Mate Granić: Milošević je pregovarao pijući viski. A evo tko je od Tuđmana tražio uklanjanje Bobana i ‘naredio‘ da nikako ne zauzimamo Banju Luku

Alija Izetbegović nam je u siječnju 1994. godine rekao: “Sve južno od Prozora do Neretve vama. Dakle, bez Srednje Bosne, koja je bila pred padom. Ni predsjednik Franjo Tuđman ni ja to nismo prihvatili, i to predsjednik Tuđman ni ja nikad ne bismo prihvatili.”

Ovim je riječima bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić opisao situaciju u kojoj su se našli Hrvati i Bošnjaci na početku 1994. godine, kada se činilo da će Srbi odnijeti pobjedu uratu i ostvariti kontrolu nad većinom BiH. Situacija koju je trebalo žurno riješiti jer bi se u slučaju takvog vojnog i političkog raspleta Hrvatska našla u teškoj sigurnosnoj, čak i egzistencijalnoj situaciji.

Sve je konačno završeno Daytonskim sporazumom koji je potpisan u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Ovog ponedjeljka bit će tomu 25 godina. Dr. Mate Granić, sada je posebni savjetnik premijera Andreja Plenkovića za vanjsku politiku, jedan je od rijetkih živih aktera svih povijesnih događaja i za Jutarnji je list izložio kako se situacija razvijala od 1. lipnja 1993. godine, kada je postao potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar vanjskih poslova, pa do 14. prosinca 1995. godine.

“Razgovor s predsjednikom je bio kratak. Rekao je: Mate ti razumiješ državnu politiku, a što se tiče BiH i Hrvata u BiH, to ti može pomoći Gojko (Šušak).” Dr. Granić odmah se dao na posao. U posjet mu je stigao ruski ministar Andrej Kozirev, zatim je slijedio razgovor s Madeleine Albright. “Pa dugi razgovor s njemačkim ministrom vanjskih poslova Klausom Kinkelom, koji je dvaput ustajao jasno pokazujući nezadovoljstvo nekim aspektima situacije u BiH”, priča Granić.

Bilo je to doba rata Hrvata i Bošnjaka, a međunarodni kredibilitet Hrvatske zbog toga je bio vrlo nizak. “Shvatio sam da, ako ne zaustavimo taj sukob, nećemo imati nikakve mogućnosti ne samo zaštititi Hrvate u BiH nego i osloboditi okupirana područja u Hrvatskoj”.

Već je početkom srpnja Granić u Makarskoj organizirao sastanak HVO-a i Armije BiH kad su dogovoreni koridori za humanitarne konvoje, a posebno je važno bilo pitanje zatočenika. Naime, strani su mediji počeli izvještavati o logorima u kojima Hrvati u BiH drže Bošnjake pa se počelo izjednačavati djelovanje Hrvatske i Srbije u BiH. Dio dužnosnika Hrvata u BiH nije bio sklon zatvaranju logora, ali je nakon sastanka u Makarskoj, uz pomoć predsjednika Tuđmana, zatvoren logor Dretelj, a zatim i ostali jer je Tuđman shvatio da štete Hrvatskoj. Graniću zbog toga počinje padati popularnost u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni.

“Haris Silajdžić je u kolovozu te godine proveo nekih sedam dana u Zagrebu i sve smo vrijeme raspravljali kako zaustaviti rat Hrvata i Bošnjaka. To je rezultiralo Ženevskom deklaracijom predsjednika Tuđmana i Alije Izetbegovića 14. rujna. Ali, lord Owen (supredsjedatelj Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju koja je u Ženevi trajala od 1992. do 1995. godine i mirovni posrednik), tri je dana poslije organizirao da sličnu deklaraciju potpišu Izetbegović i Momčilo Krajišnik (lider bosanskih Srba) i tako je poništena naša primarna deklaracija”, objašnjava Granić.

Propadali su planovi koje su za rješenje sukoba u BiH predlagali mirovni posrednici lord Owen, portugalski diplomat José Cutileiro i norveški pregovarač Thorvald Stoltenberg. A stanje u BiH bilo je sve gore.

“Haris Silajdžić i ja pokušali smo početkom siječnja 1994. godine naći rješenje u novim pregovorima u Beču, gdje je domaćin bio Alois Mock, a Klaus Kinkel je u državnoj rezidenciji u Bad Godesbergu, kamo dolazi i Anthony Lake, savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Billa Clintona, organizirao sastanak.

Na ručku, dok smo razgovarali o stanju u Srednjoj Bosni, koja je bila pred padom i prekidom sukoba, Alija Izetbegović je rekao: ‘Franjo, Armija (BiH, snage Bošnjaka) je odlučila i ja to više ne mogu zaustaviti (operacije u Srednjoj Bosni)’. Tuđman mu je rekao da će biti puno žrtava, a Alija je odgovorio: ‘Franjo, svaki rat nosi žrtve’. Te noći, 10. siječnja, oko 23 sata Alija je konačno rekao: ‘Franjo, ajde da se lijepo dogovorimo. Sve južno od Prozora i do Neretve vama, a mi ćemo sami sa Srbima riješiti problem’. Srednja Bosna pripala bi Bošnjacima. Tuđman se na trenutak zamislio, a onda odlučno odgovorio: ‘Alija, ne mogu ostaviti Hrvate u Srednjoj Bosni. Ne dolazi u obzir.’ To je ponovljeno 17. siječnja 1994. godine, u sobi 526, u zgradi UN-a u Ženevi. Isti sudionici”, govori Granić.

Bošnjaci, koji su se tada u službenim dokumentima još nazivali Muslimanima, bili su, vojno, u najtežem položaju i u Sarajevu su se pojavili grafiti “Potpiši Alija, makar je ko avlija”. Izetbegović je, jasno je iz riječi našeg sugovornika, imao jasnu ideju definiranja mini države na štetu Hrvata.

Ubrzo je uslijedila prekretnica. Granić se prisjeća: “Naš veleposlanik u Ženevi Miomir Žužul je 19. siječnja organizirao sastanak s posebnim američkim izaslanikom za BiH Charlesom E. Redmanom. Večera je trajala pet sati, a Redman je tražio od nas koncept zaustavljanja rata Hrvata i Bošnjaka i formiranja Federacije Hrvata i Bošnjaka. Tada sam prvi put predložio kantonalno uređenje, što mu se svidjelo. Koncept je bio da se to poslije proširi na cijeli prostor BiH. Ako ne, tada se Federacija konfederalno veže s Hrvatskom. U tom trenutku Srbi kontroliraju gotovo 70 posto BiH, a Hrvati oko 10 posto.”

Postalo je jasno da se SAD aktivno uključuje u krizu, a Mate Granić 4. veljače odlazi u posjet papi, sada svetom Ivanu Pavlu II. Sastanak je trajao 45 minuta, što je, kad je riječ o trajanju, izvan svih vatikanskih protokola. Tadašnji gradonačelnik Pariza Jacques Chirac, koji će poslije kao predsjednik pozitivno djelovati na završetak sukoba u BiH i konačno organizirati potpisivanje Daytonskih sporazuma, čekao je 25 minuta da završi sastanak s hrvatskim ministrom.

“Sveti Otac mi je oko 15 minuta u monologu govorio o opasnostima radikalnog islama. To nije časna religija islam, muslimani su naša braća, rekao mi je. Radikalni islam, koji se pruža od Afganistana do Alžira, nije islam. Rekao mi je da će to biti najveći problem modernog svijeta i da zbog toga treba zaustaviti sukob Hrvata i Bošnjaka. A poslije i sukob sa Srbima.” A tadašnji vatikanski ministar vanjskih poslova Jean-Louis Tauran je poslao jasnu poruku: “Mate, zašto još držite Matu Bobana? To vam jako šteti u međunarodnoj zajednici.”

Granić je o tome izvijestio Tuđmana, koji će dva dana nakon toga sazvati sastanak na kojem su bili i Gojko Šušak, Miro Tuđman i Mate Boban. Tuđman je tada Bobanu rekao da su međunarodne okolnosti takve da se mora povući, a zatim dao riječ Graniću da to potvrdi i pojasni. Boban nije imao izlaza, nije se mogao protiviti Tuđmanovu zahtjevu i želji Vatikana. I tada se događa veliki obrat. Tuđman imenuje Granića šefom izaslanstva za izbor novog šefa HDZ-a BiH u Livnu. U tom je izaslanstvu, ali kao član, bio i Gojko Šušak. Nakon toga hrvatski ministar vanjskih poslova postaje jedna od najomraženijih osoba tvrdolinijašima među Hrvatima u BiH, a i nekima u Hrvatskoj, koji mu to neće zaboraviti. I tako su ispunjeni svi uvjeti za pregovore.

U dva je dana obišao europske glavne gradove, Bonn, Rim, Vatikan, London, a onda slijedi poziv iz Washingtona. Zove tadašnji američki državni tajnik Warren Christopher – Silajdžić je već ondje. Granić se vraća u Zagreb, odlazi na Pantovčak i Tuđman ga prima iza ponoći.

“Razgovarali smo do 2 sata i 30 minuta, i to je bio jedan od najvažnijih razgovara. Tada smo točno razjasnili stajališta za pregovore: Federacija BiH je savez suverenih, konstitutivnih naroda Hrvata i Bošnjaka, a ako se proširi na cijelu BiH, tada i Srba i ostalih, svi imaju ista ljudska i građanska prava.

Pitam predsjednika postoji li bilo kakva obaveza prema Slobodanu Miloševiću s razgovora u Karađorđevu i Tikvešu. On mi odgovara: ‘Mate, ništa’. Ja ponavljam: ‘Predsjedniče, ako nije ništa pismeno, postoji li usmena obveza?’ ‘Mi smo razgovarali o svemu, o raspadu države, o BiH, ali nema ništa, imaš potpuno slobodne ruke’, odgovorio mi je Tuđman. Sutradan sam otišao u Washington i počeli su pregovori”, tumači Granić. Iz toga je vidljivo da su temelji današnjeg ustroja BiH postavljeni upravo na ovim pregovorima.

“Najteži dio pregovora, na koji smo potrošili gotovo dva dana, bilo je pitanje kakva je to Federacija, a i kasnije BiH. Građanska ili država suverenih, konstitutivnih naroda. Silajdžić je bio vrlo tvrd i zastupao je tezu građanske države. Vidio sam da bez pomoći Amerikanaca neće ići. Bio sam spreman prekinuti pregovore i vratiti se. Ključan je bio razgovor s Christopherom, kojem sam objasnio povijest BiH. Dobio sam njegovu podršku, Christopher je razgovarao sa Silajdžićem i prihvaćen je naš model federacije konstitutivnih naroda. I onda su pregovori mirno nastavljeni.”

Posebno je interesantno da je stav bošnjačke politike u BiH danas isti kao što je bio i tada. Tada je dogovoren i konfederalni ugovor s Hrvatskom. Jedan od bliskih Granićevih suradnika ispričao mi je da tijekom tih pregovora ministar prestao piti kavu. Koja se točila na sve strane.

I kad je Granić, već umoran, zatražio još jednu, šef kabineta, po struci također liječnik, rekao je: “Ne može. Za Vas od sada samo čaj. Samo mi još treba ministar sa zdravstvenim problemima.” A bilo je i problema s kontaktima jer je Tuđman bio u Albaniji, koja tada još nije imala dobre komunikacijske veze. Nakon povratka u Zagreb, Tuđman u kabinet poziva Šuška i premijera Nikicu Valentića pa zove Granića te ga stavlja na zvučnik. “Opisao sam im kako sporazum izgleda.

Predsjednik me pita: ‘Mate, bi li ti potpisao?’ ‘Da, predsjedniče’. Tuđman pita okupljene: ‘Ima li netko primjedaba? Nema. Mate, potpiši.’ I tako je Šušak morao prihvatiti Washingtonski sporazum. Izetbegovića je trebalo četiri sata uvjeravati, a to su radili Silajdžić i Amerikanci.

To je bio presudni trenutak za Hrvatsku, čiji međunarodni položaj počinje jačati, i to, kaže Granić, dramatično, te dodaje da postajemo ključni saveznik SAD-a za dovršetak rata u BiH. I stvaraju se svi preduvjeti za oslobađanje okupiranih područja. To je trenutak kada američki ambasador Peter Galbraith dolazi s planom Z4 za rješenje pitanja okupiranih područja. Granić navodi da je odluka državnog vrha bila pregovarati iako ono što nude ne možemo prihvatiti jer je predviđalo državu u državi.

“Kad je Milan Martić u siječnju 1995. godine odbio od Galbraitha primiti taj plan, rekao sam predsjedniku: ‘Osim SAD-a, Njemačke i Svete Stolice, imamo još jednog moćnog saveznika’. ‘Kojeg, Mate?’ ‘Dragog Boga. Sad, predsjedniče, mi možemo vojno.'” I sredinom lipnja, nakon sastanka Granića i Šuška s Tuđmanom, Amerikancima se šalje poruka da, ako ne bude ozbiljnih pregovora, Hrvatska mora ići vojno.

“Na Brijune 16. i 17. srpnja dolazi turski predsjednik Sulejman Demirel, nakon Srebrenice, to je bio dramatičan sastanak. Suznih je očiju molio Tuđmana da pomognemo Bošnjacima da ne dožive potpuni poraz i uništenje. Rekao je da je opstojnost Bošnjaka moguća samo uz savez i suradnju s Hrvatima. Mene je na helidromu držao za ruku i molio da učinim sve što mogu. Tada sam odlučio organizirati sastanak Tuđman – Izetbegović u Splitu.

Pozvao sam Hidu Biščevića i dao mu upute kako treba izgledati deklaracija koju je on sastavio. Tekst sam zadržao za sebe, iz više razloga. Tuđman i Izetbegović su tekst vidjeli tek kad su u Splitu sjeli za stol. Izetbegović nije imao primjedaba, a Tuđman je pronašao dvije gramatičke pogreške. Hido je Deklaraciju odmah pročitao pred brojnim novinarima i tako su ostvareni preduvjeti za vojne operacije u BiH. I Dayton”, tumači Granić. I dodaje kako za Oluju nikoga nismo pitali, ali smo obavještavali. Važan je utjecaj na stav SAD-a imao strah da se u Bihaću ne ponovi Srebrenica.

“General Wesley Clark obavijestio je Šuška krajem rujna da nikako ne zauzimamo Banju Luku. Mene je Galbraith svakodnevno upozoravao da nemamo puno vremena. A 14. listopada u 13 sati, dakle u 7 ujutro u Washingtonu, zvao me Christopher. I držao na telefonu 45 minuta.

Tražio je da stanemo jer će 350.000 Srba izbjeći u Srbiju i destabilizirati je, a 100.000 u hrvatsko Podunavlje, a oni će ih morati štititi snagama NATO-a. Odgovorio sam da to nije pametno, tražio sam još dva dana za Banju Luku i Posavinu, ali on nije pristajao. Vidjeli su da pružam otpor, pa je pregovarač Richard Holbrooke nazvao Tuđmana. Tražio je da stanemo i rekao da ćemo u protivnom izgubiti američko savezništvo. Nije bilo druge jer je bilo nedopustivo izgubiti američku podršku dok je dio Hrvatske još okupiran, a rat u BiH nije formalno završen.” Podržao sam odluku predsjednika Tuđmana.

Uklanjanje Mate Bobana omogućilo je pregovore o Washingtonskom sporazumu, a odluka Hrvatske da ne zauzme Banju Luku pregovore o Daytonskom, koji su počeli 1. studenog. Rusko je izaslanstvo ondje vodio Igor Ivanov, koji je poslije postao ministar vanjskih poslova.

“Počelo je večerom na kojoj je Slobodan Milošević nastojao stvoriti što bolju atmosferu. A tijekom cijelih pregovora ni jednom riječju nije spomenuo Oluju. Mi smo tražili da se prvo pregovara o mirnoj reintegraciji Podunavlja i zahtijevali američkog šefa civilne operacije (i dobili jednog od najboljih, generala Jacquesa Paula Kleina, kojeg će poslije zamijeniti William Walker), tražili smo da operacija ima jasno definiran rok trajanja i da je cilj reintegracija”, objasnio je Granić. Tako je nastao temelj za Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji koja je završena 15. siječnja 1998. godine. Granić i Šušak zatim pregovaraju s Bošnjacima o Mostaru uz pomoć Amerikanaca. Tek su nakon toga počeli pregovori o Okvirnom sporazumu i svim detaljima. Hrvatsko je izaslanstvo samo dvaput izašlo iz baze u restoran s dobrim steakovima, a Tuđman je s Holbrookom odigrao teniski meč.

“Kad smo imali bilateralne razgovore s Miloševićem, on je odmah na stol stavljao viski iako je znao da je Tuđman umjeren u piću. Ali Sloba je kretao s duplim viskijem. I Ballantine’som. Dva potpuno različita čovjeka. Na prvom bilateralnom susretu Milošević je odmah krenuo: ‘Pa, Franja, bre, što ste Hrvoja (Šarinića) poslali u Rijeku na izbore (Šarinić je tajno pregovarao s Miloševićem).

Mi smo to pratili, pa Hrvoje nije za estradu, on je jedan fini, komorni čovek.’ Stalno je pokušavao biti duhovit. A tada smo počeli i prve pregovore o priznanju. Pri kraju naših bilateralnih pregovora Srbi su rekli da traže pregovore o trojnoj razmjeni teritorija – Hrvatska, Republika Srpska i tadašnja SR Jugoslavija – što bi se odnosilo na Prevlaku i zaleđe Dubrovnika. To je posebno forsirao Momir Bulatović, tadašnji predsjednik Crne Gore. Dogovoreno je da oni napišu prijedlog pa ćemo nastaviti razgovore.

Tu mi je ideju prvi put u jesen 1994. godine u hotelu Waldorf Astoria iznio lord Owen. I tražio je još i da Hrvatska Srbima osigura koridor ispod Županje – dakle, ne samo Posavinu nego i koridor – a da Istočna Slavonija i Baranja budu ili kondominij ili da istočna Slavonija pripadne Hrvatskoj, a Baranja Srbiji. To sam odlučno odbio i o tome više nikad s njime nisam razgovarao. Nikad! Poslije sam otišao u Dubrovnik, na sjednicu Županijske skupštine, i rekao da nikakve razmjene neće biti te da je Prevlaka jedna od najstarijih hrvatskih granica. Kad sam se vratio, Tuđman mi se obratio riječima ‘Čvrsto si to rekao’, a ja sam mu uzvratio: ‘Predlažem da prekinemo bilo kakve razgovore o tome’. A on će: ‘Dobro, Mate!’ Kad smo došli u Pariz potpisati Daytonski sporazum, Milutinoviću (Milan, srpski ministar vanjskih poslova) sam rekao da o tome više nećemo razgovarati. On je, pak, rekao Miloševiću: ‘Javlja Mate da je poludeo'”, tumači Granić razvoj pitanja razmjene teritorija.

Ta je priča konačno skinuta s dnevnog reda tijekom razgovora u Ateni u kolovozu 1996. godine, kada je dogovorena normalizacija odnosa. “Bio sam sudionik tih pregovora, izaslanstva su bila velika, a onda je Milošević rekao Tuđmanu: ‘Ajde, Franja, uzmi ti Matu, ja ću Milana’.” I tako su pregovarali samo Tuđman, Granić, Milošević i Milutinović, u maloj hotelskoj sobi, pet sati. “Prevlaka je bila glavna. S tim u vezi bio sam tvrd kao kamen, nisam htio nikakve razgovore, a Tuđman me pustio da to branim. Samo međusobno priznanje te da u dokumente uđe rješenje Prevlake i pitanje ratnih šteta. U jednom trenutku sam rekao: ‘Predsjedniče, hajdemo napraviti kratku pauzu’. A Milošević će na to: ‘Franja, nikako, ako vas Mate odvuče, neće biti ništa’. Bilo je jasno da su spremni potpisati normalizaciju. I tada su popustili oko Prevlake. I mjesec dana nakon toga uslijedio je Sporazum o normalizaciji odnosa, kad je Srbija prvi put u povijesti priznala Hrvatsku”, sjeća se Granić.

U Daytonu su pregovori bili na rubu propasti 20. studenog. Richard Holbrooke je u svojoj knjizi opisao kako su s Bošnjacima i Srbima dogovorili teritorijalno razgraničenje, vjerujući da je to najteži dio posla. Pregovori su se razvukli duboko u noć i Granića su oko 4 ujutro pozvali da dođe. Holbrook piše da je bio fasciniran Granićevom pojavom: svježe izbrijan, u odijelu s kravatom, kao da je normalan dan, a ne praskozorje. Nude mu šampanjac, a on traži vodu dok ne vidi granice. Kad ih je vidio, rekao je da to ne dolazi u obzir.

Evo što nam je ispričao Granić: “Amerikanci su nam rekli da ćemo karte razgraničenja dobiti u 11 sati. I to se otezalo sve do 23 sata. U 2 nakon ponoći smo otišli u sobe. U 4 sata me pozvao Christopher Hill, Holbrookov zamjenik, i rekao da su karte gotove. Tamo su Milošević, Silajdžić, Warren Christopher, Holbrooke, general Clark, otvaraju šampanjac, a mapa je prekrivena platnom. A na karti do Livna Republika Srpska. I cijela Posavina. Kažem: ‘Zero chance da će to Hrvatska prihvatiti’. Svi me uvjeravaju, u jednom trenutku Milošević ustaje i kaže: ‘Mate, bre, pa vidiš kako to lepo izgleda’. Uhvatim ga za rame i kažem: ‘Predsjedniče, ne pitam vas’. Pitam Christophera tko je pregovarao. On mi odgovori: ‘Mate, pregovarali su Milošević, Silajdžić i Holbrooke’. Sve mi je bilo jasno, Silajdžić je napravio odličan posao za Bošnjake, posebno za Sarajevo. A onda je trebalo kompenzirati Srbima.”

Pregovori staju, svi traže da dođe Tuđman, ali on odbija i šalje Granića i Šuška. Tada i Alija Izetbegović odbija dogovoreno. “Oko 15 sati, na ručku u kantini, za moj stol sjeda Holbrooke i pita ima li šanse da se pregovori nastave. Ja mu kažem da ima, ali ne s ovim prijedlogom razgraničenja. Holbrooke tada kaže da mi damo prijedlog. Primili smo se posla, predsjednik, Šušak i ja, a karte je crtao Ivan Šimonović (tada Granićev pomoćnik), konzultirali smo i Zubaka (Krešimir, koji je vodio izaslanstvo Hrvata iz BiH). Stavili smo sve gradove u Posavini na našu stranu i definirali južnu granicu, koja je ostala kako je sada.

Oko 16.15 smo predali naš prijedlog, a oko 17.30 predsjednik Bill Clinton je nazvao Tuđmana. Razgovarali su 35 minuta. Clinton je rekao da će vidjeti što se od našeg prijedloga može prihvatiti – dobili smo Odžak, a Brčko je ostalo distrikt (Izetbegoviću posebno važan grad jer je ondje rođen). Clinton je tada zahvalio Hrvatskoj na cjelokupnoj ulozi u rješavanju krize u bivšoj Jugoslaviji, a Tuđman još jednom tražio američka jamstva za mirnu reintegraciju Podunavlja. I tim su razgovorom završili pregovori u Daytonu.”