KOLUMNA: Je li dijaspora samo skupina turista, dobrih potrošača ili su to pak ljudi koji imaju prava u svom rodnom kraju?

FOTO: https://www.facebook.com/FotoMihaljevic/

Sudeći po dosadašnjem stihijskom odnosu prema našim ljudima koji, većinom ljeti, dolaze u rodni kraj gdje provedu i po mjesec dana stiče se dojam da ih mi doživljavamo kao dobre potrošače koji dijelom nadoknade smanjene trgovačke promete koji su, opet, posljedica njihovog odlaska na prvom mjestu.

Odmah iza rata je dolazak naših ljudi iz svih krajeva svijeta u srpnju značio ljetnu sezonu u Livnu, Tomislavgradu i Kupresu i svim ostalim mjestima gdje je odlazak desetljećima bio posebna politička mjera za smanjenje nezaposlenosti i potencijalnog nezadovoljstva nepodobnog puka.

Iza rata dolazi, već odrasla, druga generacija gastarbajtera i svih drugih koji su sredinom 20. stoljeća napuštali ovaj kraj. Veliku ljubav su od roditelja baštinili prema rodnom zavičaju, jer još uvijek većina njih dolazi svake godine. Grade i popravljaju kuće, kupuju stanove, izlaze i druže se, obilaze rodbinu te na posljetku odu potrošit novce i negdje na moru. Svaka ozbiljna država i narod bi znali o kojem broju ljudi se radi. Ovako možemo samo nagađati ali siguran sam da se u Livnu broj stanovnika bar dupla u srpnju i kolovozu.

I mi preostali se veselimo tom dijelu godine kad sve živne, kad nam dođu naši ljudi pa nastavimo gdje smo lani stali. Kao da nije prošla godina dana i kao da smo se vidjeli jučer.

Trgovci posebno planiraju narudžbe i pune police ali ih opet iznenadi godina kao što je bila ova. Klubovi se otvaraju, da bi radili samo ljetnu sezonu, terase se u centru šire prostom diobom stolova i stolica

Broj parking papaka se isto dupla što je prije svega, i ljeti i u ostatku godine, posljedica nerada represivnog sistema. Ali nećemo o tome.

Nikad mi samo nije bilo jasno zašto se i glazba pojačava do granice krčenja basa? Zvučnici na terasama, kao zadnji trend, su ove godine upotpunili dojam nesnosne buke na trgu kao da je cirkus u sred predstave.

Vratimo se temi. Godinama stanogradnja, trgovina svim i svačim i razne uslužne djelatnosti žive od povećanog prometa ljeti da bi nadoknadili eventualne gubitke koji se javljaju u ostatku godine zbog sve manjeg broja ljudi koji žive na ovim prostorima cijelu godinu.

Međutim, svi ti ljudi, koje mi sve više doživljavamo kao posjetitelje i turiste, su u isto vrijeme punopravni državljani i Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Svi oni bi trebali imati bar ista prava i mogućnosti da uspješno obave svoje administrativne poslove u vrijeme dok su kod kuće. Međutim ne ide to baš tako. Prvi razlog je taj što sva javna uprava ide na kolektivne godišnje odmore baš u to vrijeme, jer i njima je ljeto. Drugi razlog je taj što ljudi koji većinu života žive u Njemačkoj, Kanadi, Zagrebu, nemaju pojma gdje kako i kuda se prolazi kroz naš administrativni labirint. Posebno u ljetno vrijeme kad su zbog godišnjih odmora rampe u labirintu dodatno spuštene.

Svima njima ispada nemoguće provesti ostavinsku raspravu, knjižiti kuću na sebe da kad se jednom, ako Bog da, vrate ovamo u mirovinu ne budu potpuni stranci u svom zavičaju, da mogu izvaditi osobnu iskaznicu. Ne primijetimo mi u onoj gužvi kad izađu od notara, odvjetnika ili iz općine pa kolutaju očima shvativši kakvu su Pandorinu kutiju otvorili.

Jer kad nekom iz Zagreba, Londona ili pak Kanade kažeš CIPS, to je isto da on nama kaže da moramo u Engleskoj prvo izvaditi NI number.Mi bi se isto pravili da znamo o čemu govori a ne bi znali ni gdje se okrenuti dok nas muka ne natjera da pitamo opet. Samo u njihovom slučaju opet, znači pokušati dogodine.

Zašto većina naših ljudi kad se napokon vrate u mirovinu moraju tek tada prolaziti administrativni pakao i pola godine živjeti u svojoj kući a da nemaju osobnu, zdravstvenu dok ne naganjaju sve odvjetnike, geodete i „tetkane“ u Australiji da uknjiže svoju kuću na svoje ime. Jer iako se mi pametnjakovići za šalterom čudimo da oni to nisu prije znali moramo razmisliti jesu li ikako mogli znati!

Zaboravio sam spomenuti silne prihode koje odvjetnici ostvare desetljećima rješavajući imovinsko pravne sporove koji su posljedica nemogućnosti ljudi sa ostvare svoja prava redovnim putem u periodu dok su tu kod kuće.

Zašto javna uprava ne doživljava te ljude kao svoje, ne samo kad nam dođu u svatove ili na roštilj?! Zar je problem jedan ili dva ureda u centru otvoriti i baviti se, bar u sezoni, samo pravnom pomoći za naše ljude iz dijaspore, da u sred grada u sred ljeta mogu dobiti sve potrebne informacije, obrasce i pisane upute na nekoliko jezika?! Bilo da je riječ o gradskim, županijskim ili sudskim institucijama.

Zar nam nije u interesu da oni nastave dolaziti svojoj kući, a ne da kroz generaciju ili dvije postanu potpuni stranci?

Ove generacije koje su tek otišle zadnjih pet, šest godina će nam rado onaj CIPS baciti u glavu čim im napravimo prvi administrativni problem, da moraju angažirati odvjetnika i ostaviti petsto eura unaprijed da im sređuju kojekakve gluposti.

Iz svega navedenog ispada da je dijaspora samo turistička senzacija koja je nastala raseljavanjem domaćih. Meni je jasno da vlastodršci misle tako jer sam čuo na svoje uši od najodgovornijih da je odlazak ljudi dobra stvar i ostvareni cilj da bi se sa preostalim lakše vladalo te gušilo eventualno nezadovoljstvo otvorenim prostorom za manipulacije biračkim popisima i dopisnim glasovima.

Ali, gledano iz isključivo lokalnih sitnih interesa, do kad možemo očekivati da će ljudi nastaviti turistički posjećivati svoj zavičaj. Zar stvarno netko misli da će ovo potrajati još 20 godina!?

Ekipa ljudi koja je sa mnom će napraviti sve da ispravimo nepravdu i da naše ljude koji su odselili uključimo u javni i društveni život. Da oni sami mogu raditi na sustavu koji će ih prepoznati i pomoći im da se ovdje i u institucionalnom smislu osjećaju kao kod kuće. Jer ovo je i njihov dom, njihova zemlja i nebo.

Imao sam privilegiju ovo ljeto upoznati devetnaestogodišnju Ružicu iz Kanade koja dolazi po mjesec dana svake godine u Livno od svoje osme. Bilo bi jako zanimljivo da ona svima opiše svoj dojam o nama koji ostajemo ovdje cijelu godinu.

Tko zna, ova korona represija je čudo, možda se neki od njih baš zbog toga vrate, pa nas nauče kako se živi one ostalemjesece u godini. Da mladi čuju od njih kakav je život tamo gdje oni idu, možda bi neki dva puta razmislili gdje će život provesti.

 

Ovako je gomila naših turista otišla i ovo ljeto,bez da ih se itko iz javnog života sjetio i pozdravio, ili bar zahvalio za € što su ostali iza njih!

 

Ivica Brešić