Kardinal Puljić: Nažalost, islamofobija će biti prisutna dokle god se muslimani ne ograde od tih koji siju strah

U ekskluzivnom intervjuu za Dnevnik.ba kardinal Vinko Puljić govori zašto je žestoko ukazao na aktualni nepravedni zakon koji omogućava dalje nepravde, zašto je uvrijeđen stavovima međunarodnih čelnika te o tomu kako oni koji nam „kapu kroje“ misle da će riješiti ovu zemlju čineći da nas manje ima.

Sudjelujući na zasjedanju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine,  apostolski nuncij u našoj zemlji mons. Luigi Pezzuto kazao je i kako u Bosni i Hercegovini živimo trenutak u kojem su Hrvati praktično na neki način isključeni iz njihova sudjelovanja u institucijama. Osobno očekujem da bošnjačke stranke (a i pripadajući im mediji) već uskoro progovore o „vatikanskoj uroti“. Kao što su, uostalom, govorili u Beogradu ranih devedesetih. Držim, naime, kako je situacija slična; I tada su neki nastojali biti jednakiji od drugih. A Orwell i naša osobna iskustva  govore nam što se u takvim okolnostima događa.

Kardinal: Bez obzira kako koja strana reagirala, posebno ako imaju moć medija koja je u službi stranke, mi moramo ukazati na činjenice. To smo i ovaj put učinili, iako nemamo moć da u javnost prezentiramo cjelovito stanje. Zato u pojedinim pristranim medijima prikažu samo ono što njima odgovara posebno što odgovara komentaru kojeg su spremili. U svojoj smo izjavi dali samo djelić stvarnosti o kojoj smo i te kako razgovarali, jer nismo slijepi da ne vidimo stvarnost. Bez obzira koja strana nas optuživala ili napadala, nama je iznijeti činjenice, one govore dovoljno tko je otvoren za istinu.

 

Bježanje u ideologiju prošlosti

Dojma sam, također, kako se ovdašnja, a dijelom i hrvatska javnost, nekako iznenadi nakon gotovo svakog zasjedanja bh biskupa. Pa tako, evo, i sada kada su se naši biskupi očitovali o Izbornom zakonu. Podsjećam zato kako je još u srpnju ove godine, navješćujući izbore, BK BiH upozorila da se „sretna budućnost i boljitak ne mogu graditi na nasreći i nijekanju bilo kojeg naroda“. Konačno, i Vi osobno, uzoriti kardinale, na to godinama upozoravate. Međutim, nakon listopadskih izbora ponavlja se, u biti, „jugoslavenski slučaj“. Imamo, evo, i „Sejdu Bajramovića“. Treći put, doduše…

Kardinal: Upućujući poruku javnosti naše riječi su imale uporište u Evanđelju, koje govori da ono što ne želiš da tebi drugi čini, ne čini ni ti drugome. Zato smo poručili da se sreća jednog naroda ne može graditi na nesreći drugoga ili svoju afirmaciju graditi niječući drugoga. Ovdje sam žestoko ukazao na nepravedni zakon, koji omogućava daljnje nepravde. Mi biskupi, kao učitelji vjere i morala, smo dužni ukazati na nepravde. Na to nas je pozvao sveti Ivan Pavao II. kada je bio u Sarajevu 1997. rekavši nam da moramo raskrinkavati nepravdu. Time nismo ništa govorili protiv drugih. Zato sam duboko uvrijeđen s nekim stavovima međunarodnih čelnika koji bi trebali graditi mir, a oni podupiru nepravdu i time podjaruju nemir.

Kad sam već spomenuo bivšu državu, čini se kako bi neki – osobito najglasniji dio sarajevske političke čaršije – najradije svećenike vratili u sakristiju?! Riječ je, čini mi se, o nekakvom neumrlom komunističkom „tiku“. Koliko (još) vremena treba proći da se društvo – naše ali i ona u susjedstvu – riješe te stare bolesti iz prošlosti?

Kardinal: Bez obzira što „čišćenje“ ideologije sporo ide i što mnogi nose nostalgiju za tim vremenom, prošlost se ne vraća. Od nje se uči pameti, a budućnost se gradi. Svako vrijeme ima svoje breme. Da bi budućnost gradili na zdravim temeljima, valja se hrabro suočiti s prošlošću i sadašnjost graditi na demokratskim načelima u kojima se treba ugraditi ljudska i građanska brava, dostojanstvo čovjeka i njegove slobode. Za uravnoteženu osobu se traži da ne bježi od stvarnosti, nego da se suoči sa zahtjevima vremena. Nažalost, rat nam nije dao prirodno prijeći iz onog sustava u novi, nego smo izranjeni ratom i mislimo da ćemo ratne rane liječiti bježeći u uporište ideologije prošlosti.

Zanimljivo je pritom da se s osobitom pozornošću prati Vaš odnos s predsjednikom najjače hrvatske stranke Draganom Čovićem. Na konferenciji za medije nakon zasjedanja BK BiH, i taj je odnos problematiziran. Kako tumačite tu činjenicu?

Kardinal: Činjenica je da stranka koristi pojedino slikanje i tako prezentira kao da sam stranački čovjek. Ne mogu stati niti uz koju stranku, niti uz njenog lidera, nego je moj stav borba za opće dobro naroda. Prije sam bio jako otvoren za susrete sa svima koji su tražili, ako se mogao uskladiti termin. Kako uviđam ne-dobro-namjerno manipuliranje s tim susretima, zaključujem da u tome moram biti razboritiji. Ako s njima ne razgovaram kako ću im prenijeti stajalište koje zauzimam. To se isto tiče i domaćih čelnika i međunarodnih predstavnika.

 

Ja sam stalno s narodom

Oni koji bi Crkvi „davali mandat“ za društveno djelovanje zaboravljaju kako joj je uloga skrb o vjernicima. Slijedom čega se  može kazati i kako se, bez potpore Crkve, bh Hrvati ne bi vratili (i opstali) na svojim ognjištima. Zapravo je to i logično; Crkva brine o narodu, a političari o glasačima. Slažete li se?

Kardinal: Potpuno ste u pravu s tom konstatacijom. Kako sam više od dvadeset sedam godina na ovim prostorima, poznajem toliko toga. Oni se mijenjaju a ja sam stalno u narodu i s narodom. To posebno moram odati priznanje brojnim svećenicima i redovnicima koji su se i uz opasnost života među prvima vratili i borili se za opstanak i povratak. Imali smo brojne smetnje od lokalnih političara, kao i od nekih međunarodnih djelatnika, ali sada ne bih o tome. Spreman sam čuti argumentirane opservacije, ali svima koji misle da znaju što ja trebam raditi, zahvaljujem, ali ja moram po svojoj savjesti raditi poštujući Božje zakone, a ne da se masi svidim.

Također, velika je uloga Crkve kada je riječ o demografskom stanju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini. I BK BiH višekratno je poticala svećenike da svojom zauzetošću pomognu vjernicima pronaći duhovni smisao i hrabrost za opstanak. Jeste li, s obzirom na opće ozračje, zadovoljni postignutim?

Kardinal: Teško je reći o zadovoljstvu, ali naše je činiti ono što moram činiti. Ne želimo griješiti grijehom propusta. Nemamo mi veliku moć utjecaja u javnost, ali moramo uporno naučavati evanđelje, život vjere i odgovornost u društvu. U posljednje vrijeme imamo osjećaj da je usporeno „bježanje iz svoje kuće“. Osjećamo da i odgovorni u društvu više se na tom polju zauzimaju, pa čak i neki mediji. Međutim, na tom polju valja još mnogo raditi da se ozdravi ovo bolesno ozračje.

Često ste, uzoriti, upozoravali i na defetizam glede perspektive ove naše domovine. Apostrofirajući pritom i ulogu medija. Mislite li kako je riječ o nekoj vrsti koncepta u kojoj i tzv. međunarodna zajednica ima svoje prste? Naime, radna snaga je nužna Zapadu, a naša se djeca koja pripadaju europpkim narodima puno lakše mogu adaptirati (integrirati) na tamošnji način života, od, primjerice, vršnjaka iz arapskoga svijet.

Kardinal: Na tom području ima mnogo prljave rabote. Razumljivo je da narodi koji nisu htjeli rađati, sada im treba radna snaga. Olako obećavaju i veća plaćanja, jer ne moraju ulagati ni za formaciju ni za školovanje, dobivaju gotove ljude za radnu snagu. Razni „emisari“ to podupiru i financiraju i kroz medije i kroz neke politike, kako bi „narodu oprali pamet“. Žao mi je da se dademo tako olako kupiti i povesti se za onim što izvana zamamljivo djeluje. Stara poslovica kaže „nije zlato sve što sja“. Ima slučajeva gdje roditelji odlaze radi djece, a kada odu onda s tugom zaključe da su im djeca izgubila i vjeru i napustili roditelje….Mnogi nisu ovdje htjeli raditi neke poslove, jer su školovani, a vani kada odu rade ono što su doma odbijali raditi…. Oni koji nam „kapu kroje“ misle da će riješiti ovu zemlju čineći da nas manje ima.

 

Strašna nepravda

Dotaknuli smo se, baš kao što je to učinila i BK BiH na posljednjem zasjedanju u Sarajevu, i aktualne teme – migranata. Na početku migrantske krize 2015., zagrebački je profesor Neven Sesardić postavio, više-manje, retoričko pitanje: Je li stvatko tko govori protiv masovnog useljavanja ‘fašist’, ‘ksenofob’, ‘rasist’ i ‘islamofob’. Je li važniji taj „obzir“ ili sigurnost naših građana, budući da među migrantima ima (i) „raznih svatova“?

Kardinal: Vrlo je to složeno pitanje. Ne rješava se to time što ćemo iseliti neke zemlje sa Istoka na Zapad. Treba se ozbiljno pozabaviti uzrokom koji je stvorio migraciju. Među migrantima ima različitih slojeva. Jedan je onaj koji bježi od ratnih sukoba spasavajući glavu. Za takve imam posebno suosjećanje. Za njih se istinski treba pobrinuti. Drugi sloj su oni koji traže boljeg kruha bježeći iz svoje zemlje koja je bogata resursima, ali mali broj ljudi uživa to bogatstvo jer se radilo na stvaranju siromašne mase. Ta siromašna masa bježi i traži boljeg kruha, ali na jedan nasilan način. Treći sloj ljudi su oni jako dobro opremljeni i poslani na Zapad sa posebnim poslanjem.

Spominjući, istina rastuću, islamofobiju, ne možemo izbjeći ni pakistanski slučaj; Za navodnu blasfemiju na smrt je osuđena nevina Asia Bibi. Nakon što je pomilovana, u Pakistanu – iz kojega, inače, dolazi velik broj migranata – izbili su žestoki prosvjedi. Znakovito, potpora im je došla i s nekih ovdašnjih portala…

Kardinal: Nažalost, islamofobija će biti prisutna dokle god se muslimani ne ograde od tih koji siju strah. Što je trebalo nekim našim muslimanima da se solidariziraju s tim stavom u Pakistanu, što je strašna nepravda. Time ulijevaju strah i nepovjerenje. Ako želimo graditi jednakopravnost onda valja istinski svakog čovjeka poštivati u njegovim pravima i slobodama, a ne nasiljem nametati svoju slobodu gazeći drugoga.

Dnevnik.ba