Međugorski karizmatik fra Jozo Zovko pomažući ratnoj siročadi dobio 8500 kumova
Kuga, glad, ratovi… desetljećima se smjenjuju u svom smrtonosnom pohodu. Svaka od tih katastrofa iznjedrila je svoje heroje. U Hercegovini dvojicu velikana, svećenika, vizionara – fra Didaka Buntića i fra Jozu Zovku. Jednog u Prvom, a drugog u posljednjem, Domovinskom ratu i poraću. Poput svjetionika, svaki u svojem dobu, rastjerivali su tamu beznađa. Ova dva franjevca ostat će upamćena po velikim djelima. Osobito po skrbi za djecu.
U vrijeme Prvog svjetskog rata zavladale su šuga, suša i glad. Fra Didak je tada uspio petnaestak tisuća neuhranjene djece preseliti iz siromašne Hercegovine u žitnu Slavoniju i Srijem. Mnogi su zbog toga preživjeli.
Nepuno stoljeće poslije – opet rat. Srpski tenkovi uzorali su “Didakovu” Slavoniju. Hercegovci su suosjećali sa svojom golorukom braćom. Jedne večeri u samostanu u Širokom Brijegu fra Jozo Zovko gledao je potresno televizijsko izvješće iz ranjene Slavonije. Četverogodišnje dijete plačući je govorilo: “Nemam više ni mame ni tate, nemam nikoga, ne znam kamo ću…”
“Ovo dijete zove mene. Ono ima mene. Ne mogu kazati da nisam čuo, da nisam vidio, da nisam svjedok tih suza”, suznih očiju, poput tog djeteta, razmišljao je fra Jozo. Njegov plač podsjetio ga je na raširene ruke Slavonije kada je primala izgladnjelu i uplakanu fra Didakovu sirotinju. Sada oni u ovom ratu trebaju pomoć kao djeca iz Bosne i Hercegovine u onom Prvom svjetskom ratu. Hercegovački franjevac, poput Mojsija, krenuo je s Brijega pomoći izvesti svoj narod iz ropstva.
Između ostaloga, utemeljio je Međunarodno kumstvo djeteta Hrvatske i Herceg Bosne. Jedno u Zagrebu, drugo u Širokom Brijegu. Animirao je prijatelje Međugorja iz cijeloga svijeta. Širio je ljubav u vremenu zla. Svakodnevno se povećavao broj onih koji su se odazivali njegovu pozivu: budi kum, pomozi ratnom siročetu koje nema jednog ili oba roditelja. Brojka je dosegnula do 8500 djece u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Neki će ove godine, kao i Međunarodno kumstvo, napuniti 30 godina. Svi oni, uz svoje skrbnike, i fra Jozu doživljavaju svojim kumom. Ima li netko veću obitelj na svijetu?!
Priča o Međunarodnom kumstvu zapravo je priča o fra Jozi. Jednako kao i priča o Međugorju. Jedna drugu upotpunjuju. Najzornije svjedoči činjenica da su se mnogi hodočasnici koji su dolazili u Međugorje vraćali u Italiju, Ameriku, Njemačku, Australiju… kao kumovi nekoj od djece iz Viteza, Osijeka, Vukovara, Dervente…
Ratnih i poslijeratnih godina organizirao je duhovne obnove za djecu i njihove majke, ponajviše iz središnje Bosne, na otoku Lopudu i Jakljanu. U 12 godina, koliko su trajale, nazočilo im je više od 13.000 djece s preživjelim roditeljima. A onda je 2004. godine Hrvatski fond za privatizaciju odbio produljiti ugovor o najmu. Udruga je nastavila rad na otoku Badiji kod Korčule, koji je Hrvatska u potpuno devastiranu stanju vratila franjevcima.
Kako su godine prolazile, fra Jozi je, uz Međugorje, misija sve više postala briga za ratnu siročad. Osobito djevojčice bez očeva. Za njih je izgradio Zavod Svete obitelji u Širokom Brijegu. U njemu je svoj drugi dom našlo dvjestotinjak djevojaka. Baš kao poslije i djeca s poteškoćama.
A onda je fra Jozo morao napustiti Hercegovinu. Hodočasnici su ostali u šoku što s najpoznatijim franjevcem svijeta više neće moći zajednički moliti u njegovu Međugorju i Zavodu Svete obitelji u Širokom Brijegu. Simbol tih dvaju čuda možda ove godine čak neće moći u svom rodnom mjestu i svojoj župi slaviti tri desetljeća “kumstva” i četiri desetljeća ukazanja. Iscrpljen, narušena zdravlja, premjestio se u samostan na Dubravi u Zagrebu i na Badiju. Odlazak nije shvatio kao progon iako je i na to naučio. Još u Međugorju. Komunističke su mu vlasti 1981. godine sudile, nevino ga osudile i strpale u zatvor u Foči. Unatoč uklanjanju zaštitnog znaka Međugorja, nije uspio naum tadašnjih vlasti da ugase hodočasničko mjesto. Jednako su i Međunarodno kumstvo djeteta i mnoge druge udruge preživjele zahvaljujući upravo plodovima Kraljice Mira. I fra Jozi.
Jedan od najvećih Hrvata u povijesti danas živi u tišini zagrebačkog samostana. O fra Jozi su snimani filmovi i pisane knjige. S njim su susret tražile mnoge svjetski poznate osobe. Dva je puta za vrijeme rata govorio u Vijeću sigurnosti Skupštine Ujedinjenih naroda, Europskom parlamentu. Pokušavao je zaustaviti rat, siromaštvo, mržnju i širiti dobročinstvo i Gospine poruke. Hranio se plodovima Međugorja: obraćenjima i čudesnim ozdravljenjima.
Poštuje ga cijeli svijet. Njegovi sunarodnjaci možda najmanje. Na to se nije ni obazirao. Uostalom, mnogi velikani za života nisu bili shvaćeni. Oni koji jesu, znaju da žive s Mojsijem našeg doba.
vecernji.ba
