MILJAN KONTA: Ako išta treba Livnu to su pod hitno mladi i obrazovani ljudi sa modernim idejama
U eri virusne pošasti koja još uvijek zaobilazi našu kasabicu, valjda zbog stožerne konkurencije, gradske vlasti su naprosto eksplodirale od pustih planova i ‘projekata’.
Tri godine poslije zadnjih izbora oni su pomno, samozatajno, nekada i uz plamen svijeća, smišljali i krojili planove koji, evo tek pred izbore, izlaze na vidjelo.
Odmah se tu vidi sva dubokoumnost onih koji na svu silu hoće još jedan mandat. Valjda ohrabreni prošlim ‘projektima’ dali su sebi za zadaću da nam “olakšaju” život i u buduće.
Tako na primjer, oborinske vode rado poplave livanjske ulice, opločani tok Brine sveden na cijev vodokotlića svako malo opere sve do izlaza iz grada, ulice koje nigdje ne vode, zaobilaznica koja je u stvari gradska ulica, neasvaltirani parking pod naplatom, “uređeno šetalište”uz Bistricu….
I pijaca! Zelena tržnica je prestala biti tržnica onog momenta kada su se stožernici započeli igrati vlasti. Kada su počeli uništavati vlastita sela, poljoprivredu i stočarstvo. Kada su prisilili ljude da sa vlastitih njiva odu na bauštele. Kada su omogućili da se u trgovinama prodaju poljoprivredni proizvodi uvezeni iz europskih hladnjača kao proizvodi za otpis.
Meso ne bih ni spominjao. Livanjska pijaca se svela na nekolicinu upornih ljudi. Toliko ih ima da se mogu zajedno sa štandovima smjestiti u bivši Zdravljak. Bar nebi kisnuli i bili bi u hladu.
Davati nekoliko milijuna za uređivanje pijace isto je graditi nogometni stadion ispred doma umirovljenika.
Zar u Livnu nema prečih stvari koje bi se mogle odraditi sa tim novcem?
No, kako očekivati da gradonačelnik prizna potrebu za pučkom kuhinjom! Kako da on prizna da ima potrebitih koji jedva preživljavaju ili da pomogne obitelji sa troje i više djece u daljnjem školovanju.
Iz njegove perspektive svi u Livnu žive bajno i svi će opet glasati za njega. To što će se iseliti tisuća – dvije do izbora nimalo ga ne brine, jer on ima one koji ne sele, a i glasaju.
Stvarno treba imati obraz k’o đon te pretendirati na ponovni izbor za vođu grada koji to više i nije u stvari.
Grad kojeg su doslovno prešišala pojedina hercegovačka sela i koji je ostao u nekom slijepom crijevu kako trgovinskom tako i prometnom. Grad koji se hvali sa industrijskim zonama u kojima radi desetak ljudi, pretežno kao trgovci ili cjepači drva!
Ako išta treba Livnu to su pod hitno mladi i obrazovani ljudi sa modernim idejama, ljudi koji će zamijeniti ove ohrndane fikuse koji niti cvjetaju niti ploda daju, a crpe sve čega se domognu. Takvi novi ljudi mogu pokrenuti grad, dati smisao ostanku mladih u vlastitom gradu.
Ako već nemamo industriju, imamo prirodne ljepote, jezera, rijeke, konje…, potaknuti eko-proizvodnju, a pijacu ostaviti za neka druga, bolja vremena, kada bude potrebe za njom.
Graditi nešto bez potrebe, a da bi se ušićarili glasovi na izborima je stvarno blesavo. Kao i gore pomenute ulice…
Dvadeset pet uludo utrošenih godina je mnogo za tri života, sve te godine su obilježene debelim minusima u svakom pogledu ovoga grada. Prvo su nestali pogoni, zatim seoske škole, pa nestadoše ljudi, ozeleni oranica, opustiše sela…
Nekadašnji grad postade palanka modernih opanaka i poligon za liječenje seljačkih kompleksa.
(M.Konta)
