Kako izgleda život crnkinje u Hrvatskoj: “Ljudi ovdje nisu rasisti, ali…”

Paul Bradbury, britanski novinar koji već godinama živi u Hrvatskoj te osnivač i urednik portala Total Croatia News, nedavno je izazvao pažnju javnosti svojim zapažanjima o turizmu te savjetima za borbu protiv birokracije i uhljeba, a za Index je napisao zanimljivu priču o rasizmu, odnosno o reakcijama koje kod Hrvata pobuđuje pojava crnaca u javnosti. U drugom dijelu teksta slijedi zanimljiva ispovijest crnkinje o njenim iskustvima na zagrebačkim ulicama. Njen je zaključak da Hrvati uglavnom nisu rasisti, ali incidenata i neugodnih iskustva ipak ne nedostaje.

Znatiželja o boji kože druge osobe

Kad mi je bilo 19 godina, kupio sam jednosmjernu kartu za Caracas i krenuo istraživati svijet. Moja prva stanica bila je Gvajana, prekrasna zemlja velike raznolikosti, u kojoj sam dva mjeseca ostao kod svog gvajanskog prijatelja iz škole. Ondje nije bilo mnogo bijelaca. Sjećam se kako sam u sumrak prolazio tržnicom i privukao pažnju skupine mladih crnaca koji su se muvali uokolo.

“Hej, white boy, dođi ovamo!” Isprva sam osjetio strah, ali kako nisam imao novca ili drugih vrijednosti, ne bi to baš bila uspješna pljačka. Došetao sam k njima.

“Daj mi svoju ruku. Moram dodirnuti tu bijelu kožu da vidim je li stvarna”, rekao je jedan od njih. Moja je ruka kružila među njima. Nije bilo nikakve prijetnje, samo puno znatiželje.

Moja je bijela (i sve ružičastija) koža izazvala puno interesa u udaljenim krajevima istočne Somalije i brdovitim dijelovima Ruande u godinama dok sam bio humanitarni radnik. Naučio sam prijevod fraze “black boy” na ruandski jezik kinyarwanda, što bih viknuo kad bi me djeca u prolazu nazvala “myzungu”. Svaki put bi pobjegli i onda prasnuli u smijeh.

Paul Bradbury u Ruandi

Bila je to ista ona znatiželja o boji kože druge osobe koju je moja majka iskusila na ulicama Dublina kao 17-godišnjakinja 1960. godine. Rođena u ruralnom dijelu Irske, nikad nije vidjela crnca i prisjetila se kako je zurila kad je jednog napokon vidjela kako hoda dublinskom ulicom. I svi ostali su zurili.

Kad sam 2004. u Jelsu doveo crnog klijenta, mogao sam osjetiti pogled svake osobe na trgu

I ja sam imao isti osjećaj kad sam 2004. godine u Jelsu doveo crnog klijenta za kupnju nekretnine. Mogao sam osjetiti poglede svake osobe na trgu. Je li to bio rasistički osjećaj ili samo znatiželja? Gledajući unatrag, mislim da je vjerojatno bilo ovo drugo.

Ali dobro se sjećam kako sam u društveni život Jelse ušao jednog kasnog jutra na kavi. Upravo sam stigao nakon boravka u Keniji i Somaliji. Imao sam djevojku iz naroda Kikujua (najveća etnička skupina u Keniji), koja je željela posjetiti Hrvatsku. Moj novi prijatelj iz Jelse odlučio me voditi iz kafića u kafić i predstaviti. Tako sam paradirao pred mještanima u svakom kafiću, dok je prijatelj na hrvatskom objašnjavao: “Ovo je moj novi prijatelj Paul. On je Britanac i kupio je kuću u starom gradu. Živjet će ovdje cijele godine. Došao je iz Afrike i ima afričku djevojku. Ona je crna i dolazi ovamo.”

Teško je zamisliti rečenicu koja bi brže prekinula komunikaciju. Najmanje troje ljudi s tog predstavljanja od tada sa mnom nije progovorilo ni riječi i ignoriralo me potpuno ako bismo se našli u istom prostoru. Rasizam? Ne bih rekao. Nisu bili sigurni kako reagirati na neobičnu situaciju u kojoj su se našli? Možda.

Tema o kojoj se ne piše mnogo

Hrvatska je jedna od najbjelijih zemalja na svijetu, sa samo 0,7 posto stranaca u stanovništvu, prema službenoj statistici. Ne kažem da je to dobro ili loše, nego samo da je tako. Pa kako je onda biti crnac koji živi u Hrvatskoj?

Osim što se radi o temi o kojoj se ne piše mnogo, bio sam siguran da će to donijeti i neka iznenađenja. Tako se i pokazalo. U prošlim mjesecima razgovarao sam s nekoliko Afrikanaca koji žive u Hrvatskoj. Prenosim njihove riječi, počevši s perspektivom crne Afrikanke koja je za potrebe ovog teksta ipak željela ostati anonimna.

Crnkinja koja živi u Hrvatskoj: “Većina Hrvata je vrlo gostoljubiva i ljubazna prema crncima”

Jeste li se ikad pitali što crna osoba doživljava na ulicama Zagreba ili, još gore, po selima u unutrašnjosti Hrvatske? Biste li rekli da su Hrvati uglavnom rasisti prema Afrikancima?

Većina Hrvata zapravo je vrlo gostoljubiva i ljubazna prema crncima. Uglavnom zato što ih je tako malo i rijetko ih se vidi na ulicama. Nakon više od tri godine života ovdje mogu pouzdano reći da većina Hrvata NISU RASISTI. Međutim, postoji jedan posto populacije koji se zaista uzbudi kad na ulicama vidi crnu osobu te ne zna kako reagirati i kako se ponašati. Navest ću nekoliko primjera svojih susreta s neukim ljudima. Naravno, moja iskustva kao crnkinje bitno su drukčija od iskustava crnih muškaraca.

“Jednom sam u tramvaju osjetila ruku u svojoj kosi”

Najveće uzbuđenje izaziva kosa. Svaki put kad imam prirodnu kosu završavam u raspravi. Uglavnom zato što je ljudi žele dodirnuti. Neki ljudi su dovoljno ljubazni da pitaju smiju li uroniti svoje prste u moje vlasište pa ovisno o situaciji odgovaram s “da” ili “ne”. Djecu svakako ne mogu odbiti, ali problem je što neki ljudi nemaju pristojnosti da pitaju. Jednom sam bila u tramvaju i osjetila ruku u svojoj kosi. Okrenula sam se, a ljudi iza mene pravili su se da ne znaju što se dogodilo. U tom slučaju sve što mogu je preseliti se na slobodno mjesto daleko od bilo koga.

Druga iritantna navika je zahtjev ili izostanak zahtjeva za fotografiranjem/selfiejem. Neki će mi se ljudi obratiti sa zahtjevom za selfiejem, rekavši kako nikad nisu vidjeli crnu osobu i kako je ovo prilika života. No neki su toliko neuki da uopće ne pitaju, nego se približe i fotografiraju ignorirajući činjenicu da nisam zainteresirana za fotografiju. Jednom sam bila na glavnom trgu kad je došla žena s velikom kamerom i bez pitanja zumirala ispred moga lica. Njeni prijatelji pokušali su je zaustaviti, ali samo je odgovorila: “Što može učiniti?” (misleći na mene) Nažalost, nisam mogla ništa učiniti jer nije bilo vremena.

index.hr