MATE KELAVA: Osvrt na knjigu fra Ante Pranjića “Bazilika i samostan u Duvnu”

Osvrt prof. Mate Kelave na knjigu fra Ante Pranjića “Bazilika i samostan u Duvnu”, predstavljenu u Tomislavgradu, u Skupštini HBŽ, 7. travnja 2017. godine.

+++

Gotovo sto godina čekali smo jednu, ovakvu knjigu. Nije da se nije pisalo o bazilici i o samostanu. Pisalo se. Pisali su fra Ivo Bagarić, fra Robert  Jolić i drugi. Ali, nitko od njih nije pisao ovako jednostavno, sažeto i informativno kao fra Ante Pranjić.

Župljani župe Duvno, stanovnici općine Tomislavgrad, pa, usuđujem se reći i svi Hrvati, jer je riječ o spomen bazilici hrvatskog naroda, sagrađenoj povodom tisućgodišnjice krunidbe prvoga hrvatskoga kralja Tomislava na Duvanjskom polju u  Domovini, u Herceg-Bosni i u dijaspori dočekali su ovu knjigu s radošću.

Kada sam knjigu uzeo  u ruke prvi je moj  dojam bio: Ma daj, opet ista priča! Pa već sam čitao o župama Duvanjskoga dekanata, što se o njima ima više pisati?! No,kada sam počeo pažljivije čitat vidio sam da se ima i te kako što pročitati i o župama i o samostanu i o Hrvatskom domu i o bazilici.

Mi, čitatelji knjiga ovoga žanra navikli smo čitati more informacija tehničkog karaktera. Očekivao sam to i u ovoj knjizi, spreman pogledati  fotografije i tako se podsjetiti  na neke poznate činjenice. Prevario sam se. Vidim da nisam baš u pravu. Listajući knjigu vidim da se mogu, a uvjeren da će se i drugi čitatelji moći  iz knjige upoznati na sažet, jednostavan i svakom čitatelju prihvatljiv način pisanja povijesti duvanjskih župa isprepletenoj sa općom nacionalnom poviješću, hrvatskom kulturom  i krunidbom prvoga hrvatskog kralja čiju je godišnjicu krunidbe oduševljeni hrvatski narod, na poticaj fra Mije Čuića i uz pomoć Braće Hrvatskoga Zmaja odlučio proslaviti  gradnjom spomen bazilike.

„Probudio se duh hrvatski“, kaže naš fra Ante i nastavlja narodski pitko, čitko i jasno pričati o gradnji spomen bazilike u kraljevskom gradu, o fra Miji Čuiću, o članovima odbora, o poteškoćama u prikupljanju novca za gradnju, o kupnji zemljišta, o gradnji spomen doma, o gradnji crkve, o gradnji samostana…

Gradnja crkve je trajala 15 godina. Blagoslovljena je 29. rujna 1940. godine (pročitati ulomak Tomislavgrad: Blagoslov spomen crkve, str.168.).

Spomen bazilika je sagrađena kombinacijom starokršćanske i starohrvatske arhitekture, pravo građevno remek djelo, crkva je prava ljepotica. Na našoj spomen bazilici vidimo kako kamena crkva predstavlja duhovnu crkvu, preobraženu i lijepu kao što ju je sv. Ivan opisao prikazujući Nebeski Jeruzalem. U njoj vidimo čežnju hrvatskog naroda za slobodom, na njoj vidimo odlučnost ponosnog i uspravnog  hrvatskog čovjeka da tu čežnju materijalizira.

Njezin izgled i građevna izvedba nam  govore kako je ona izraz najčistijeg zanosa i čuvstva prenesenog u kamen, a opet je sagrađena kao plod trijeznog računa i odmjeravanja sila koje pritišću i koje nose i hladnog odbacivanja svega suvišnog

Hrvatski dom, samostan i spomen bazilika daju novo obilježje tadanjem Tomislavgradu. Urbanistički ga obogaćuju i izdižu iznad čaršijskog miljea, dajući gradiću novi miris i novom prostornom organizacijom i novim sadržajima koji će postati srce i duša današnjeg Tomislavgrada, modernog, uređenog, policentričnog grada, bogatog i raznovrsnog funkcijama, ugodnog za život.

No bajka nije dugo trajala. 16.listopada 1944. sve je stalo. Bazilika je bombardirana. (pročitati ulomak iz knjige „Englesko rušenje“, str.102.)

O rušenju bazilike i samostana, o početku obnove 1958. godine do danas, u knjizi, se isprepliću sjećanja suvremenika i izvornih dokumenata (ispričati svoja sjećanja na te dane, bombe oko crkve, ministriranje, zornice, misije broj župljana na misi, prekrivanje crkve, promatranje svećenika s kupole za vrijeme duhovnih vježbi…)

Konačno smo se zahvaljujući ovom izuzetno vrijednom radu upoznali s poteškoćama u radu i vizionarskim pothvatima duvanjskih fratara: fra Ive Bagarića koji je uložio nadljudske napore u dobivanju dozvole za izgradnju kuće časnih sestara i  novom krovu na crkvi samostanu, fra Hadrijana Sivrića u uređivanju ponutrice crkve, fra Joze Križića u prikupljanju etnografske građe, fra Anti Perkovića u opremanju crkve umjetničkim slikama i novim postajama križnog puta, fra Ante Pranjića u osmišljavanju i uređenju partera, fra Ljube Čuture  i fra Gabre u izgradnji novog krila samostana (ispričati o koju anegdotu o svakom od njih).

Proročka vizija naših svećenika i neiscrpna energija hrvatskog naroda,a posebice odlučnog i snažnog duha duvanjskog čovjeka urodile su plodom. Dočekana je sloboda. Stvorena je neovisna i samostalna hrvatska država. Utemeljena je Herceg-Bosna. U novim okolnostima nastavljena je aktivnost oko uljepšavanja najljepše Duvanjke, naše prekrasne spomen bazilike:

1. Jure Žaja je izradio: Lik Mihovila Arkanđela na kupoli, troja brončana vrata ukrašena reljefima sa prizorima iz svetoga pisma i iz hrvatske povijesti, reljefi u luneti zapadnih samostanskih vrata
2. Duvanjske orgulje -dar don Ante Bakovića
3. Isus, prijatelj malenih, – Vlaho Bukovac
4. Vitraji – Virgilije Nevjestić
5. Vitraji – Aleksandar Zvjagin
6. Nebeski Jeruzalem, na prstenu i na pandativima kupole, Posljednja večera u apsidi kapelice – Josip Boteri Dini
7. Novo svetohranište
8. Današnji duvanjski križ
9. Kor (oltar, ambon, zdenac s krsnom vodom, stupovi)

Međutim, sve ovo, materijalno, ne znači mnogo. Vanjski izgled nije sve, poručuju nam izabrani sadržaji predstavljeni na vitrajima, na slikama, na reljefima,na mozaicima.

Spomen bazilika nam ne smije biti mrtvi spomenik. Ona nam mora biti živi susret s našom vjerom, s našom kulturom, s našom poviješću, s našim herojima: Bogdanom Mandićem, Alojzijem Stepincom, Nikolom Tavelićem i drugim mučenicima i blaženicima, svecima i sveticama koji bdiju nad našom sudbinom.

Fra Ante nas ovom knjigom upoznaje sa načinom izgradnje, rušenjem i sa načinom obnove Hrvatskog doma,samostana i bazilike, ali nas i diskretno upozorava da naše duše neće spasiti kamen bez obzira kako lijepo bio posložen u namjenski osmišljenim i izgrađenim građevinama, nego je naša zajednička zadaća i obitelji i crkve i škole da kamene prostore koje smo zajednički gradili osmislimo tako da oni postanu mjesta u kojima će se prkositi strastima,u kojima će se prezirati slava i počasti, u kojima će se učiti da se ne treba bojati ničega osim grijeha koji je preplavio svijet,a kršćane izgleda ponajviše.

Ova knjiga,osim što je svojevrsni vodič kroz duvanjsku povijest, političku,vjersku i kulturnu, ona je i svojevrsna opomena.

Mi radimo i griješimo. Život nam je raspet između slobode i ropstva. U ropstvo nas vode naše strasti. Razum i savjest nas upozoravaju da postoji sloboda. Imamo bezbroj primjera.Gledaju nas i zovu naši junaci: sv. Mihovil, sv. Nikola Tavelić, Blaženi Alojzije Stepinac, kralj Tomislav, Bogdan Mandić, njima treba pružiti ruke, dati čitavo srce. Tek tada će sve ovo što je rađeno i urađeno i što se kani uraditi imati smisla

“SVIĆE ZORA I BIT ĆE DANA”,  poručuje nam naš fra Ante Pranjić Pilipović.

Fra Ante, čestitamo!

 

prof. Mate Kelava

izvor: mandino-selo.com