Mile Blažević Čađo – nesebični heroj hrvatskog Pounja
Od kada na ovim prostorima obitavaju, Hrvati su se odlikovali junaštvom u obrani svoga doma. Oduvijek smo tuđe poštivali, a svoje voljeli i za voljene ginuli. Sjetimo se samo veličanstvene bitke na Krbavskom polju u kojoj je poginulo 10 000 vojnika, što je tada bila veličina grada Zagreba.
Za domovinu herojskom smrću umiralo se i u Gvozdanskom, Zrinu, Bleiburgu, Vukovaru, a sutra ćemo se prisjetiti žrtve jednog sela u novijoj povijesti na početku Domovinskog rata.
Struga Banska, maleno selo u hrvatskom Pounju, dana 26.7.1991. godine ostavilo je neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti.
Nažalost, herojstvo Mile Blaževića Čađe i nekolicine branitelja marginalizirana je, a veću pažnju dobivaju oni koji žele obezvrijediti sve vrijednosti za koje su branitelji ginuli.
Moram spomenuti neviđenu sramotu ove države i pravosudnog sustava. Krivci za pokolj žitelja Struge Banske još uvijek nisu osuđeni kao ni idejni tvorac te operacije zapovjednik Dragan Vasiljković tzv. Kapetan Dragan.
Predsjednica Udruge Hrvatska Slobodna Desnica,
povjesničarka Doc. dr. sc. Vlatka Vukelić
Kada netko dade svoj život za bližnjega, nema veće ljubavi od toga, svjedoči to ljudsko iskustvo i Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu.
Upravo to je učinio na današnji dan, 26. srpnja 1991., kada je herojskom i nesebičnom smrću poginuo junak hrvatskog Pounja Mile Blažević zvani Čađo, Hrvat iz Struge. Uz njega je, u istoj akciji, poginuo i mladi hrabri policajac-dragovoljac iz Zagreba Željko Filipović.
Ova istinita priča ostavlja čovjeka zadivljena i bez daha svjedočenjem do koje visine može doći ljudska žrtva i ljubav prema bližnjem.
Mile Blažević, kao i Željko Filipović, svjesno su položili svoje živote da bi spasili živote žena, djece, staraca i civila, Hrvata dvorskog Pounja, koje je četnička vojska uzela kao „živi štit“ vodeći ih u koloni smrti ispred sebe prema hrvatskim selima doline Une, koje su branile postrojbe MUP-a i Zbora narodne garde.
Svojim nadasve nesebičnim i herojskim činom spasili su brojne živote, a prema riječima župnika Janka Buntića, dali spasonosno vrijeme i drugim Hrvatima da se izvuku od četničkih postrojbi koje su dolazile iz smjera Dvora na Uni.
Hrvatsko Pounje u ljeto 1991.
Dolinu Une između Dvora i Hrvatske Kostajnice naseljavaju mnogobrojna hrvatska sela i zaseoci kao Struga Banska, Divuša, Zamlača, Kozibrod, Golubovac, Unčani i druga. Kao takva, odavno su bila trn u oku velikosrpskim planovima koji su na tim prostorima htjeli stvoriti etnički čisti srpski teritorij još i prije 1991. raznim pritiscima, poticanjima na iseljavanje, nemogućnošću dobivanja posla i na svaki drugi način.
Već 1990. sva hrvatska mjesta na Banovini bila su u teškom položaju jer su Srbi već preuzeli kontrolu nad mnogim većim mjestima, pa i Dvorom na Uni. Zbog toga je hrvatska država u ljeto 1991. uspostavila policijsku postaju u hrvatskom selu Kozibrod sa ciljem uspostave hrvatske vlasti i zaštite hrvatskog pučanstva Pounja.
I u druga hrvatska sela Pounja, pa i Strugu, raspoređene su regularne policijske postrojbe Republike Hrvatske, sastavljene od mladića koji su na taj način željeli obraniti svoju domovinu.
Četnička ofenziva pod imenom „Žaoka“
U srpnju 1991. pokrenuta je velika četnička ofenziva protiv Hrvata Banovine pod kodnim imenom „Žaoka“, a jedan od organizatora i provoditelja tog krvavog pohoda bio je upravo Dragan Vasiljković, zvani ‘Kapetan Dragan’.
Na sva hrvatska mjesta Banovine: Hrvatsku Kostajnicu, Topusko, Sunju, Glinu i hrvatska sela Pounja, pokrenuta je topnička i pješačka ofenziva sa ciljem osvajanja tih mjesta. Hrvatski branitelji, iako brojčano i naoružanjem inferiorni, izvanrednom upornošću i hrabrošću branili su sva mjesta. Tada se umiješala „neutralna“ JNA i dala snažnu potporu domaćem, do zuba naoružanom, srpskom stanovništvu.
Obrana Pounja
Osobiti plan Srba bio je do 27. srpnja zauzeti cijelo Pounje jer je tog dana 1941.počeo veliki srpski ustanak u Lici i zapadnoj Bosni, u čijim su pokoljima od Grahova, preko Drvara i Kulen Vakufa do Donjeg Lapca, stradali i mučki ubijeni brojni civili, žene, djeca, svećenici i drugi nevini ljudi hrvatske i muslimanske nacionalnosti.
Srpski okupator htio je simbolički potvrditi svoje namjere i 1991.
Glavna prepreka osvajanju Pounja bilo je hrvatsko mjesto Struga, gdje su se koncentrirale snage MUP-a i dijelova 2. brigade.
Četnici sastavili „živi štit“ od Hrvata – kolona smrti u Strugi
Neuspjesi srpskih specijalaca i teritorijalaca naveli su zapovjednika TO-a Dvor Gojka Samardžiju da se odluči za frontalni napad na Strugu, bez razbijanja obrane koju su trebali izvesti specijalci. U napad je uključen oklopljeni kamion TAM-5000 na koji su montirana dva protuavionska topa PAT 20/1 ”Flak”, a ispred vozila formiran je „živi štit“ od 38 civila Hrvata, većinom starica i staraca pokupljenih po kućama iz spaljene Zamlače. Pobunjeni Srbi tjerali su ih da s uzdignutim rukama idu ispred oklopnog vozila i pješaštva koje ga je pratilo. S vozila su Srbi pucali preko glava civila u „živome štitu“ iz topova i strojnica na hrvatske obrambene položaje na ulazu u Strugu. U koloni iza „živog štita“ i oklopljenog vozila išao je odred dvorske milicije, tj. ”SUP Dvor”, predvođen načelnikom Nikolom Bjelajcem, jedinica TO-a Miladina Mitića, koja je spalila Zamlaču, miješani odred od tridesetak ”specijalaca” zapovjednika Dušana Kačara te skupina četnika dobrovoljaca.
Takav je srpski napad poremetio obranu Struge. Ne želeći da stradaju civili u „živom štitu“, branitelji nisu mogli pucati u napadače, već su se počeli povlačiti u središte sela. Tako su Srbi bez borbe zauzeli prednji dio Struge, i odmah počeli paliti i pljačkati kuće. Kako se glavnina branitelja brzo povukla, u prednjem dijelu sela ostalo je nekoliko policajaca u izoliranim kućama, ranjenika te onih koji su branili izdvojene punktove, pa nisu bili obaviješteni o povlačenju, te civila koji su se zbog bombardiranja sklonili u podrume. Srbi su ih zarobili i odmah počeli mučiti i ubijati. Devet civila utjerali su u „živi štit“, u kojem tada bilo 46 Hrvata. Među tih devet mještana Struge našla se i jedna djevojka, Hrvatica, koju je pet srpskih vojnika prethodno silovalo pred majkom.
U kući na samom početku sela zarobljena su tri policajaca koja su branila taj dio sela: Branko Vuk iz Samobora, te Zagrepčani Davor Vukas i Zoran Šaronja. Milan Begić Baćan, mještanin Zamlače, koji je bio tjeran u „živom štitu“, ovako opisuje što se zbilo s trojicom zarobljenih policajaca: ”I onda je Predrag Orlović, Milan Begović i Leo Janković… S njih su pancirke, razumijete, obukli na sebe i onda ih bolo, tuklo, gazilo, po njima svim, razumijete, i onda su ih puštali. Majku vam ustašku, bješte… I onda su nama rekli, vid’te da bježe, i onda je njih pedeset, koliko je moglo, rafalno po njima…” I Anka Knežević, starica koja je bila u „živome štitu“, svjedočila je masakru policajaca: ”Tri pripadnika MUP-a su zarobljena na taj način što smo mi bili živi štit između četnika i njih. Izvedeni su iz kuće Mate Sigura i natjerani da puze po dvorištu, gdje su ih tukli i skakali na njih. Nakon toga su ih svukli gole, odveli ih na baru Mate Sigura i tu ih strijeljali…” Na različite je načine tada ubijeno i devet hrvatskih civila, a velik broj pretučen i ranjen. Glavni su počinitelji masakra civila bili pripadnici ”diverzantskog voda” Nikole Sundaća, u kojem su bili redom lokalni Srbi. Prema iskazu preživjelih iz „živog štita“, ulice i dvorišta Struge doslovce su bile prekrivene truplima zaklanih i strijeljanih Hrvata.
Nakon pokolja hrvatskih policajaca i civila u prednjem dijelu sela, srpska „kolona smrti“ nastavila je s prodorom kroz Strugu. S krova jedne kuće dvojica su mjesnih policajaca pokušala pružiti otpor. Međutim jednom su od njih, domaćem sinu iz Struge, Tomislavu Begiću, Srbi zarobili majku i prijeteći da će je zaklati, obojicu mladića natjerali na predaju. Zarobljene policajce Srbi su pola sata brutalno tukli i mučili noževima tjerajući ih da otkriju podatke o rasporedu obrane.
Opasan eksplozivom Čađo skočio na četničko vozilo – spas za civile i branitelje Struge
Uvidjevši da će zbog civila iz „živoga štita“ pasti svi hrvatski obrambeni položaji u Strugi i da Srbi namjeravaju pobiti sve hrvatsko stanovništvo i branitelje, domaći pričuvni policajac iz Struge Mile Blažević Čađo i mladi prometni policajac iz Zagreba Željko Filipović odlučili su se žrtvovati kako bi zaustavili napad i spasili civile u živom štitu.
S potpornog zida iznad ceste, iz blizine, bacili su improvizirane eksplozivne naprave na oklopno vozilo te ga uništili s posadom. Mile Blažević je opasan eksplozivom skočio na oklopno vozilo i pri time sam poginuo od eksplozije.
U eksploziji je poginulo pet i ranjeno dvadeset napadača. Među poginulima je bio zapovjednik TO-a Dvor Gojko Samardžija, pripadnici TO-a Goran Barać, Stevo Vinčić, Tošo Sundać te rezervni milicajac iz Dvora Rade Joka Šupak. Oni su činili posadu vozila koje je pred sobom tjeralo civile u živome štitu.
U eksploziji teško je ranjen načelnik SUP-a Dvor Nikola Bjelajac i srpski milicioneri Branko Roksandić i Milan Savić. Ostali ranjeni napadači uglavnom su bili iz sastava TO-a Dvor: Jovan Podunavac, Boris Nužda, Milan Joka, Milan Roksandić, Pero Pribičević, Milan Pašić, Milan Vujanić, Nenad Marić, Nenad Menićanin, Dmitar Stojaković, Predrag Rakas, Mile Dodoš i Predrag Orlović. Bilo je stradalih i među pripadnicima ”specijalne milicije” – zapovjednik Dušan Kačar, ”jedinice za specijalne namjene” iz Dvora – Nikola Adamović i ”jedinice za specijalne namjene” iz Petrinje – Dušan Karolj, ali i ”jedinice za posebne namjene Kaline” iz Komogovine, koja je zacijelo počinila najviše ratnih zločina nad Hrvatima na Banovini – Milan Ićitović. Od posljedica ranjavanja poslije je umro Pero Pribičević. Osim srpskih napadača u eksploziji je poginulo dvoje hrvatskih civila iz živog štita, starica Manda Begić iz Zamlače i Pavao (Pajo) Knežević iz Struge, a 15 ih je bilo ranjeno.
Zbog toliko mrtvih i ranjenih njihovih boraca nastala je panika, pa su srpski napadači počeli bježati, ne samo oni koji su prodrli u selo, nego i specijalci koji su na okolnim brdima čekali nastavak napada.
Kada je eksplodirao oklopni kamion, poginula su oba hrvatska branitelja: Mile Blažević Čađo i Željko Filipović. Međutim, njihova je žrtva urodila plodom. Taoci iz živoga štita i dva zarobljena policajca spašeni su, a branitelji, koji su se već dvoumili – boriti se ili se povući iz sela, upustili su se u borbu s napadačima, tjerajući ih iz središta Struge. Tako su svojom žrtvom Blažević i Filipović spasili mještane i branitelje Struge od pokolja i nanijeli pobunjenim Srbima takve gubitke kakve do tada nigdje na Banovini nisu doživjeli.
Uskoro se, nažalost, u sukobe umiješala „neutralna“ JNA te su Struga i sva hrvatska mjesta Pounja pala u srpske ruke.
Pounje je vraćeno u hrvatske ruke u vojnoj akciji Oluja 1995.
O ratnim zločinima nad Hrvatima Pounja i Banovine možete pročitati na: http://www.hic.hr/ratni-zlocini/hrvatska/banovina/iskazi-ba.htm
