Tlo si na kojem su ove, sada već sigurnije noge, prve korake učinile. Dotaknuvši te, dotaknuh svoje pretke i povezah se , čvrsto ukorijenjena u tebi, grade moj!

Voda si, kojom gasim neiscrpnu žeđ koja me mori sve do pucanja glasnica i krvava grla kada pred svijetom uzviknem kako tebi pripadam. Mirujem kada si ti miran ali s tobom bolujem već godinama.

Zašto te, grade moj, planine kojima si okrunjen i zvijeri koje u njima borave nisu mogli zaštititi? Zašto krvariš i otkud ove nove rane na tvom lijepom licu? Raspršena su tvoja dica , tvoje šume, tvoja pšenica. I nema više nikog da piše o tebi, grade moj. Gledam u tvoja svjetla u toj sablasnoj tišini, upijam te koliko mogu, jer i ja – odlazim.

Svaka vlas moje kose u sebi želi sačuvati tvoju buru, tvoju moć. Svaka stanica ovih krhkih pluća želi udahnuti što više tebe i tako te ljubomorno čuvati, daleko od svijeta. Duman bih silni slila u bocu, da ga pogledam svaki put kada posumnjam u vlastitu snagu, da me sjeti kako potječem s izvora koji razbija stijene, kako sam dijete šuma sječenih stoljećima, čija stabla ne jenjavaju od udaraca tuđih sjekira.

Ostavit ću u uhu sav jutarnji žamor, svako Dobro jutro, svaki topao pogled naših majki koje na svaku dicu gledaju kao na svoju, i na naše očeve, koji su ova ognjišta sačuvali, a mnogo njih, tad je bilo naših godina.

Prešućeni ponos i dostojanstvo pred uvredama odlika su naših ljudi, nesalomljive čeljadi razigrana duha, poput konja koji se propinju nad gradom i odišu nevjerojatnom snagom.

Oprosti mi, grade, što pokušah sažeti tvoje ljepote u nekoliko redaka, kada te želim razliti po svijetu koji još u potpunosti nije osjetio tvoju snagu, snagu tvoje dice iz kojih zavija bura i izvire voda pred kojom se razmiču divovi.

Do viđenja, grade, još jedno drugom ne rekosmo sve, ali hoćemo.

Karla Karaula/HBŽ Vijesti