Kupreška obiteljska priča: Bog nam je darovao osmero djece

Oduvijek je Božić bio blagdan koji slavi obitelj, čvrš­će ju povezuje i posebnim svjetlom osvjetljava sve naše međusobne odnose.

Popuštamo tada pred nesuglasicama i nakupljenim propustima, a zauzvrat nam se daruje milost praštanja i duboke zahvalnosti. I Bogu i ljudima.

Osobito smo sretni i trebamo biti zahvalni ako možemo božićno vrijeme provesti u krugu obitelji, koliko god mala ili velika bila.

U vremenu koje odavno zatire životvorne vrijednosti i otima ih kroz razne sustavne načine, raduje i ohrabruje činjenica da ima onih koji se, uz Božji blagoslov, odupiru i ustrajavaju na putu krš­ćanskih, katoličkih vrednota.

Obitelj Dumančić iz kupreškog zaseoka Čevići, župa Suho Polje, s pravom se može nazvati blagoslovljenom. U njihovom toplom domu dječjeg smijeha, razigranosti i zadovoljstva nikad ne manjka. Naime, Marija i Ante Dumančić bračni su par s osmero djece. Njihova zajednička životna priča začela se u ratu upoznavanjem u Tomislavgradu, od kuda je Marija. Zaljubili su se i 1997. godine vjenčali. Najstarija kćer Matea ima 17 godina, a godinu nakon nje rodio se sin Petar. Matej ima 14 godina, Marko 12, Igor 10, Antonija Lea 9, Ivan 5, a najmlađa kći Antea rodila se prošle godine.

“Niti bježim, niti sam kad bježala od djece”, kaže sretna i ponosna majka, te nastavlja: “Ne možeš određivati koliko ćeš imati djece ako živiš vjerski. Nisam planirala ovako veliku obitelj, ali Bog mi ih je darovao osmero i da mi daruje još osmero ja ću ih roditi.”

Dok se dvoje srednjoškolaca školuje u Tomislavgradu, ona svakodnevno petero djece odvozi i dovozi iz škole na Kupresu, brine se za malenu Anteu, dom i druge obiteljske obveze, a na pitanje kako sve stiže, s osmijehom odgovara da se čovjek na sve navikne i prati taj tempo te dodaje da stigne i u crk­vu i u grad. U tome joj uvelike olakšavaju i ostali članovi, jer se ova složna obitelj potpomaže zajedničkim radom. “Sve mi pomažu, cijepaju drva i što god zatreba. Sve radimo zajedno. I neka rade. Bolje je to nego da hodaju po gradu. Mlađi vide od starijih pa se ugledaju na njih”, kaže Marija.

Suprug Ante svoju deseteročlanu obitelj izdržava plaćom policijskog službenika, a u slobodno vrijeme radi u privatnoj garaži na popravci automobila te ističe da tko hoće raditi, može normalno živjeti. “Ja imam desetero u kući i ništa im ne nedostaje. Imaju sve ono što i drugi imaju”, kaže ovaj skromni i radišni otac. Marija na to dodaje da ju najviše boli što od države nemaju nikakvih poticaja niti primanja: “Evo rodila sam osmero djece, pa da sam pempas dobila. Nemaš dječjeg doplatka, nemaš ništa, ni one marke. Da je bilo tko upitao ili rekao – pa evo imaš osmero djece, tu si, ostao si, držiš školu i crk­vu… nitko.” Osobito je teško posljednjih godina, otkako se udžbenici mijenjaju svake godine, a nitko ju ne pita kako svakom djetetu osigurati sve što je potrebno za školsku godinu. “Kad bi barem dobili školske knjige za jedno dijete, bilo bi mnogo lakše”, istodobno odgovaraju roditelji školaraca, dok se malena Antea vrpolji u očevom krilu, a petogodišnji Ivan radoznalo zagleda fotoaparat i zapitkuje kako funkcionira diktafon.

Najveća su im podrška roditelji i župnik fra Marko Jukić. “Otkad je došao ovaj župnik, svaki dan nazove ili svrati. Pita treba li mi što, treba li bilježnica, olovki… Pored pomoći, topla ljudska riječ mnogo mi više znači, kad znaš da netko misli na tebe”, zahvalna je Marija.

S radoš­ću se prisjećaju prošle godine uoči Božića, kad je na fra Markovu inicijativu, Anteu, kao osmo dijete, krstio nadbiskup Vinko Puljić. Božićno vrijeme u njihovoj mnogobrojnoj obitelji posebno je i ispunjeno starim tradicijskim običajima. Antonija Lea sa širokim osmjehom i pomalo stidno uzvikuje da joj je Badnji dan najbolji, kad se obitelj okupi na zajedničkom objedu. Na Badnji dan unose se badnjaci, pale se svijeće i prije nego što svi sjednu za večeru slijedi zajednička molitva. Djeca se smiju i pjevaju se božićne pjesme, sve do polnoćke. Na sam blagdan Božić stariji obilaze i čestitaju susjedima, dok maleni u njihovom domu iščekuju obitelj i goste, na zajedničkoj molitvi i ručku.

Mnogi se dive obitelji Dumančić i njihovoj brojnosti, osobito u ovim nesigurnim vremenima, ali Marija se s nelagodom prisjeća i ne baš lijepih trenutaka i raznovrsnih komentara od strane susjeda, pa i rodbine. “Znala sam ne otići u crk­vu po pola godine kad sam trudna, zbog komentara. Nema kako me nisu nazivali, i to krš­ćani, veliki vjernici što stoje pred oltarom. Jedna žena mi je rekla – moja Marija, pa što će ti više? Imaš raznoraznih sredstava da se zaštitiš – kao da sam neškolovana i da ne znam što sve nude ljekarne”, nastavlja Marija.

“Znala sam se zatvoriti u sobu i plakati. Poslije sam očvrsnula. Imam svoju djecu, živu i zdravu hvala Bogu. Treba se samo moliti Bogu i on će providiti”, s dubokim pouzdanjem zaključuje Marija, okružena svojim najvećim bogatstvom – djecom i suprugom Antom.

Ispratili su nas toplim osmijehom i iskrenim riječima uz poziv da dođemo kad god nas put navede, a mi smo iz ovog srdačnog i iskrenog susreta ponijeli dašak obiteljske čarolije nastanjene na kupreškim poljima.

Izvor: Svjetlo riječi