Marino Marić: Pijanist među rukometašima, hrvao se s 15 godina starijima

U ljeto sada već daleke 2009. godine hrvatska rukometna reprezentacija do 19 godina postala je svjetski prvak.

Na tom prvenstvu u Tunisu Hrvatska je u finalu svladala Island 40:35. Najefikasniji u tom finalnom dvoboju bio je Marino Marić s devet golova, a izabran je i u najbolju momčad prvenstva, što znači da je bio najbolji mladi pivot na svijetu.

Nije trebalo dugo čekati da se u Hercegovini ‘ukaže’ alfa i omega hrvatskog rukometa Zoran Gobac i odvede ‘malog’ u Zagreb, objašnjavajući kako je to najbolje i za njega i za Zrinjski te za inozemstvo nikada nije kasno.

Prije deset godine iz Gopčevih ustala ispadali su bonboni kada je govorio o Mariću.

“Iako još puno može učiti i napredovati Marino je već sada veliki igrač. Voli učiti, nije mu teško ni raditi, tako da će sigurno uspjeti. To je biser našeg rukometa, iz fine je obitelji, i zasigurno je budućnost hrvatskog rukometa”, pričao je 2010. Gobac o Marinu, a onda kako bi sve to još dodatno pojačao u diktafon nam je ispalio: “Pa možete li i zamisliti rukometaša koji svira klavir?!”, piše 24sata.hr

Pohađanje glazbene škole u Mostaru, uz igranje rukometa, dokaz je da uistinu ima ‘zlatne ruke’. U Austriji mu ide, prije deset godina tamo je već dobio jednu medalju, a sada je ima priliku i osvojiti. U hrvatskom srebru iz 2010. godine nije sudjelovao. Bio je prekobrojan, ali bio je uz reprezentaciju, vidio Beč, vidio kako izgleda osvajati medalje…

Ove godine ”na lijepom plavom Dunavu” puno je doprinio reprezentaciji, u odnosu na prije deset godina, a ovaj Straussov valcer mogao bi i odsvirati u Stockholmu kada s kaubojima ‘sklada’ još jednu medalju hrvatskog rukometa, jer kada je on na natjecanjima, medalje se uglavnom osvajaju.

Antologijska je već odluka njegovih roditelja da, ako već želi trenirati, to mora biti dvoranski sport.

-Kao klinac sam htio igrati nogomet. No, roditelji su mislili drukčije. Rekli su mi da mogu trenirati bilo što, ali samo ako je u dvorani. Nisu htjeli da treniram vani, na hladnoći i kiši. Tako sam se s devet godina upisao u Rukometni klub Zrinjski – kazao je Mara, ali ni u toj dvorani uvjeti nisu bili puno bolji.

Mostar ima samo jednu dvoranu, koja je neuvjetna, ali u njoj treniraju svi sportaši. Unatoč toj neuvjetnosti iz nje su uz Marića izišli i Bojan Bogdanović, braća Karačić, pa i Marinov brat Marijan koji rukomet danas igra u Metalurgu. Temelji nove dvorane stoje već desetljećima, a čim je lijepo vrijeme mostarski rukometaši treniraju vani, na betonu.

Marić voli Mostar, svoj rodni grad. Voli doći u njega, prošetati, družiti se s prijateljima, loviti ribu, a, za one koji ne znaju Mostar je kao Split – teško priznaje uspjeh, a još teže priznaje da je netko zvijezda, ali Marić je i to dočekao, iako ga nije bilo te noći u kojoj je dočekao svoju ”malu noćnu muziku”.

Zna Mostar proslaviti i dočekati svoje sportaše. Prije četiri godine organizirali su doček za brončane s Europskog prvenstva u Poljskoj Igora Karačića i Marina Marić, koji te noći nije mogao biti na punom središnjem gradskom trgu.

-Koliko sam plakao što nisam mogao doći sa svojim bratom u svoj grad Mostar… Ne mogu opisat taj osjećaj… Obveze zovu morao sam otići u Njemačku, ali mi je drago što je bar on bio i što je došlo 6000 Mostaraca i prijatelja. Kad mi je Igor ušao u sobu rekao sam mu: “Je li moguće da neću biti sa svojim prijateljima u mom Mostaru?! Još ne mogu vjerovati”. Još ne mogu vjerovati koliko ih je došlo. Hvala vam ljudi svima, Mostar u srcu, objavio je tada Marić.

I dok većina svjetskih pivota svoje protivnike preplaši već izgledom za pijanistu Marića to se ne može reći. Kada nije u dresu i kada stavi naočale više izgleda kao profesor, ili liječnik, nego rukometaš – pivot… U početku je u Zrinjskom igrao na mjestu lijevog vanjskog pucača.

-Da, ali me pozicija kružnog napadača uvijek privlačila. Nakon tri godine ozlijedio nam se pivot i to je bila prilika za mene. Naravno, odmah sam je ugrabio, kaže Mara, a pivoti koji su u to vrijeme igrali s njim, a bili i po 10 do 15 godina stariji, jer je Marić za seniore debitirao sa 16 godina, čudili su se tom klincu, a još više treneru koji ga je stavio.

-Ali čim bi utakmica počela, iznenadili smo se njegovoj snazi. Nismo ga mogli pomaknuti zgodno, a on se ravnopravno s nama gurao na crti, priča nam jedan od kružnih napadača koji je nekad kružio oko Marića. Nije uzalud proglašen najboljim mladim pivotom na svijetu, a od igrača iz te generacije koja je osvojila kadetsko zlato u reprezentaciji je samo još Luka Stepančić.

Okušao se Marić i u pisanju kolumni. Kao 20-godišnjak je 2010. za Hercegovina.info napisao:

“U ovim modernim vremenima u kojim se čovjek svim silama bori za svoju egzistenciju i koji istodobno pretrpan mnoštvom obaveza, traži neki način da se odmori i opusti bar na nekoliko trenutaka. Upravo je sport jedna od pozitivnih stvari koja danas okuplja mnoštvo ljudi na stadione, u dvorane, u sportska društva, organizacije i pruža ljudima zadovoljstvo i čini ih sretnima. Možda uvod malo ne tipičan i filozofski za jednog sportaša, ali nadam se da će te to oprostiti autoru. Imam veliku čast da vam pišem o rukometu i općenito o sportu , te sam mišljenja da je upravo sport jedna od pozitivnih stvari našeg podneblja i da je donio puno lijepih i nezaboravnih trenutaka našem narodu, te da na neki način zaokuplja ljude i pomaže im da zaborave na ne baš blistavu sadašnjicu. Rukomet je jedan od tih sportova.

Tu bih posebice istakao hrvatsku rukometnu reprezentaciju koja već jedno desetljeće vlada svjetskom rukometnom scenom, koja je na poseban način uradila veliku propagandu rukometa na našim područjima i koja je uvelike popularizirala taj sport među mladima i starima, te izazvala veliko zanimanje i želju djece da postanu vrhunski sportaši.

Veliki potencijal, a tako malo zanimanja i truda je neoprostivo

Svima je više-manje poznato da područje BiH, Hrvatske i općenito Balkana obiluje talentiranim mladićima i djevojkama koji imaju iznimne predispozicije da postanu vrhunski sportaši. Zaista je raritet da na tako malom prostoru postoji toliko potencijala. To je jedna veoma pozitivna činjenica koja nas ohrabruje. Ali veliki broj tih mladih talenata ostanu samo talentirani i ne uspiju se afirmirati u vrhunske sportaše. Razlozi su već poznati svima. Nedostatak dvorana, vanjskih terena, nedostatak opreme, teška financijska situacija, nepotpuna stručnost trenera koji nemaju priliku usavršiti se i prenijeti još mnogo više znanja na mlade sportaše… Sve ovo zvuči kao jedna formula koja vodi ka neuspjehu jednog mladog ambicioznog sportaša koji iz dana u dan sve više i više gubi nadu u svoj uspjeh. Uz navedene uvjete nema napretka i dolazi do stagniranja.

Mnogi od njih uslijed niza razočarenja odustaju i krenu se zanimati za neke druge stvari koje nekad i nisu baš pozitivne. Pozitivne vijesti su rijetke, samo slušamo negativnosti svih vrsta i oblika. Klubovi propadaju, ljudi koji mogu pomoći sportu sve se više odmiču od sportskih borilišta, već postojeći sportski tereni su većinom prazni, na malonogometna igrališta u tijeku dana sleti po koji golub i to je to. Previše negativnosti se spominje u sportu, a to se treba hitno promijeniti. Trebamo unijeti mnogo više pozitive i prihvatiti činjenicu da, iako se nalazimo u jednom teškom okruženju, uz dozu vjere, upornosti, ustrajanja možemo ostvariti svoje sportske, pa i životne ciljeve. Potrebna je veća podrška mladim sportašima, počevši od roditelja, trenera, prijatelja, utjecajnih ljudi, medija. Potrebna je ta pozitivna energija koja će biti podrška današnjim sportašima da uspiju u ostvarenju svojih sportskih ciljeva. Neizmjerna je šteta da veliki broj mladih perspektivnih sportaša ostane samo na epitetu perspektivan i ambiciozan. Svi trebamo težiti da prerastu u vrhunske sportaše koji će postići veliki uspjeh, koji će napraviti jednu veliku propagandu i u najljepšem svijetlu svijetu predstaviti svoj narod, svoj zavičaj, svoju kulturu.”