Marko (25) se priprema na utrku dugačku 344,1 km: ‘Trčat ću od Zagreba do Vukovara!’
Jedan od najdužih ultramaratona u ovom dijelu Europe okupiti će i ove godine najkvalitetnije atletičare iz Hrvatske i inozemstva koji će na 19. Memorijalnom ultramaratonu pretrčati dionicu Zagreb-Vukovar, dugačku 344,1 km.
Ovo već tradicionalno memorijalno događanje pod nazivom „Putevi dragovoljaca HOS-a i bojovnika Domovinskog rata“ organizira se od 2002. godine, a njime se želi sačuvati uspomena na sve branitelje koji su dali svoje živote za slobodu naše Domovine.
Na putu do Vukovara dragovoljci su prolazili pokraj mnogobrojnih bojišta, gdje je jedan dio branitelja i poginuo te se u spomen na njih na svim dionicama ultramaratonske utrke polažu vijenci i pale svijeće.
Pobjednik 18. Memorijalnog ultramaratona bio je 25-godišnji Marko Bičanić koji se i ove godine priprema ponoviti prošlogodišnji podvig iako mu je lanjska utrka bila iznimno zahtjevna i fizički i mentalno.
To međutim, nimalo ne čudi njegove kolege u ‘Trčaoni Zagreb’, jer kako kažu, on već duže vrijeme prelazi sve granice izdržljivosti, a kao rođeni Slavonac nije neobično što se ponovo odlučio za ovaj ultramaraton koji završava u Vukovaru.
Poželjeli smo i sami upoznati Marka te čuti sve o njegovim pripremama za ovaj ultramaraton, ali i svim dosadašnjim uspjesima te neispunjenim snovima. Nije trebalo dugo da osjetimo tu njegovu energiju i entuzijazam kada priča o trčanju čiji je istinski zaljubljenik.
Iako mlad, iza sebe već ima pobjede i odlične plasmane. Apsolvent je kineziologije, radi kao glavni trener u ‘Trčaoni Zagreb’ i obožava Splavarsku ulicu u svom rodnom gradu koja je nedavno proglašena jednom od 10 najljepših ruta za trčanje u RH. A motiv za trčanje pronalazi u avanturi, u novim i uzbudljivim stvarima, ali i izazovu pomicanja vlastitih granica.
“Ideja o trčanju rodila se dvije godine nakon upisa Kineziološkog fakulteta u Zagrebu. Tada sam shvatio da je ozbiljnija razina igranja nogometa koji sam trenirao od djetinjstva, nespojiva s redovitim studijem na Kineziološkom fakultetu te sam ga prestao igrati”, započinje svoju trčaona-priču ovaj 25-godišnjak, rodom iz Starog Topolja, malog mjesta pokraj Slavonskog Broda. Zanimljivo je da ruta Ultramaratona Zagreb-Vukovar prolazi baš kroz to njegovo selo.
Falio mu je, kaže, dobar osjećaj nakon nogometnih treninga koji ga je svakodnevno punio pozitivom te odlučuje kupiti tenisice za trčanje i odraditi svoj prvi trkački trening.
“Bio sam prilično umoran nakon toga, ali sretan i zadovoljan jer je dobar osjećaj ponovo bio tu. Sve češće sam predvečer trčao gradom, nakon čega sam na preporuku kolege s fakulteta napokon došao i na probni trening u ‘Trčaonu’ gdje mi se svidjelo apsolutno sve oko treninga i vođenja grupa trkača”, priča nam Marko.
Dio trenerskog tima postaje u proljeće 2017. godine kada zapravo slijedi ozbiljniji pristup trčanju, a kroz treninge i razgovore sa svojim trkačkim učiteljem, ultra maratoncem i trail trkačem Tomislavom Marinovićem, počinje nizati uspjehe i testirati svoje granice izdržljivosti. Iako će za svoje najveće trkačke uspjehe skromno reći da su vezani uz kvalitetno vođenje četiri generacije trkača u ‘Trčaoni’ i ostvarenje njihovih trkačkih snova, mi ćemo nabrojati rezultate i utrke koji su svakako vrijedni spomena.
Prije nekoliko tjedana Marko je trčao na utrci solidarnosti Virtual Global Solidarity Run, koja je neslužbeno svjetsko prvenstvo u trčanju na šest sati neprekidno. Pretrčao je 79 kilometara i 870 metara te postao prvak Hrvatske.
Dvije posebno drage pobjede su mu one na ‘domaćem terenu’ u Slavonskom Brodu, kada je, kako kaže, istrčao svoju prvu stotku (110 km) u utrci na 12 sati. Bilo je to 2018., a na istoj utrci (Polojska ultra) pobjeđuje i godinu kasnije, koju je istrčao za manje od 9 sati.
Frušku goru trail izdvaja kao čudesnu stazu na 2200 m nadmorske visine, a trčalo se 60 kilometra, a tu je i Mazatorska trka – one man event u Slavonskom Brodu, koja je po mnogočemu bila posebna. Naime, zbog COVID situacije Marko je na atletskom stadionu nastupao sam, trčeći 24 sata krugove duge 400 metara. Ukupno je istrčao 150.4 km, 50 kilometara premalo od zadanog cilja, no svejedno je postao prvi Hrvat koji je trčao 24 sata na atletskom stadionu. Priznaje kako je ta utrka bila greška i preveliki izazov za njegovo tijelo no dodaje i kako je iz toga svega puno naučio.
Svakako kruna dosadašnje ultraške karijere je uspjeh na prošlogodišnjem Ultramaratonu Zagreb-Vukovar za koji kaže da nije bio siguran hoće li tijelo izdržati pet dana velike patnje. Na kraju je kao pobjednik došao do Ovčare za 34 sata, 1 minutu i 4 sekunde.
Utrka je zaista izazovna, ističe Marko, objašnjavajući kako za svaki dan postoji točno zadana dionica te limit u kojemu se mora završiti. Onaj tko ne savlada zadanu kilometražu ne ulazi u ukupan plasman, ali može nastaviti trku. Podatak da svega polovica trkača završi utrku, dovoljno govori o njezinoj surovosti, zaključuje. No, za njega su kaže, pobjednici svi koji dođu do Ovčare.
Unatoč prošlogodišnjim patnjama, na rubu ozljeda i u krajnjoj iscrpljenosti, Marko je već nakon nekoliko tjedana počeo razmišljati o tome da ponovi izazov jer, razmišljao je, što znači pet dana trkačke patnje u odnosu na živote ljudi koji su hrabro stali u obranu Domovine.
“I odluka je donesena, trčim ponovo”, smije se. Ipak, ove godine je znatno ozbiljnije pristupio pripremama pa 10-ak dana prije utrke finalizira treninge kombinirajući razne metode, radi plan prehrane te osmišljava taktiku kako bi sve odradio i bio mentalno i fizički maksimalno spreman.
Svaka dosadašnja ultra, reći će, bila je iskustvo i škola koji su mu pomogli da postane bolji, iskusniji i pametniji trkač. Kao trener pak, svakome od svojih polaznika govori da su motivacija i ciljevi dva otoka, a most koji ih spaja zove se disciplina.
A Markov je cilj, doznajemo, dovršiti knjigu koju trenutno piše i odraditi Everesting (koncept u kojem se skuplja visinska razlika 8848 metara što je ekvivalent Mount Everesta) i to na njegovoj najdražoj zagrebačkoj stazi – Bikićevoj na Medvednici.
