Legende nikada ne umiru

Nakon dugih i teških dana, pao si 10. travnja 1992. godine, a sa tobom je palo 160 poginulih i nestalih Hrvata. Za tvoju slobodu su se borili oni! Za tvoje polje, za Stožer i Plazenicu, za Mrtvicu i Milač, za  majku i oca, braću i sestre. Dao si sebe za slobodu. Ti si legenda Hrvata….

Gradić si a toliko si važan. Važan si i snažan. Na tvojoj grudi su poginuli mnogi, dali su svoju krv za slobodu tvoju. Majka je dala sina za tebe, sestra je dala brata, žena je dala muža. Dali su svoje najvrjednije za tebe, za tvoju slobodu. Život.

A ti čovječe, ustani kad se spomene Kupres, ustani za one što su pali. Pomoli se za njih. Zahvali im se. Zahvali se svakom borcu koji je dao život za ovaj slobodni gradić. Dali su svoju mladost za voljenu Domovinu. Sjeti ih se svaki dan kada hodaš svojim gradom. Ti Hrvatski vitezovi su ti ostavili svoj Kupres. Heroji su ti ostavili svoj grad. Ostavili su ga tebi da ga čuvaš. Da ga voliš, onako kako su ga i oni voljeli. Da ga štitiš, onako kako su ga i  oni štitili. Da ti bude važan, onoliko koliko je i njima bio važan. Jer, zaista je važan!

Dok ste u našim sjećanjima, zauvijek ste živi, u imenima naše djece, u uspomenama iz djetinjstva, u tragovima beskrajnih polja.

I nećemo vas zaboraviti, NIKADA!

Matea Romić