KOS-ovsko ustašovanje Adisa i Amele Pokvić u Uskoplju

Prošlo je od tad gotovo tri desetljeća, pa vjerujem da su Hrvatska i Hrvati čuli za operacije Kontraobavještajne službe JNA (KOS). Dvije su simbol djelovanja KOS-a na samom početku Domovinskog rata: Operacija Opera i Operacija Labrador.

Prva je bila dugotrajna, cilj joj je bio propagandno dezinformirati domaću i svjetsku javnost, prikazati Hrvatsku kao pro-fašističku državu, unijeti oštru polarizaciju u hrvatsko društvo, koje je već bilo zahvatilo balvansko ludilo i stvoriti kontroverzu oko nekih odluka hrvatskog vojno-političkog vrha (nešto od toga i danas nalazi mjesto u današnjoj hrvatskoj pučkoj tradiciji na temelju montiranih snimki: Slavonija za krš, Vukovar za Dubrovnik, Posavina za Hercegovinu).

Druga poznata operacija je Labrador. 19. kolovoza 1991. KOS je izveo bombaške napade na židovska groblja na Mirogoju i u Židovskoj općini u Zagrebu. Svjetska javnost bila je zgrožena, demokratska Hrvatska prikazana je kao antisemitska nasljednica ustaškog režima, piše Večernji.hr.

Hrvatska policija nudila je 14 tisuća dolara za pronalazak terorista. Ipak, hrvatska policija otkrila je da su napade detaljno isplanirali i odradili KOS-ovi agenti koji su u jesen iste godine planirali i napad na sinagogu u Zagrebu. Koliko je bila deplasirana ocjena o antisemitizmu hrvatskog vrha svjedočio je i Židov Jakov Bienenfeld pred Haškim sudom.

On je ocijenio da je Slobodan Praljak imao ključnu ulogu u izvlačenju Židova (njih oko 400) i ne-Židova (oko 800) iz opkoljenog Sarajeva, u razdoblju od 14. studenog 1992. do sredine 1993. I ne samo to: Praljkovi konvoji stizali su puni lijekova i drugih humanitarnih potrepština.

U svemu tome Bienenfeld je pohvalio i Antu Jelavića i Ljubu Ćesića Rojsa. Pobjedom u Domovinskom ratu KOS je napustio Hrvatsku. Ostao je, međutim, možda tek njegov obrazac, ponavljanje istih (pred)ratnih teza u medijima i koješta drugo što iskusniji ljudi od mene nanjuše u čas.

Zašto je sve ovo bitno, danas?

KOS-ovu radnu metodologiju su definitivno uspješno apsolvirali neki stari i mladi bošnjački novinari, prisutni u privatnim (npr. Žurnal) i javnim (BHRT i FTV) medijima.

Hrvatska se davno prestala baviti Bosnom i Hercegovinom, pa evo najnovije vijesti: u Uskoplju su 5. kolovoza osvanuli grafiti “neće balija ostat”, “biće još Srebrenica”, “Nož, žica, Srebrenica”, i to sve nakićeno s “U” i križevima.

Inače, Uskoplje je općina u Srednjoj Bosni koju dijele Hrvati i Bošnjaci. Novinarka BHRT-a Amela Pokvić napravila je prilog o tom događaju s Adisom Pokvićem čija je imovina pošarana. Nakon intervjua, isti dan uslijedila je hajka protiv Hrvata.

The Bosnia Times napisao je članak “POVAMPIRILE SE USTAŠE: Osvanuli fašistički grafiti u GRADU HEROJA”. Mediji i twitteri sarajevskog građanluka su gorili, anglosaksonski “scholarsi” vjerno su prenosili što su im bošnjački novinari i kolege tvitali.

“Povampirele ustaše” je, vjerujem, svima dobro poznata formulacija. Četiri dana kasnije, nakon što je dio hrvatske javnosti posumnjao u autentičnost grafita i poslije policijskih istraga, Adis Pokvić je priznao da je – pazite sad! – on sam crtao grafite po Uskoplju.

Novinarka Amela Pokvić nije rekla – opet pazite – da je sestra tog istog umjetnika Adisa Pokvića! Brat i seka inscenirali su postojanje povampirenih ustaša u Uskoplju. KOS-ovska metoda slična Operaciji Labrador optuživanja Hrvata u BiH za ustaštvo nije nastala u Uskoplju 2019.

Valja se prisjetiti grafita na Partizanskom groblju u Mostaru, gdje svakih par godina Deutsche Welle i objektivni otvoreno-društveni mediji naprave reportažu o ‘ustaškim grafitima’. Ti grafiti uključuju svastike (inače: to ‘ustaše’ ne crtaju), parole poput “ja ustaša, otac komunista…” (riječ ‘otac’ ne postoji u rječniku bh. Hrvata), nekonzistentno korištenje glagola ubiti (umjesto grafita ‘ubij Turčina’ najčešće vidimo ‘ubi Turčina’, a i oni najnepismeniji znaju da se piše ‘ubij’), morbidne fraze o Srebrenici (Hrvati ne ismijavaju Srebrenicu; tamo su slali humanitarnu pomoć tijekom rata) i niz pravopisnih grešaka, poput one u Uskoplju (‘biće’ umjesto ‘bit će’).

Adis Pokvić je nažalost među onima koji nisu svladali hrvatski pravopis, pa mu je akcija pala u vodu. Kao što je to bio slučaj s napadima na predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović, većina novinara i političkih aktera nije se ispričala zbog hajke protiv Hrvata u BiH u kojoj su sami sudjelovali.

Ovo je samo kap u moru. Dok je Hrvatska svim silama uništavala KOS i uspostavljala moderne (protu)obavještajne strukture, KOS-ovski agenti i metode ušle su u sam politički i vojni vrh bošnjačkih struktura.

Recimo, Sefer Halilović bio je od 23. godine djelatnik KOS-a a kasnije jedan od najvažnijih generala Armije BiH. Tu je i Fikret Muslimović, on je suzbijao vjerski fanatizam u Jugoslaviji, a suodgovoran je za islamističko iživljavanje u BiH kao savjetnik Alije Izetbegovića, šef sigurnosti i šef Uprave za moral Armije BiH. Enver Mujezinović, KOS-ovac koji je u proljeće 1992. postavljen u vrhu Ministarstva odbrane BiH i bošnjačke tajne službe AID, fascinirao je Izetbegovića poznavanjem Kur’ana.

Zajedno s drugim suradnicima KOS-a Mujezinović je formirao i vodio zločinačke ‘Ševe’. Jusuf Jašarević, nekadašnji KOS-ovac, načelnik Službe vojne bezbjednosti Armije BiH, suodgovoran je za zločine nad Hrvatima u Uzdolu i Grabovici. I tako dalje.

Što je dodirna točka svim KOS-ovskim agentima u vrhu bošnjačkih vojnih, medijskih i političkih struktura?

Aktivno promoviranje i sudjelovanje u ratu protiv Hrvatske i Hrvata u BiH, jučer, danas, sutra. Metode koje je posadio KOS široko su prihvaćene od vjernih apostola: kvazi-građanskih (strani grantovi i stipendije) i nacional-islamskih (SDA) struktura u BiH. Agende im se poklapaju, kao i način djelovanja.

Događaj iz Uskoplja mora otvoriti oči Hrvatskoj i Hrvatima. Medijski teror, najčešće s FTV-a, godinama se provodi protiv Hrvata u BiH. Djelovanje brace i seke Pokvić nije slučajan, već dio dugogodišnje opipljive strategije stvaranja mržnje prema jednom cijelom narodu, piše Večernji.hr.

I još nešto: kroz Uskoplje je prolazio Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrnu. Na povratku na ulazu u Uskoplje muslimanske snage su ubile vozača Antu Vlajića i ranile četiri sudionika konvoja i jednog američkog novinara.

Kroz to isto Uskoplje muslimanska Armija BiH oštro je zabranila ‘ustašama’ dostavljanje humanitarne pomoći židovskoj zajednici u Zenici u sklopu Bijelog puta. Hrvati nisu mogli nesmetano i humano proći kroz Srednju Bosnu, a kamoli danas u njoj živjeti. Hoće li se euroatlantizirani susjed probuditi i ukazati na ostatke boljševičkog djelovanja, ukapljenog s dobrom dozom islam-nacionalizma, ostaje za vidjeti.