Josipović ne odustaje od pravdanja partizanskih zločina nad širokobriješkim franjevcima

Rekoh, samostan na Širokom Brijegu s fratrima koji su sudjelovali u ratnim operacijama na strani ustaša i Nijemaca bio je legitiman vojni cilj. Desničari poludjeli. Njih dvadesetak su po novinama i portalima s hrvatskom ili BiH adresom svojim bijednim i lažljivim uradcima poput bijesnog čopora navalili na mene da opovrgnu istinu. Borislav Ristić i Nino Raspudić u Večernjem, Slaven Letica i Neven Sesardić u Jutarnjem i Jure Zovko u opskurnom 7Dnevno uložili su najviše uzaludnog truda. Mit o pravednosti poginulih fratara i njihovu mučeništvu naprosto je laž. Kao i mnogi drugi mitovi nastali na valu povijesnog revizionizma. Najdrskiji je onaj o Jasenovcu kao odmaralištu za zatvorenike i kasnijem komunističkom logoru.

Ustašofili žele Drugi svjetski rat prikazati kao partizanski zločin a ustaše kao domoljubnu vojsku. Žele rehabilitirati ustaštvo i NDH. Posebice Ristić i Zovko, sipaju uvrede, diskvalifikacije i laži. Slično i primitivni ustašoidni portali. Fra Ike Madunić mi poručuje: “(..) pobjednička strana nije uvijek prava strana. Niti je ona koja je pobijedila zauvijek pobijedila”. Iskren i otvoren revizionizam, ali bez uvreda.

Što revizionisti misle o meni, jesam li beznačajan, komunjara, kakav sam političar i treba li me potjerati sa Sveučilišta, potpuno mi je svejedno. Takvi me naprosto ne mogu uvrijediti. Ipak, spomenut ću skandaloznu razinu B. Ristića (Zovko malo zaostaje!). Gotovo cijelu stranicu Večernjaka ispunio je uvredama i diskvalifikacijama na moj račun. Čudim se da novina poput Večernjeg ima kolumnistu te razine primitivizma i bezobrazluka. I podobrazovanosti. Kaže, udaraljke korištene spotu koji mu se ne sviđa su hrenovke. To govori sve o Ristiću. Da je češće u Lisinskom možda bi zapazio u orkestru udaraljku koja se zove claves i ne bi je zvao hrenovkom.

Laž je zajednička svim revizionistima. Laž o mojim tezama, laž o povijesti i laž o meni i obitelji. Vrhunac je laž ultradesničara koju ponavlja Zovko. Kaže, otac mi je bio partizan-ratnik na Širokom Brijegu. Maštovitiji lažovi dodaju, na konju je ujahao u crkvu i spalio oltar. Te i druge besramne laži je čak i portal dnevno.hr opovrgao kao plasirane u kampanji sadašnje predsjednice. Istina je da je otac u gotovo cijelo vrijeme rata kao partizan bio u El Shattuu oružanoj pratnji zbjega. Širokom nije bio ni blizu. A i da je bio tamo, ne bi bila sramota ili grijeh, već sudioništvo u časnoj borbi protiv Hitlerove vojske i njenih ustaških slugana.

Ekipa laže i o onome što sam rekao. Kažu, Josipović opravdava ubojstvo nevinih fratara. Kažu, bili su civili. Ili, kako lamentiraju Ristić i Zovko, ako i jesu ratovali i pucali, onda su bili ratni zarobljenici likvidirani bez suda. Istina je drukčija. Samostan je bio snažna ustaško-nacistička utvrda, fratri su se borili na ustaškoj strani i pri tome poginuli. Dakle, nisu bili ni civili, ni ratni zarobljenici, već borci na strani nacista i ustaša, prepoznatih kao najveće zlo u povijesti. Rekoh i da s vremenske distance treba žaliti za svakim poginulim te da ne odobravam praksu likvidacije zarobljenika koju su imale sve zaraćene strane. Jedino, nikada ne treba zaboraviti da su ustaše bile na strani zla, a partizani dio svjetske koalicije otpora tome zlu.

Javili su mi se mnogi čiji su rođaci partizani bili u bitci za Široki Brijeg. Svi potvrđuju da su se fratri žestoko borili i da su stradali u bitci. Svjedoči g. Torbica, partizani su uputili pregovarača s bijelom zastavom kojeg su iz samostana ubili snajperom. U bitci koja je slijedila, pobijeni su mnogi mladi partizani a otpor iz samostana slomljen tek snažnim noćnim napadom u kojemu su poginuli praktično svi s ustaške strane, pa i fratri. To potvrđuju povijesni izvori koji dodaju da je saveznička avijacija pod britanskom komandom morala napasti samostan zbog otpora koji nije prestajao. Oko njega je bilo minsko polje, a u zvoniku mitraljesko gnijezdo. Tako, ne samo partizanski izvori, već i oni saveznika i Nijemaca.

Dakle, poginuli fratri nisu nevine žrtve, već kolaboracionisti ustaša i Nijemaca stradali u otporu koji su pružali. Da, zbog tog otpora, samostan i oni koji su se borili u njemu bili su legitiman vojni cilj. Nisam govorio ni o kakvim kasnijim žrtvama kasnije odmazde (koje je bilo u praksi svih zaraćenih strana).

U odgovoru Sesardiću, nabrojao sam tek manji broj od 851 ubijenog i nestalog partizana mostarskoj bitci, većinom Dalmatinaca, istinskih domoljuba i junaka, za čije su stradanje odgovorni i fratri sa Širokog Brijega. To su pravi junaci i pravedne žrtve!

Uloga hercegovačkih fratara u ratu nije crno-bijela. Unatoč zahtjevu iz same Crkve da ne petljaju s ustašama, najveći dio fratara to nije poštovao. O tome govore mnogi izvori, posebno odlikovanja koja je Pavelić dao većem broju pripadnika klera zbog vojnih (naglašavam, vojnih!) zasluga. Istina, bilo je časnih fratara koji su sudjelovali u spašavanju Srba, poput Zlatka Sivrića koji je za to dobio Titovo odlikovanje. Zar to nije dokaz kako biti Hrvat, katolik ili fratar nije bio razlog za stradanje od partizanske ruke!? Štoviše, partizani koji su se borili, mnogi i poginuli na Širokom Brijegu, velikom su većinom bili Hrvati i katolici. Treba podsjetiti, ne mali broj svećenika i časnih sestara sudjelovao je u antifašističkom otporu, pomagao partizane ili im se pridružilo. Na žalost, njihova se imena, za razliku od onih stradalih na ustaškoj strani ne spominju, ni u Crkvi, ni u javnosti. Zato, Hercegovina je puna ulica s imenima ustaša, čak i onih najozloglašenijih poput Jure Francetića. Za ustaše se redovito drže mise, za ubijene svećenike-antifašiste nikada.

Mnogi pitaju čemu polemika o davnom ratu.

Na žalost, teme Drugog svjetskog rata nisu samo stvar povijesti. Ustašofili su ih učinili temom naše budućnosti. Željom da od zla naprave dobro, od dobra zlo, žele promijeniti vrijednosni sustav. Njihov nužno vodi u mržnju, nasilje i diskriminaciju.

Tko sumnja neka pročita barem dvije knjige: Vječiti povratak fašizma Roba Riemena i Vječni fašizam Umberta Eca. Kažu, u povijesti se periodično javlja fašizam s raznim formama i nazivima i pogubnim posljedicama na ljude, društvo i civilizaciju. Fašizam se danas, kao ideologija i pokret, reinkarnira u stotine novih likova: u liku skinheadsa (naciskinsa), u liku nogometnih navijača s huliganskim metodama koji se skrivaju iza patriotskih transparenata i hiper-patriotske euforije, u kršćanske fundamentaliste koji siju homofobiju, u veterane prošlih ratova koji žele arbitrirati u društvu umjesto legalnih institucija, evokatore poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata, izvođače degutantnih fašističkih pjesama, promicatelje nasilja i netolerancije, ksenofobije, nacionalizma, ratnohuškačkog militarizma – sve te likove rese slične karakteristike.“ (cit. izdavača knjige U. Eca, TIMpressa).

Hrvatska sve više sliči tom opisu. Zato, ustaške mitove svakako treba prokazati da ne postanu naša budućnost. Bez obzira na bijesni čopor koji navali na svakoga tko upozorava na ustaški revizionizam.

Dnevnik.ba