MEDIJI U RH LAŽU: Hrvati u Buhinim kućama nisu “stradali”. Obredno su zaklani. Čak i djeca. Džihad ih je izbrisao s lica zemlje..

Nevjerojatno je koliko mediji u RH svaki masakr i genocid nad nekim hrvatskim selom u BIH koji je nad njima načinio džihad Šerifa Patkovića ili El Mudžahida nastoje “dotjerati” do razine da se prosječnom čitatelju mlađe generacije učini da su Hrvati Grabovice, Dusine, Trusine ili Buhinih kuća, tu i tamo tijekom rata, uganuli prst ili dobili koju modricu.

Od hrvatskih stratišta 90-ih u RH i BIH ne postoji prostor brutalnijih ubojstava, i ritualnijih klanja nego što je prostor džihada nad Hrvatima Srednje Bosne. Ne postoje zločini Škabrnje i Vukovara, koji se svojim brutalnostima mogu porediti s onim što se uradilo lašvanskim i lepeničkim Hrvatima.

Koji je to prostor? To je znate onaj prostor kojeg Haaški sud nije posebno razmatrao. Naročito prijatelj Armije BIH i prostora džihda  “neovisni” tužitelj Scott. Džihad Tužitelj.

Hrvati Središnje Bosne jednako kao i Bošnjaci Hercegovine, najveće su žrtve rata muslimansko-hrvatskog sukoba. No Haag je presudio samo za zločine nad Bošnjacima Hercegovine. Za obredna klanja u Srednjoj Bosni još nitko presuđen nije.

Dugo godina zlonamjerno je stvarana u hrvatskim medijima u RH i među političarima da su Hrvati, u okruženju Armije BiH u nekoliko izoliranih enklava, agresori na Središnju Bosnu.

Prava je istina da su upravo Hrvati bili najveće žrtve zločinačkih napada i etničkog čišćenja Armije BiH, a jedan od tih zločina dogodio se u Buhinim Kućama kod Viteza.

“Iza te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na kojoj mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. `Poklati!’ `Spaliti sve!’ `Allahu ekber!’- čuo sam povike bijesnih vojnika.

Čuo sam i bolno “deranje” jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili. U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A.V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene.

Lica su im bila okrenuta prema zemlji tako da ne znam o kojim osobama se radi. Svog sina Danijela, rođenog 1992. godine nosio sam do ambulante u Vitez, a dalje je transportiran u Novu Bilu. Isti dan, od teško zadobivenih rana je umro.

Ostao sam bez supruge i svog jedinog djeteta…“, ovo je dio iskaza jednog od preživjelih iz Buhinih kuća kod Viteza, piše Narod.hr.

U zaseoku Buhine kuće kod Viteza, 9.1. 1994. pripadnici tzv. Armije BiH, odnosno, 7. muslimanske brigade, odreda El-mudžahid i specijalaca MUP-a RBiH, likvidirali su 27 osoba hrvatske nacionalnosti.

U ranu zoru tog 9. siječnja 1994. pripadnici tzv. Armije BiH masakrirali su i 9 zarobljenih vojnika HVO-a, odnosno pripadnika PPN-a „Munje Središnje Bosne“ Travničke brigade HVO-a.

Masakr civila Hrvata

O masakru u Buhinim kućama najtužnije govori tragedija obitelji Vidović. Ankica Vidović u Buhinim kućama izgubila je sina i supruga, a kćer Marijanu su ranili. Pored njenog supruga, tzv. Armija BiH, ubila i njegovog brata, Mirka Vidovića, i Mirkovog sina, Dražena Vidovića.

Ankica Grbavac ubijena je rafalnom paljbom iz automatske puške, njenog sina Danijela ( 16.2.1992) koji nije dočekao drugi rođendan ubili su u naručju svjedoka.

Dragicu Petrović ostavili su u selu da bi je nakon dva dana ubili. Tijelo ubijenog Marka Buhića prerezano je motornom pilom – civilna zaštita je prvo pronašla gornji dio trupa, a tek nakon dvadeset dana noge i donji dio trbuha.

Stjepan Ramljak zaklan je nožem, a Nikola Janković ubijen sjekirom.

U napadu na Buhine kuće ranjeno je 35 Hrvata, od kojih je bilo 8 civila, nestalo je 17 civila, a 13 žena iz tog sela odvedene su i zarobljene u logoru tzv. Armije BiH u susjednom Sivrinom selu.

Na gradsko područje Viteza tog dana je od pola 6 ujutro do podneva ispaljeno više od 100 granata.

Snage tzv. Armije BiH u isto su vrijeme napale sve crte obrane HVO-a u Busovači, Novom Travniku, Uskoplju, a u Lepeničkoj enklavi, odnosno, Kiseljaku, dijelovima Fojnice i Kreševa, trajao je topničko-pješadijski napad iz pravca Visokog.

Masakr zarobljenih vojnika HVO-a

Vojnici HVO-a u Buhinim kućama masakrirani su, a tijela njih devetorice, vezana žicom oko vrata i nogu s rukama na leđima.

Sanacijom terena nakon vraćanja Buhinih kuća pod kontrolu HVO-a identificirani su pripadnici HVO-ovih „Munja“. Najmlađi vojnik imao je 19 godina, a najstariji 27 godina. Ubijeni pripadnici Munja su Mladen Grgić ( 1973.), Ivica Lovrenović (1967.), Smiljan Papić (1969.), Mario Buligović (1972.), Goran Kafadar ( 1972.), Anto Božić( 1972.), Ivan Kreševljak (1975.), Toni Jazvić (1975.) i Mario Barešić (1974.)

U borbama za oslobađanje Buhinih kuća 21. siječnja 1994. poginulo je još devet pripadnika HVO-a. Paralelno s oslobađanjem Buhinih kuća, srednjobosanski HVO borio se i za lepeničku enlavu te oslobodio Zavrtaljku (kvotu Kiseljak prema Fojnici). U razdoblju od prosinca 1993. do siječnja 1994. u Lašvanskoj i Lepeničkoj dolini ubijena je 141 osoba hrvatske nacionalnosti.

Napad na Buhine kuće značio je sužavanje lašvanskog džepa, odnosno, prekid komunikacije Viteza i Busovače.

Presjekom komunikacije tog 9. siječnja 1994. Središnja Bosna je do vraćanja Buhinih kuća pod kontrolu HVO-a, podijeljena u enklave Lašvanska dolina, odnosno Vitez i Novi Travnik, enklava Busovača, enklava Lepenica i enklava Žepče.

Hrvatska javnost u Središnjoj Bosni smatra kako odgovornost za ove zločine snosi Džemal Merdan, jedan od zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH i Dragan Vikić, zapovjednik jedne od specijalnih postrojbih MUP-a RBiH.

Iako su Buhine kuće u odgovornosti 3. korpusa tzv. Armije BiH, u postupcima pred Haaškim tribunalom vođenim protiv Envera Hadžihasanovića, Amira Kubure i Mehmeda Alagića, za ovaj zločin nisu ni optuženi, a tako ni presuđeni.