Je li ovo platno zaboravljenog švicarskog slikara najveća uskršnja slika svih vremena?
Češće se, međutim, spominje samo njen skraćeni oblik, Učenici ili Les Disciples.
Nećete ju naći u Louvreu, Metu ili u Nacionalnoj galeriji.
Ovješena je i ugurana u staru zgradu nekadašnje željezničke stanice u Parizu, danas Musée d’Orsay, na lijevoj obali Seine.
Sliku je naslikao 1898. godine i danas relativno slabo poznati švicarski umjetni Eugène Burnand.
Bio je slikar starog kova. Prilično staromodan realist u vrijeme kada su sva napredna umjetnička djeca koja su htjela u to doba uloviti svoj vagon slikarske slave, u skladu s tadašnjim umjetničkim trendovima, prihvatila modernizam.
Slika “Učenici” tako nije dobrila pljesak kad su je prvi put pokazali javnosti.
Burnandov stil već se smatrao passéom 90-ih godina 19-og stoljeća.
No svi oni koji odvoje vrijeme i pronađu Učenike u d’Orsayu,vraćaju se govoreći kako im je susret s tim platnom bio ravan duhovnom iskustvu.
Neki kažu da je to najveća uskršnja slika ikad naslikana
Ponovo stoga pogledajmo Les Disciples. Napravimo analizu slike
Dok prvo bljedilo zore tonira oblake, Petar i Ivan jure prema Kristovu grobu.
Upravo im je Marija Magdalena javila da su ona i ostale žene otkrile da je Isusov grob prazan.
Da je Krist, Pomazanik Božji, uskrsnuo.
(*Pomazanik je doslovan prijevod grčke riječi Krist na naš jezik),
Riječi Magdalenine zvone im u ušima.
No njihova lica i njihova tijela otkrivaju da nisu sigurni u njene riječi.
U šoku su. Šok s njenog lica prenio se na njih.
Al blaženost i smiraj nije. Moraju se sami uvjeriti.
Ne znaju mogu li joj vjerovati.
Ivan, mlađi od njih dvojice, zabrinuto stišće ruke.
Bio je s Isusom kad je umro na križu. Ivan Najvjerniji.
Miljenik Kristov.
Jedini učenik koji je uz Isusa ostao do kraja ovozemaljskog života.
Gledao je njegovu smrt. I kad mu je Longin probijao rebro. A on nije bio tu. Bio je već mrtav. Izgleda da ga se jedva može uvjeriti da je Krist ponovno živ.
Desno je na slici Petar.
I dok je Ivan bio potpuno i do kraja u vjeri u Isusa , Petar je bio njegov najnevjerniji Učenik.
Bio je jedini koji je usmeno poricao čak i poznavanje Isusa u njegovom najmračnijem času.
Na ovoj slici Peter izgleda prestravljeno.
Kao da ga istovremeno proživaju i nada i sram i očaj. Nije siguran može li vjerovati izvješćima. Ali on to želi. O, kako samo hoće vjerovati . Bez obzira koliko će se sramiti pred Isusom, kad ga opet vidi, on ga želi opet vidjeti.
Kako je Burnand uhvatio takvu raznolikost emocija u Petrovom licu?
Petar se hvata rukom za prsa, kao da osjeća hrabrost koja ga je napustila samo noć ranije.
No lice govori nešto posve drugo. Odaje potpuni rašomon emocija. Petar djeluje potpuno van sebe.
Obojica su nagnuta prema naprijed, brzo koračaju, spremajući se da brzi hod pretvore u trku.Slika pršti kinetičkom energijom.
Ovaj rad zapravo je smjela, do neba smjela umjetnička studija očajničkog, neizvjesnog iščekivanja.
Propitivanje vjere kistom utkano na platno.
Bože kojeg li talenta. Koje li vještine, nadahnute samom temom.
Uzvišenom. Revolucionarnom.
Nije li upravo očaj, skrušenost, neizvjesnost, isčekivanje, princip s kojim bismo trebali pristupiti Uskrsu?
Saginjemo se, odričemo se svakodnevnih užitaka, svjesno se stežemo u prsima. Kao smrtnici i očajnici želimo da Isus bude naša istina.
Nije li u tome Korizma?
Nismo li nosili teret svoje slomljenosti, stidjeli se svojih poricanja Krista i nadanja protiv svake nade da je Isus živ? I da nas on voli? I oprašta nam?
Burnand ne prikazuje žene, nema grobnice, nema grobara.
Samo prikaz Obećanja koje se evo upravo ispunilo.
Potpuna ogoljenost uskršnje poruke. Samo je ona naslikana na slici. I ništa više.
Iz uskršnjeg narativa Burnard je izbrisao sve ostalo. Ostavio je samo ono najvažnije.
Smisao uskršnje poruke.
Nije li tim potezom Burnard, kao realist, pretekao one moderniste s početka teksta? Realisti se nisu bavili ogoljavanjem. Modernisti jesu.
Nije li ovakav prikaz Uskrsa u realističkom stilu fantastično modernističko remek djelo? Nije li ovo djelo najljepši prikaz prijelaza iz Starog u Novi Zavjet? Iz suvišnosti i surovosti realizma u blagost, prosvijećenost i snagu modernizma?
Umjetnik, vođen darom slikarstva, za kojeg čovjek i danas ne može pojasniti otkud mu, i za kojeg se tvrdi da je jedan od neumitnih dokaza postojanja Boga, uspio je naslikati nemoguće:
Nadu.
Nadu koja je naše iskustvo Usrkrsloga.
Nadu koja svojim dolaskom obešmišlja besmisao postojanja.
Mi upravo to iskustvo nade dobijamo od Pomazanika.
Od Jaganjca Božjeg, Sina od Oca i sina Marijinog, miljenika vojske nebeske, miljenika anđela i arhanđela, onog kojeg osobno čuva Arhanđel nad arhanđelima , Mihael, progonitelj zlog.
Kojeg smo , mi ljudi,
upravo
ubili.
Pred očima njegove majke. Načinivši najveću bol i njemu i njoj.
Postoji li veće poniženje Sinu nego razapet i bespomoćan gledati svoju majku, kako gleda tebe, kako umireš? To smo mu dali. Je li nam se osvetio ili nas i dalje ljubi?
Postoji li veća bol majci nego gledati smrt svog sina? To smo joj dali. Je li nam se osvetila ili nas i dalje ljubi?
Upravo od Njega Kojeg Smo Ubili, mi treći dana nakon našeg zločina, dobijamo potvrdu oprosta.
Iako smo rasplakali i Oca i Majku i Sina, i Duha svetoga i svu nebesku vojsku, ubivši njihovo Najdraže, oni će nam, prema najvažnijom reformi Novog Zavjeta, Beskrajne ljubavi , čak i to oprostiti.
I otvoriti nam vrata povratka. U vrtove Edena.
Veće poruke ljubavi nema. Ostvarenijeg obećanja nema.
I to je smisao Uskrsa. Ne samo naša nada u novi život. Naš vječno prokleti i sebični interes. Prema kojem uvijek sebe stavljamo na prvo mjesto.
Neka ti ovo prekrasno i zaboravljeno remek-djelo, koje smo posve slučajno i mi otkrili, bude utjeha ovog Uskrsa.
Neka se tvoja vjera poveća i tvoja slomljenost ozdravi.
Neka tvoje oči budu ovo jutro ispunjene istom blagosti, istom očajničkom nadom, nadom spasenja, kao što su bile Petrove i Ivanove to prvo uskrsno jutro.