MATE GRANIĆ: Bez strateškog partnerstva sa SAD-om nikad ne bi bio zaustavljen rat u BiH

Mate Granić, najdugovječniji hrvatski ministar vanjskih poslova, nedavno se vratio u HDZ i stavio na raspolaganje premijeru Andreju Plenkoviću. Za Večernji list govori kako se svijet po njemu promijenio, pojašnjava svoju definiciju modernog suverenizma, koji Hrvatska slijedi i treba slijediti, te govori o odnosima unutar Europske unije.

Liječnik ste i političar. S obzirom na iskustvo u vanjskim poslovima, kako vam se čini da je svijet reagirao na pandemiju koronavirusa?

Bio sam dekan Medicinskog fakulteta, profesor interne medicine i dijabetologije te savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Kao savjetnik WHO-a za Aziju, više sam puta posjetio Indiju, Kinu, Mjanmar, Bangladeš i Tajland. U početku pandemije COVID-19 Kina nije bila najtransparentnija, što je pokušala kasnije nadoknaditi. Nakon toga se vrlo uspješno borila s pandemijom. WHO je kasnio s proglašavanjem pandemije najmanje sedam do deset dana. Što se tiče Europe, na pandemiju nisu bili spremni Italija, Španjolska, Francuska ni Ujedinjeno Kraljevstvo. Sjedinjene Američke Države također nisu spremne dočekale pandemiju te sad skupo plaćaju cijenu toga. Gotovo milijun i pol ljudi se zarazilo, a više od 30 milijuna njih ostalo je bez posla.

Kako vidite reakciju u Hrvatskoj?

Hrvatska je odmah prepoznala problem. Također, Hrvatska ima dobru školu javnog zdravstva, od Andrije Štampara do danas, kao i dobar zdravstveni sustav. Predsjednik Vlade Plenković, osim što je odmah formirao Nacionalni stožer civilne zaštite, već je 9. siječnja razgovarao u užem krugu ljudi svog kabineta o koronavirusu. Jako je brzo komunicirao sa zdravstvenim sustavom i znanstvenom zajednicom. Igor Rudan, Ivan Đikić, Nenad Ban, Igor Štagljar, Gordan Lauc, Dragan Primorac i drugi, osim što su vrhunski znanstvenici, svojim su javnim djelovanjem puno pridonijeli da se shvati opasnost od COVID-19. Hrvatska se, uz Njemačku, vjerojatno u Europi najozbiljnije i najodgovornije ponašala. Jako dobre rezultate imaju i Slovačka, Češka, Slovenija i Mađarska, a Švedska je posebna priča.

Kako mislite da će izgledati diplomacija, hrvatska i općenito, tijekom ekonomske krize kada će se dobar dio zemalja povući u sebe, u gospodarski protekcionizam?

Promjene u svijetu počele su puno prije koronavirusa. Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, glavni vanjskopolitički strateški ciljevi bili su uspostava teritorijalnog integriteta i članstvo u UN-u, EU, NATO-u i strateško partnerstvo sa SAD-om. To smo sve postigli. Bez tog strateškog partnerstva sa SAD-om nikad ne bi bio zaustavljen rat u BiH i ne bismo mogli, nakon neuspješnih pregovora s lokalnim Srbima, organizirati Bljesak i Oluju ili mirnu reintegraciju. Tada je SAD bio ne samo gospodarski, znanstveni i politički lider suvremenog svijeta već i predvodnik slobodnog svijeta. Što se promijenilo? Danas je SAD i dalje najjača supersila, vojno, znanstveno, gospodarski i politički, ali predsjednik Trump je rekao “America First”, odnosno “Amerika na prvom mjestu”. To je potpuna razlika u odnosu na politiku predsjednika Clintona. Ne možemo mi mijenjati američku politiku. Naš je cilj da budemo strateški partner i saveznik SAD-a u novim okolnostima, danas i sutra. Isto tako se potpuno promijenila situacija u Ruskoj Federaciji. Boris Jeljcin i Vladimir Putin dva su različita čovjeka s dvije različite filozofije. Jeljcin se borio za opstanak Rusije nakon raspada SSSR-a. Putin je danas, primjerice, najjači čovjek u Siriji. To je činjenica. Bez obzira na našu orijentaciju da je EU naš dom kao i NATO, a da nam je SAD strateški saveznik, naš je interes i suradnja s Rusijom, a jednako tako i Kinom.

Kina je gospodarska sila bez obzira na svoje političko uređenje. Interes je Hrvatske surađivati s Kinom u svemu gdje hrvatska država može ostvariti gospodarsku korist i druge strateške interese. To je nešto što ja nazivam modernim suverenizmom. To ne znači da nećemo biti lojalni svojoj obitelji, EU, NATO-u i strateškom partnerstvu sa SAD-om. Te promjene, koje su donijeli međunarodni terorizam, migrantska kriza te na kraju i koronavirus, još su se više dramatizirale. Svijet prije i nakon koronavirusa nije isti.

Kako će nakon pandemije izgledati odnosi između Istoka i Zapada?

Tek sada će se početi ti odnosi ponovno izgrađivati. Velikog povjerenja nema, posebno između europskih država i Kine, ali i SAD-a i Kine i SAD-a i Rusije. Interesi su različiti, nekad i suprotni. U borbi oko izgradnje novih gospodarskih odnosa čeka nas mukotrpno razdoblje sukoba, posebno gospodarskih, ali i dijaloga Kine i SAD-a. EU će prema Kini biti pragmatičniji, a primarni će interes biti gospodarski. Jedan je od primjera WHO. Istina, on je kasnio s proglašavanjem pandemije, ali s druge strane mi nemamo nikakvu alternativu WHO-u čiji je jedan od osnivača i prvi predsjednik skupštine bio Andrija Štampar. Drugim riječima, EU je stao iza WHO-a, što su zatim podržali Kina i Rusija, a predsjednik Trump je na tri mjeseca obustavio financiranje. Resetiranje WHO-a potrebno je, ali ta je institucija neophodna.

Kako vidite Europsku uniju u tom kontekstu?

Kad je predsjednik Turske Erdoğan bio spreman pustiti najprije sto tisuća migranata kako bi pritisnuo EU, premijer Plenković poduzeo je sjajan potez time što je odveo europske lidere na granicu Grčke i Turske te kao čelnik zemlje koja predsjeda Unijom, kazao da je to granica EU. Prvi put da je netko to napravio. To je također moderni suverenizam. U ovakvim međunarodnim odnosima koji se resetiraju vrlo je bitna stvar boriti se i štititi pameću. Poznavajući svijet koji je, kako bi pokojni predsjednik Tuđman rekao, “taj i takav”, da se boriš za interese vlastite države. Hrvatska je policija sjajno obavila svoj posao. Neki su joj lijevo-liberalni krugovi u Europi prigovarali da ga je radila i previše revno. Zaista je bila sjajna. Ministar Božinović i ravnatelj Milina zaslužuju sve pohvale.

Neki su upozorili da bi se Unija mogla i raspasti ne pokaže li više solidarnosti. Kako će po vama izgledati odnosi unutar EU nakon pandemije?

Točno ste rekli, to je proces koji će se jako zaoštriti prilikom donošenja novog sedmogodišnjeg proračuna, ali i saniranja neposrednih posljedica šteta od pandemije koronavirusa. Vodi se bitka ne samo o proračunu već i o budućnosti EU, kao i oko pitanja veće solidarnosti i kohezijskih sredstava. Sasvim je sigurno, ako ne dođe do razboritog kompromisa, oslabjet će EU, njena snaga i utjecaj.

Koju bi poziciju Hrvatska trebala zauzeti, kolokvijalno južnjačko-solidarnu ili sjevernjačko-štedljivu?

Od Domovinskog rata Njemačka ima posebnu i ključnu ulogu u odnosima Hrvatske s EU. Bez te zemlje, kao i Svete Stolice, teško da bi došlo u tom vremenu do međunarodnog priznanja Hrvatske. S druge strane, Hrvatska će se sigurno čvrsto zalagati za solidarnost i kohezijska sredstva jer mi smo zadnja država koja je ušla i imamo pravo na taj status.

Siguran sam da ste prvo o Njemačkoj počeli govoriti jer se taj hrvatski stav razlikuje od njemačkog.

S Njemačkom je Hrvatska uvijek našla zajednički jezik pa će ga naći i sada, a premijer Plenković i kancelarka Merkel imaju odlične odnose. I naš ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, koji je bio veleposlanik u Berlinu, ima odlične odnose s njemačkim kolegom Heikom Maasom i s brojnim njemačkim vodećim političarima i poslovnim ljudima.

Kako mislite da bi u budućnosti mogli izgledati hrvatski odnosi s Kinom? Kako se to nekad zna reći, čim neka država unutar EU surađuje s Kinom, sve druge zemlje to joj prigovaraju, ali onda, kad te druge države dođu u mogućnost surađivati s Pekingom, sve iskoriste tu priliku.

Mislim da ste savršeno precizno kazali. A znate tko u tomu prednjači? Njemačka. Ona najbolje surađuje s Kinom. Isto tako, i Italija, Mađarska… Hrvatska će, što se tiče investicija, trgovine, s Kinom odlično surađivati, vodeći računa o svojim interesima. Zato, npr., Berlin ima najbolje odnose s Pekingom, kao i Moskvom.

Vjerojatno moć nekom daje priliku za manevriranje u vanjskopolitičkim odnosima.

Da, moć daje priliku. I upravo je i to karakteristika modernog suverenizma. Mi moramo biti svjesni da svugdje i u svakom trenutku moramo štititi vlastite interese.

Kako trenutačno ocjenjujete politiku predsjednika Zorana Milanovića? Na vlast je došao u nezgodnom trenutku, kada se dobrim dijelom paralizirao politički život, ali dobro ga poznajete i surađivali ste s njim još u 1990-ima.

Točno. Bio je moj suradnik i dobro je provodio državnu politiku. Što se tiče državničkih poteza vezanih za ustavne zadaće predsjednika države, mislim da je suradnja s vladom bila korektna (imenovanje novog načelnika stožera Oružanih snaga, zatim novog-starog šefa SOA-e, imenovanja nekih veleposlanika i podrške Vladi u njezinoj odličnoj borbi protiv pandemije). Što se tiče nekih novih izjava predsjednika države, smatram da pijetet prema svakom poginulom branitelju mora biti iznad svega, a ovo nije najbolje vrijeme za ideološke rasprave, koje ionako štete i raslojavaju hrvatsko društvo. Mislim da to imam pravo kazati jer sam uvijek o tome jasno govorio i pisao.

Bili ste savjetnik bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Što biste joj savjetovali da je ona šefica države?

U ovom trenutku, kada je aktualan jedan od najvažnijih izazova nakon Domovinskog rata, pandemija koronavirusa, savjetovao bih joj da čvrsto surađuje s Vladom. A mogu reći da je bivša predsjednica prepoznala promjene u svijetu te je uspostavila dobre odnose s Kinom, Rusijom, Indijom, Njemačkom, predsjednikom Trumpom i brojnim drugim državnicima.

Poznato je da ste se vratili u HDZ nakon 20 godina. Novi list napisao je da biste vi trebali biti na čelu Savjetodavnog vijeća za vanjske poslove pri Vladi. Možete li nam opisati ulogu tog vijeća ili savjeta?

Mogu samo kazati da sam se stavio na raspolaganje premijeru Plenkoviću i ništa više od toga. Želim pomoći više oko ovih strateških pitanja, a ne operativnih ili dnevnih, jer Ministarstvo suvereno i odlično vodi ministar Grlić Radman.

Približavaju se parlamentarni izbori. Prema posljednjim anketama, moglo bi se dogoditi da HDZ osvoji relativnu većinu, ali bi mogao imati problema sa sastavljanjem koalicije.

Državni je interes, ne samo HDZ-a, da se izbori organiziraju što je prije moguće, vodeći računa o epidemiološkoj situaciji. Mi ćemo cijelu ovu godinu živjeti s COVID-19, a vodeći epidemiolozi i znanstvenici kažu da bi nas na jesen mogao dočekati novi val zaraze. Državnički je odgovorno organizirati izbore čim epidemiološka situacija to dopusti, a vrlo ćemo brzo to i znati. Novu Vladu čekat će vrlo teško razdoblje gospodarskog oporavka i puno je bolje je ako ima novi izborni kredibilitet. Što se tiče koalicija, HDZ ima velike izglede za pobjedu, ali kao što Scarlett O’Hara u “Zameo ih vjetar”, nakon svega što je proživjela, kaže: “Sutra je novi dan”, tako treba dočekati rezultate izbora i tek se tada može razborito razgovarati o sastavljanju nove Vlade. Realno je očekivati odličan rezultat HDZ-a, a prioritet u traženju koalicijskih partnera trebale bi imati stranke sličnog svjetonazorskog i programskog spektra.

Po čemu mislite da se razlikuje vanjska politika vaše stranke i SDP-a?

Sa strane se stječe dojam da je politika slična, a razlike su prije svega kadrovske. Oko načelnih strateških opredjeljenja – EU, NATO, rješavanje odnosa sa susjednima, Hrvati u BiH, uloge SAD-a – u Hrvatskoj postoji više-manje konsenzus. Ali postoji i bitna razlika. U HDZ-u je trenutačno snažna, kompetentna skupina političara, predvođena predsjednikom HDZ-a Plenkovićem, u kojoj su i ministri Grlić Radman i Božinović te predsjednik Sabora Jandroković. To su sve političari sa sjajnom međunarodnom reputacijom na polju vanjske politike i sigurnosti. Upravo je to i najveća razlikovna specifičnost naspram političkih oponenta iz SDP-a. Hrvatska danas vodi snažnu, aktivnu, domoljubnu i odlučnu vanjsku politiku te ima snažan utjecaj unutar EU, posebno premijer Plenković. Ona je posebno snažna unutar Europske pučke stranke.

Svojedobno ste osnovali Demokratski centar, bila je to pri osnivanju prilično važna stranka. Kako danas gledate na njezino osnivanje?

Uvjeren sam, da sam bio na vrijeme kandidiran od HDZ-a i da su se parlamentarni i predsjednički izbori bili organizirali u isto vrijeme, da bih imao velike šanse za pobjedu. Ispričat ću jednu anegdotu iz tog vremena. Na sastanku ministara NATO-a u Istanbulu 16. prosinca 1999. godine, na koji sam bio pozvan kao gost, američka državna tajnica Madeleine Albright, s kojom sam imao odlične odnose, pitala me hoću li na predsjedničke izbore ići kao nezavisni kandidat ili kandidat HDZ-a. Odlučno sam joj odgovorio da ću ići kao kandidat HDZ-a ako budem izabran na konvenciji stranke. Ona se slatko nasmijala i kazala: „Mate, neka ti onda dragi Bog pomogne.“ To je isto ponovila i 5. siječnja 2000. godine u Berlinu. Moj odgovor bio je isti. Postao sam gotovo jednoglasno kandidat HDZ-a dva dana kasnije, ali iskrenu podršku dijela HDZ-a nisam imao. Dogodilo se ono što se dogodilo. Iskreno sam čestitao pobjedu predsjedniku Mesiću. Demokratski centar osnovao sam jer sam se tada od određenih ljudi i politika u stranci razlikovao. S povijesne distance, kad analiziram sada, bilo bi možda pametnije da sam u tom trenutku ostao u HDZ-u. No povijest se ne može mijenjati, moje namjere bile su sasvim iskrene, kao i sada kada zadnjih najmanje šest godina, a i prije toga snažno pomažem i podupirem napore ove ekipe koju predvodi premijer Plenković te kao što sam snažno pomagao i bivšu predsjednicu Grabar-Kitarović, posebno na prvim izborima, a potom bio njezin savjetnik za vanjsku politiku.

Koliko ste zadovoljni prijmom vaše knjige “Diplomatske oluje”?

Jako sam zadovoljan i zahvaljujem Večernjem listu što je u roku od šest mjeseci izdao hrvatsko i englesko izdanje. Osjetio sam veliki interes za knjigu. Mnogi bivši i aktualni predsjednici vlada i država, bivši i sadašnji ministri vanjskih poslova, EU povjerenici, veleposlanici, crkveni veledostojnici i brojni ljudi iz javnog života molili su me da im s posvetom pošaljem knjigu ili su je komentirali nakon što su je pročitali. U domaćoj i međunarodnoj javnosti nije bilo nikakvog ozbiljnijeg polemiziranja s nekom od činjenica, a prvo hrvatsko izdanje knjige bilo je rasprodano prije engleskog izdanja.