KUPREŠKI BOŽIĆNI OBIČAJI (pisano kupreškim dijalektom)
ADVENT-DOŠAŠĆE
„Božićno vrime počelo bi misama zornicama[1]. Kupreški svit bi se tako počeo duhovno pripremati za najradosniji katolički blagdan – Božić. Sve je bilo u ozračju da nešto važno iščekujemo. Kuća se od poda do krova spremala, čistila tako da je sve čisto i uredno jer završeni su svi poljoprivredni radovi, ambari[2] su puni, meso se suši u pušnici[3]…“ Od davnina, kad bi svit spremo „opašu“[4], odmah bi odredili najlipše meso za Božić, ostavljo se najbolji pršut tako da je priprema za Božić počela već u jedan’estom misecu kad je klanje krmadi. Taj običaj traje i danas.
Do 1967. ili 1968. godine, zornice su se slavile i na sam dan Božića ali su bile tri mise, jedna za drugom ali samo na jednoj misi je bila propovid. Od ti godina uvodi se običaj kićenja[5] krizbana[6] i sijanje ‘šenice[7] u koju bi se postavile tri sviće[8] koje se pale na Badnjicu i na Božić.
Obiližavanje ili slavljenje pojedini predbožićni blagdana nije bilo. Niko nije ni na koji način slavijo Svete: Barbaru, Nikolu i Luciju nego je Božićno vrime počinjalo prije ili iza druge nedilje Došašća, na blagdan Bezgrišnog začeća B.D.M. (8. prosinca) koji je narod zvao Prvo čelo Božića.
Treća nedilja Došašća zvala se Materice, a četvrta Očići.
[9]Na Prvo čelo Božića, Bezgrišno začeće Marijino, sije se žito, redovito šenica, u koju se kasnije, kad poraste, na Badnji dan stavlja „trojstvo“, tri voštane sviće, a oko žita opasivana je rvacka trobojnica. Tri sviće predstavljaju Presveto Trojstvo – Oca, Sina i Duva Svetoga. Valja napomenuti da se, u još daljoj prošlosti, šenica nije ni sijala nego bi se u posudu, najčešće drvenu bukaru, nasula najlipša šenica i u nju bi se zabole sviće.
Na treću nedilju Došašća (Materice) dica bi «višala» matere (sve žene u kući i bližem komšiluku koje su imale dicu), a one, da ne bi bile “obišene”, su se otkupljivale darovima koji su najčešće bili orasi, lišnjaci, suve smokve i rogači, a u novije vrime i bomboni, ali nikada novci jer nji u to vrime nije bilo ni kod gazda.
Prigodna pisma koju bi dica, pri ulasku u kuću, na brzinu izrecitirala glasila je:
“Faljen Isus gazdarice, čestitam ti Materice
Došo sam ti priko mora, da mi dadneš dva tri ora
Došo sam ti zamuku, da mi dadneš jabuku”
Zadnje nedilje Došašća (Očiće) dica bi, kao i na Materice, uzela mali konopčić i rano jutri išla „višat“ očeve koji su se otkupljivali najčešće tek napola osušenim mesom od male pečenice koja se zvala „svićica“, kobasice…
Prigodna pismica za ovu prigodu bila je:
“Faljen Isus Očići božićno je vrime
Mi smo došli samo tražit otkupljenje
Pođite na tavan donesite mese
Ako nije suvo otvorite kese
Ako ništa nema višanje se sprema”
U vrimenu Došašća nije se ženilo ni udavalo. Kroz vrime iščekivanja Božića bila je i Božićna ispovid na koju je pristupo svako ko je primijo Svetu pričest.
BADNJICA, BADNJA VEČER
Na dan Badnjaka, bio je strogi post. Večera je bila prisni[10] kiseli nekuvani kupus. Pila se rakija kojom se nazdravljalo i čestitala Badnja večer.
Prije večere, domaćin kuće unosi tri Badnjaka[11] a na svakom urizan je križ. Stari je običaj bio unijeti na Badnjak tri velika panja, koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Unoseći badnjak, domaćin pozdravlja ukućane sa ričima:
„FALJEN ISUS I MARIJA, NA DOBRO VAM DOŠLA BADNJA VEČE“
a ukućani bi odgovorili sa:
„I STOBOM BOG ZAJEDNO“.
Nakon toga domaćin bi badnjake stavijo u vatru na ognjišću i otišo donit slamu, kad bi došo na vrata na isti način, kao kod unošenja badnjaka, pozdravijo bi jopet ukućane. Slamu bi prostro po ciloj kući.
Običaj unošenja slame u kuću trajao je sve do otprilike 1970. kada se taj običaj gubi a simbolizirao upravo slamicu na kojoj je rođen mali Isus.
Nakon ovog običaja, postavljala se večera, upalile sviće i izmolilo virovanje[12]. Molilo se klečeć. Domaćin potom uzima svetu vodu koja je blagoslovljena na „Vodokršće“[13] te blagosiva[14] svoju obitelj, zgrade, blago[15] i cilim putem moli Virovanje. Na početku večere, domaćin rakijom nazdravlja čeljadi[16] i još jednom čestita Badnjicu i tako bi svi ukućani nazdravljali i čestitali redom. Badnjica je dan samo za obitelj i na Badnjicu ne dolaze gosti niti se kome iđe.
Zanimljivo je i to da je misa ponoćka[17] u našoj župi uvedena tek od 1970. godine, kada je tadašnji župnik, fra Bruno Batinić, na molbu župljana uveo ponoćku koja se slavi i danas na Badnjicu[18] u 12 sati – pola noći. Na ponoćku se išlo pješke, veselo pivajući božićne pisme sa upaljenim fenjerom[19] u ruci i rakijom kako bi se nakon ponoćke nazdravilo kod crkve. Oni koji su bili u zavadi, taj dan bi se svi izmirili i nazdravljajući čestitali jedni drugima. Na Badnjicu se nije mrsilo[20] ali se eto, pila rakija- „kako bi se pojačalo veselje“.
BOŽIĆ
Na sam dan Božića, ujutro bi dolazili čestitari. Kod nas se kaže „Ljudi odaju (hodaju)“.[21] U Zloselima „odaju“ posebno Jučušići (Mihaljevići), posebno Ćosići, Ivići, Pavići, Grgići, Dumančići i tako svaki zaseok[22] odnosne plemena zasebno čestitaju od kuće do kuće. Manja sela kao Bili Potok i Stražbenica, iđu svi skupa. Lip običaj di se „komšiluk“ sastaje zajedno u provede u svakoj kući određeno vrime. Mnoge grupe ljudi odlaze i župniku čestitat Božić. U svakoj se kući po ulasku čestita Božić ukućanima te se uz ranu[23] i rakiju razgovara, mezi, pivaju se božićne pisme,… Obavezno domaćin nakon što ljudi posidaju[24] nazdravi i poželi dobrodošlicu i sretan Božić ričima: Na dobro vam došlo sveto porođenje Isusovo. Ovisno o veličini grupe čestitara, „odanje“ traje najčešće do obiteljskog Božićnog ručka pa često obiteljski ručak bude kasno „potlje“[25] podne.
Kad završi odanje, slijedi obiteljski božićni ručak.
Na stolu obavezno rakija, meza, kiseli kupus sa mesom ili sarma i neizostavni burek. Od kolača gurabije, ormašice… (u današnje vrime, božićni ručak je dosta obilniji i bogatiji. Neizostavna je pečenka – pečena prasetina). Tako se u igleni[26] raspravlja čije su kobasice, pečenice, pršuti bili najbolji, najsuvlji. Prije ručka, upale se sviće (trojstvo) te se moli 5 očenaša, 5 zdravomarija i virovanje. Na dan Božića, osim ljudi, u goste ne dolazi rodbina već tek na Stipandan, Ivandan, Mladence…
Stipandan, sveti Stipan
Drugi dan Božića slavi se Stipandan. Tada se mnogi običaji ponavljaju kao i na prvi dan Božića. Iđe se na sv. misu, posjećuju se rođaci, prijatelji, kumovi, susjedi. Slave se svetac zaštitnik i imendani.
Ivandan
Baško ko[27] na Stipandan mnogi običaji se ponavljaju kao i na prvi dan Božića. Iđe se na sv. misu, posjećuju se rođaci, prijatelji, kumovi, susjedi. Slave se svetac zaštitnik i imendani.
Blagoslov kuća i obitelji[28]
Nakon Božića započinje blagoslov kuća i obitelji.
Pratar svečano iđe po kućama u pratnji ministranata i zvonjenjem javlja di se nalazi. Za blagoslov se priprema čista i uredna soba, najčešće dnevni boravak. Na stolu je križ, svića (koja gori za vrime blagoslova) i posuda s blagoslovljenom vodom i grančicom (najčešće s božićnog drvca), kojom svećenik poškropi dom. Netko od ukućana dočeka svećenika na vratima doma i uvede ga. Svećenik pozdravlja riječima: “Mir kući ovoj”, a svi odgovaraju “I svima koji prebivaju u njoj!” Svećenik izmoli molitve i blagoslovi ukućane i dom svetom vodom te podili svete sličice, najčešće s božićnim motivima te daruje dicu lišnjacima, orasima a u današnje vrime raznim slatkarijama. Ukućani darivaju svećenika u skladu sa svojim mogućnostima suvim mesom a u današnje vrime i parama.
Nekada se na vratima ispisivalo kredom: G + M + B, a danas se lipi sveta sličica na kojoj piše “Mir i blagoslov, G + M + B, te godina”. G, M i B početna su slova imena Sveta tri kralja: Gašpara, Melkiora i Baltazara.[29]
Božićni borić (jelka, krizban) i ukrasi u kući ostaju sve do sveta Tri Kralja.
Pripovidio: Ivan Galić, (Stražbenica) i razni izvori sa interneta
Priredio: Tomo
Prosinac 2014. – www.zlosela.com
