Kupreška visoravan: Povratak prirodi i pokretanje uspješnog posla

Na samom početku nije bilo lako ni prespavati u divljini gdje se prije može sresti medvjed ili vuk, nego susjed. Ali nakon nekoliko noći ispunjenih strahom, ohrabrila se ili, jednostavno, navikla.

Posljednja dva mjeseca sam provela potpuno sama, a osam dana sam bila potpuno odsječena od svijeta, jer je snijeg zatrpao cijelo selo i prilazne puteve. Bilo je jako hladno, čak 30 stupnjeva ispod nule, voda u bunaru je bila zaleđena, ali to toliko osnaži čovjeka, vrati mu samopouzdanje, prosto shvatiš da možeš da se odlično snađeš u različitim životnim situacijama”, kaže nam Valentina, koja je vrativši se na djedovinu počela da radi i poslove o kojima prethodno ništa nije znala, naročito one „teške, muške“, da pila drva, zida, postavlja prozore…
“Muški” poslovi su svakodnevica

“Sve poslove, i one koji se kod nas zovu muški, u jednoj takvoj sredini morate da naučite da radite. Dogodilo mi se, primjera radi, da zidam dimnjak, apsolutno ne znam kako će to ispasti na kraju, a kada sve završim i pogledam, ne mogu da vjerujem da sam ja to sama uradila. Prosto ne možeš povjerovati odakle ti snaga i znanje za neke stvari i onda te ispuni takav ponos da je to teško za opisati”, naglašava naša sugovornica.

Dodaje i da se na selu mnogo radi, naravno, tko želi da radi i nešto ostvari. Još jedna pozitivna stvar života u osami jeste to što ne viđate poštara i samim tim ne plaćate račune.

“Mobilni mi je na dopunu, struju sve do prosinca nisam imala, voda mi je u bunaru, tako da je za promjenu jako lijepo ne vidjeti poštara. Iako sam nabavila televizijski prijemnik, još uvijek ga nisam osposobila za rad, čak i radio rijetko slušam, nekako mi više prija da u slobodno vrijeme slikam ili nešto čitam. U ovoj divljini se izoštre čula, pa zvukovi tv-prijemnika ili radija nekako čovjeku ne pašu”, kaže nam Valentina.

Nekadašnja djedina stolarska radionica, danas je Valentinin kutak

Priča s baštom krenula je sasvim spontano. Dok je s obitelji živjela u Banjaluci, obrađivali su malu parcelu za svoje potrebe, ali kako je odlučila početi život na selu, zasadila je više proizvoda.

“Priča o bašti uopće nije krenula s idejom da razvijem neki posao. Moj prvi i osnovni cilj je bio da imam zdravu hranu za svoju porodicu i sebe. Kada sam živjela u Banjaluci i išla da kupim povrće, znam da sam bila spremna da ga platim i po većoj cijeni samo da sam mogla biti sigurna da je u pitanju zdrav domaći proizvod. Moja logika je jednostavna -ako hrana koju unosimo u naš organizam nije zdrava, prirodna, ne možemo ni mi biti zdravi kroz neki duži period. Nakon prve berbe, ljudi su čuli za moje proizvode, zainteresirali se i počeli javljati. Tada sam shvatila da bi bilo dobro da nastavim tim putem, jer gore svakako moram imati neki posao i prihode i tako je krenula priča o mojoj bašti”, priča naša sugovornica.

Zdravi kutak na kupreškoj visoravni

Mrkva, kupus, cvekla, krumpir, rotkvice, luk, grah, zelena salata…samo su dio “repertoara” ovog zdravog kutka na kupreškoj visoravni. Hranu kupuju uglavnom ljudi koji imaju malu djecu ili problema sa zdravljem, ali i svi oni koji žele da konzumiraju proizvode koji nisu tretirani pesticidima.

Ovih dana Valentina kreće i s registracijom obiteljskog gospodarstva, a prikuplja i svu neophodnu dokumentaciju koja će biti potvrda da je riječ o organskim ili, kako ona više voli reći, domaćim proizvodima. Za sada je već nekoliko banjalučkih trgovina izrazilo želju da prodaje njene proizvode. Također, planira omogućiti svim zainteresiranima da dođu da je posjete i da vide što radi, posebno u vrijeme berbe ili sjetve.

Mrkva od kilogram

“Par puta sam imala problem s plodovima “kako mrkva da je tolika , kako kupus da je toliki, to je nemoguće”. Uporno su nam pričali tu priču da domaći proizvodi, ako se ne koriste pesticidi, trebaju biti zakržljali i maleni i da je samo tako dobro i zdravo. Ali nije tako i moji proizvodi su dokaz. Naravno da ta mrkva negdje drugo ne može imati toliki plod. Ali ovdje na Kupresu joj odgovara zemlja i klima i može dostići tu veličinu, ali zato paradajz, primjera radi, ovdje ne može biti ni približan onom u Hercegovini. Čak nisam stavljala ni organsko đubrivo, samo malo rastopljenog ovčjeg stajanka”, naglašava Valentina.

Otkriva nam i da je silno ljuti kada neko kaže da je naša država besperspektivna, da u njoj ništa ne valja. Smatra da to nije točno i da je ovo jedna od bogatijih zemalja u Europi, ako ne i u svijetu.

“Mi živimo u državi koja je prebogata! Imamo fantastične šumske resurse, vodne resurse, fantastičnu mogućnost za razvoj stočarstva i poljoprivrede, imamo kvalitetnu plodnu zemlju, imamo sve što bi jednom čovjeku moglo da čini život kvalitetnim i dobrim. Međutim, konstantna priča da živimo u lošoj državi stvara utisak da je ova država dno dna, gdje apsolutno ništa ne može funkcionirati. Ne, mi imamo fantastičnu državu. Uzet ću samo moj primjer, počeli smo obrađivati njive koje su oko 30 godina ležale neiskorištene, neko bi za njih rekao “ma to je ništa, zaraslo i neupotrebljivo”, a zemlja je zapravo samo odmorila. To je taj različit pogled na stvari u našoj zemlji, od te livade i njive koju bi neko nazvao otpadom, mi smo dobili jednu oranicu koja nam je dala fantastične plodove. Mrkvu od kilogram, bez upotrebe ikakvih pesticida, bez ikakvih kemijskih dodataka koji bi ubrzali njen rast, samo je posađena u tu odmornu kvalitetnu našu zemlju, u našoj državi i ima odličan ukus, rasla je zdravo i onako kako su je sadili naši preci”, kaže Valentina za portal Buka.
Vraćanje prirodi

Također ističe i da bi država trebala sagledati stvari onakve kakve zaista jesu, bez ikakvih uljepšavanja i okrenuti se običnom čovjeku. Vjeruje da bi se tada mnogo mladih okrenuli prirodi i selu koje nudi puno mogućnosti.

Valentina je upravo život koji je ispunjava pronašla na selu. Hoće li ostati zauvijek ne zna, jer odabrala je da živi dan za danom.

“Meni dan ujutro počinje s osmijehom, sedam je sati, ptice cvrkuću, ne gledam na sat, jer gore mi vrijeme ne znači ništa. Znači mi izlazak i zalazak sunca, oblak, te hoće li biti kiše ili neće. Znači, to su neki orijentiri koji meni određuju dan. Jedan mnogo drugačiji i jednostavniji život od onoga koji sam vodila u i koji puno više prija čovjeku. Što će biti kroz godinu ili više ne znam i ne želim znati. Kao što sam napravila preokret da odem na kupreške visoravni, tako mi se isto može dogoditi da odem na neko drugo mjesto i poručila bih uvijek ljudima – nemojte puno razmišljati o budućnosti u smislu što će biti za godinu, dvije, pet. Trudite se da živite život bukvalno dan za danom, a što će donijeti sutra, to nitko od nas ne zna”, zaključuje ova mlada djevojka.

Na samom kraju razgovora za portal Buka, skrenula je pažnju svima onima koji odluče odabrati seosku sredinu da se tu puno računa vodi o tome s kim se družiš i piješ kavu. A njen savjet svima, a pogotovo mladima je:

”Nemojte obraćati pažnju na ljude koji se bave vašim životom umjesto svojim i one koji vas pokušavaju skrenuti s vašeg puta i udaljiti od vašeg cilja. Nasmiješite se i nastavite koračati, jer samo je jedan život i on je samo vaš, jedinstven i neponovljiv ”.

izvor: Buka