Marin Ivanović Stoka ispričao kako se izvukao iz pakla droge i okrenuo vjeri

Glazbenik Marin Ivanović Stoka (37) ispričao je o tome kako ga je vjera izvukla iz mraka i pakla droge u kojem je bio gotovo 20 godina.

Imali su sve što su ikad htjeli. Novac nije bio problem i sva vrata su im uvijek bila otvorena. Uspjesi su na poslovnom planu dolazili jedan za drugim, ali umjesto sreće – osjećali su prazninu u sebi. Nešto je nedostajalo, nešto što novac ne može kupiti. Počeli su istraživati svoju duhovnu stranu i preporodili su se u vjeri. …

Šest puta se glazbenik Marin Ivanović Stoka pokušavao riješiti ovisnosti o drogama. 19 godina bio je na kokainu. To je, kaže, značilo 19 godina života u kojemu su laganje, varanje, krađa, emotivna nestabilnost i bezosjećajnost bili njegova svakodnevica. I siguran put do smrti.

Patnju koju je prolazio, baš kao i njegovi roditelji te nekolicina najbližih mu prijatelja, reper je pretočio u monodramu “Stara škola kreka – iz tame u svjetlo”koju je mjesecima pisao noću klečeći u kapelici i moleći se Bogu. Kako je od grešnika i ovisnika postao produhovljeni vjernik, u emotivnoj ispovijesti reper Stoka govori u razgovoru za 24sata.hr.

Što vas je potaknulo na drastični životni zaokret, od ovisnika do produhovljenog vjernika?

Moja prekretnica bila je komuna, vjerska zajednica Cenacolo, jer sam se ondje prvi put susreo s okruženjem u kojemu su odlazak na misu i molitva svakodnevica.

Dotad sam se molio kad sam se nalazio u nekoj jako teško ili bezizlaznoj situaciji te tražio Boga da mi pomogne. No vjera je sasvim nešto drugo. Vjera je predanje. Smatram da mi je Bog pomogao da preživim delikatne situacije, vjerujem u to i zato sam naučio živjeti uz Boga.

Što to znači u svakodnevici?

Svakodnevno pokušavam živjeti vjeru. Pomoliti se prije ručka, navečer pročitati Bibliju, otići ujutro na misu. No dogodi se da tri tjedna idem ustrajno, pa pet dana ne odem. Nedjeljom ne preskačem odlazak na misu. Borim se što više biti na putu kojemu me naučila zajednica Cenacolo jer mi taj put čini dobro.

Težim tome da svaki dan režem svoje mane i nedostatke kako bih bio bolji bližnjima oko sebe i bliži Bogu. Zajednica me naučila i molitvi i konstanti. Konstanta je vrlo važna. Jer ako si neprestano u molitvi, onda znaš da nije prošao dan bez Boga. Svaki dan zahvališ Bogu na svim darovima u životu.

Jeste li i prije odlaska u komunu bili vjernik?

Bio sam vjernik u teoriji, rođen sam na dan ukazanja Gospe. Pričao sam o tome često, no to je bila uglavnom moja jedina poveznica s vjerom. Umrtvljivao sam se svojim nedostacima. Prije svega, da bih postao vjernik, morao sam ubiti svoj ego jer sam bio zaista veliki egoist.

Pruža li vam vjera utočište koje ste tražili nakon ovisnosti?

Kada predam Bogu svoje želje u ruke, on napravi puno bolje nego što ja to činim sam.

Što se promijenilo otkako ste postali vjernik, kako vam se dan promijenio, životni stil…?

Svoju produhovljenost vidim u tome da ne prođe ni pola sata u danu, a da ne pomislim na Boga. Početak i kraj svake moje misli su Bog, Gospa i molitva. Svaki put pokušavam da u svakoj odluci, pa čak i pogrešnoj, osjetim kako Bog živi u meni. Puno mi je pomogla i predstava koju izvodim (“Stara škola kreka – iz tame u svjetlo”).

Pisao sam je u maloj kapeli u Bariju svake noći na molitvenom klanjanju dok sam bio u komuni. Moje su se molitve preslikale u tekst monodramu. To su redovi koje sam proživio. Smisao svega je što mi je Bog pomogao da preživim sve što sam preživio, dok su ostali ovisnici oko mene umirali, da bih ispričao te redove koje sam na koljenima pred Njim pisao i da to predstavlja za mene svjedočanstvo i molitvu koja me drži da ne posustanem.

Kako tumačite da ste se izvukli iz pakla ovisnosti tek na šestom liječenju?

Prvih pet komuna koje sam prošao nisu bile vjerske nego terapijske. A sad sa svim svojim iskustvom mislim kako duboku ovisnost može okončati samo Bog.

Ovisnost je bolest duha i ne liječi se da pucneš tri puta prstima, popiješ kuru tableta i ozdraviš. To su i posljedice emotivnih ožiljaka, kompleksa, ljutnje iz djetinjstva… te samo malo po malo dragi Bog liječi. Vjerovao sam da će mi Bog pomoći da se izliječim nakon 20 godina od ovisnosti.

Jeste li pokleknuli otad?

Prošle su četiri godine otkako sam čist. Od konzumiranja droge postao sam druga osoba. Prestao sam se smijati. Postao sam emotivno prazan. Nisam osjećao sreću.

Što vam je bilo najteže u komuni?

Nisam vidio roditelje prvih deset mjeseci. Takvo je pravilo zajednice, a ponekad i do godinu dana. Iz svijeta u kojemu sam svašta napravio, krao, lagao, zapalio, imao najveće probleme koje si možete zamisliti, moraš se suočiti sam sa sobom.

A roditelji za to isto vrijeme zacjeljuju svoje rane u svojoj intimi. Susret, nakon tih deset mjeseci, tako je emotivan da je gotovo neprepričljivo. Zagrlio sam ih toliko snažno da se potom nismo puštali.

Što vas straši?

Kad si klinac, ne razmišljaš o prolaznosti. Život, smrt, prolaznost. To mi je sve bilo potpuno strano. Kako se moj organizam počeo čistiti od droge i ovisnosti, tako sam ja, u ljepoti netaknute prirode na jugu Italije, svaki dan sve više spoznavao sebe.

Danas sam čist i sad imam stotine paranoja oko zdravlja. Jer sam svjestan prolaznost i smrti. I svaki dan vodim borbe sa samim sobom. Netko će mi sada na to prigovoriti kako nisam potpuno predan. Jesam, no postao sam i odgovorniji prema Bogu, bližnjima i sebi.

Vjera vas je naučila odgovornosti?

Komuna me je naučila odgovornosti. Ondje je intenzitet učenja odgovornosti podignut na tristotu potenciju. Ništa ne smije kasniti niti sekunde pa vjerujem da je i u najstrožim vojskama tako.

Nemoguće je preživjeti u komuni taj intenzitet bez duhovne snage, a nju sam gradio klečeći i moleći. Bio sam bez snage u duhu. Labav sam bio. No tuširao sam se na nula stupnjeva u ledenoj vodi u kupaonici u kojoj su bili prozori otvoreni. I onda tako ideš na molitvu pa nakon toga slijedi težak fizički rad. Tako sam gradio duh.

Padate li u kušnje da ćete se opet vratiti na staro?

Borim se. Volim kad radim, kad zaradim. No tada zanemarim pupoljke u prirodi, šetnju, Boga, molitvu. Ali ovisnost – više ne. Bog mi je dao dar koji ne smijem više nikad izgubiti – dar pozitivnosti.

Bio sam u šest komuna, sa stotinama momaka. Bio sam u dugim periodima u komunama i brojne sam ljude upoznao. Ovo nije samohvala, ali je moj dar da svaki crni trenutak znam okrenuti na pozitivu. Tu karizmu i energiju trebam koristiti da sebi i drugima činim dobro. A to sam s drogom izgubio.