JOSIP JE IZ ŽUPANJE OTIŠAO U KANADU: ‘Borio sam se koliko sam mogao, imao kafić i morao ga prodati. Ovdje sam ostvario što sam želio’

Iako daleka, Kanada je država koja godinama Hrvatima pruža dom i priliku za svijetlu budućnost, a jedan od njih je i Josip iz Županje

Na sjevernoameričkom kontinentu smjestila se Kanada, druga država po veličini na svijetu. Ova multikulturalna zemlja, poznata po zimi, javorovu sirupu, viskiju, hokeju te premijeru Justinu Trudeau, Hrvatima je privlačna za život i to godinama. Jedan od Hrvata koji je svoj život posložio upravo u hladnoj Kanadi je i 42-godišnji Josip Brkić iz Županje. Josip živi u Vancouveru, gradu koji je treći kanadski metropolis, odmah iza Toronta i Montreala. Vancouver je smješten na jugu zapadne kanadske obale Tihog oceana, a Josipu je postao dom još 2010. kada se sa suprugom Ivanom odselio iz Slavonije. U Kanadi Josip radi kao voditelj skladišta u tvrtki koja se bavi zaštitom od požara. Što se posla tiče, tvrdi da je zadovoljan i smatra da je uspio ostvariti ono što je želio. Pored posla, Josip se bavi i glazbom.

 

“Supruga i ja smo iz Hrvatske otišli iz istog razloga kao i većina drugih – ako nisi u nekoj stranci moraš otići jer za tebe onda nema posla. Borio sam se sam koliko sam mogao, imao sam vlastiti kafić i morao sam ga prodati jer zakone koje su donijeli jednostavno nisam mogao ispoštovati. Stvar je u tome što mi se niti jedna stranka ne sviđa i sve ih smatram krivcima za rasulo u Hrvatskoj, od HDZ-a pa do SDP-a”, govori nam 42-godišnjak.

 

‘Za razliku za nas, Kanađani puno planiraju i žive za novac’

Kada je riječ o primanjima i zaradi u Kanadi, Josip kaže da to ovisi o tome što osoba radi. “Plaćeni ste po satu i imate onoliko koliko radite”, komentira Slavonac i dodaje da su oni koji rade teže poslove bolje plaćeni dok su manje plaćeni lakši poslovi. Naravno, prekovremeni su uvijek plaćeni. Josip navodi da je u Hrvatskoj morao raditi i po 12 sati te bi zarađivao manje nego što u Kanadi zaradi kroz radno vrijeme od osam sati. O Kanađanima Josip nije stekao najbolji dojam, no kaže da mu nije mrzak život u dalekoj Kanadi jer “za sve što želi mu ne treba veza ili rođak”.

“U Kanadi je puno toga drugačije, naravno ima dobrih i loših stvari. Ovdje su ljudi dosta bezosjećajni, jednostavno kao da nemaju emocije koje mi imamo i sve im je novac. Žive za vikend i moraju sve planirati tjednima unaprijed, dok mi odmah napravimo ono što nam je palo na pamet, bez previše plana. Zato ovdje i uspijevamo. Nama ne treba plan od dva tjedna, dovoljno nam je isplanirati nešto dva dana ranije da napravimo što želimo. Ono što moram reći jest da za sve što želimo napraviti ne trebamo vezu ili rođaka jer u Kanadi su vrata svima otvorena ako su sposobni”, prepričava Županjac.

 

‘Nikakve štele ne dolaze u obzir’

Josipu se u Kanadi najviše sviđa činjenica da ljudi dobivaju poslove ako njihov životopis i molba odgovaraju poslu za koji su se javili jer tamo prilikom zaposlenja “nikakve štele ne dolaze u obzir”. Ono što se Josipu osobito ne sviđa u Kanadi krije se u, kako on kaže, “lažnoj ljubaznosti Kanađana”. Hrvatsku i Kanadu ovaj 42-godišnji Slavonac ne voli uspoređivati jer smatra da je to jednostavno nemoguće.

“Hrvatska je najljepša zemlja na svijetu, ali kada bi je vodili Kanađani bila bi i jedna od bogatijih. Možda je ovo najbolji opis. Ipak, moram reći da je Kanada jedna jako lijepa zemlja i svi je ovdje zajednički gradimo – i Kinezi, i Talijani, i Nijemci, i Hrvati, i Srbi… I, zamislite, sve funkcionira! Što se tiče prihvaćenosti u Kanadi, o tome nisam razmišljao. Ovdje ima toliko različitih ljudi da je sasvim normalno biti različit. Ljudi koji su rođeni ovdje su Kanađani, neovisno o tome jesu li im roditelji unazad nekoliko godina došli u Kanadu. Takav je sistem ovdje. U Hrvatskoj pak rodiš se primjerice u Županji, ali ti se gleda gdje ti je živio pradjed kojeg nisi upoznao”, komentira Josip.

 

Josipova pjesma ‘Sjećanje’ opisuje njegov odlazak iz Županje

“Vratio bih se u Hrvatsku jer moram reći da ‘nije sretan onaj tko puno ima, nego onaj tko malo treba’. Svi moji su u Hrvatskoj, dakle obitelj, prijatelji i sve uspomene i to ništa ne može zamijeniti. Kada iz uređene države gledate na događaje u Hrvatskoj, a imate malu djecu kao ja (jednog sina od četiri godine i drugo dijete na putu), pitam se hoće li me djeca mrziti kada odrastu. No, imat će državljanstvo i moći će birati sebi put. Pratim što se događa u Hrvatskoj i vidim da smo tu gdje jesmo, još negdje između 1945. i 1991., a dani prolaze”, komentira Josip.

Josip se i prije odlaska iz Županje bavio glazbom, što je nastavio raditi i “preko bare”. U bendu Stranci napisao je pjesmu “Sjećanje” te je u njoj opisao svoj odlazak iz Županje. Slavonac kaže da su tu pjesmu već neki portali objavili i nazvali “himnom iseljenika”. Josip s glazbom ne misli stati pa je njegov bend Doktor Oga & Stranci, koji uz Josipa čine još Županjci Emil Krnjić i Velimir Crljić, nedavno izbacio pjesmu “Da mi lipa zamiriše” koja govori o nostalgiji za mjestom gdje su živjeli.

“Niti jedan od nas više ne živi u Županji, ali naše pjesme sve govore”, komentirao je Josip za kraj.

net.hr