Izmišljeni ‘obiteljski život’ hohštaplera i mega zločinca Jože Broza

Životna misija Saše (Saškice) Broz (u daljnjem tekstu: Saškica – od milja) je borba za bolju prošlost dedeka Jožeka i ona je vodi neprekidno i uporno, neovisno o tomu što je bitka već poodavno izgubljena a krvavo lice njezina idola promoli se svaki put kad ga se spomene. I to njegovo krvavo lice i krvave ruke do ramena ne žele vidjeti samo oni izgubljeni slučajevi kojima je zločinačka komunistička ideologija posve pomračila um ili bulumenta čije sinekure ovise o pripadnosti ovom miljeu.

Saškici još nije ni zamjeriti. Ona je biološki, krvno vezana za dedeka Jožu i uslijed toga ne može racionalno promišljati, no, mora se zaključiti da neovisno o tomu pokazuje zavidan stupanj drskosti i bezosjećajnosti u odnosu na sve žrtve ovog krvnika, veličajući ga i pokušavajući od njega stvoriti ono što nikad nije bio – humanu i osjećajnu osobu koja je bila vezana za obitelj. Ta pojava da bliski srodnici nisu u stanju napraviti nužan odmak i razlučiti objektivnu istinu o osobi s kojom su rodbinski vezani, dakako nije ništa novo niti neobično, ali pojava da se zločinca takvoga kalibra veliča, nešto je što bi moralo doživjeti barem javnu društvenu osudu. Kod nas toga nema, jer Hrvatska je danas nažalost posljednja oaza dogmatskog komunizma u Europi i to onoga najgore vrste.

Kad je Saškica Broz u pitanju, možda ipak ne bi trebalo gledati sve na tako krut način. Ona vjerojatno nije zadojena komunističkom ideologijom nego neke njezine elemente njeguje više pomodarski, tradicijski, iz razloga pripadnosti tom svijetu u kojemu je odrastala i formirala se, a silno “obožavanje” dedeka Jožeka jednim je dobrim dijelom potaknuto svakako i željom da mu se uzvrati, jer ipak je završila u povlaštenom krugu u koji bez njegove pomoći nikad ne bi ušla.
Da joj deda nije bio Joška Broz, njegova unuka Saška bi vjerojatno do mirovine prala suđe u nekom restoranu ili završila kao piljarica na placu.

Time nemam namjeru niti slučajno omalovažiti častan i pošten rad naših žena koje se bave ovim poslovima – dapače, smatram ih mnogo korisnijima od većine političara i saborskih zastupnika – samo hoću reći da spomenuta Saška (unuka komunističkog mega zločinca Jože Kumrovečkog) nikad ne bi bila nikakva redateljica niti ravnateljica kazališta da joj deda nije bio to što je bio. Pa čak i ovako, oslanjajući se na njegovu karizmu, ruku na srce, nije postigla bogzna što, o čemu njezin CV jasno govori. No, udomila se u domeni naše otužne kulture koja je od 1945. do danas jednim dobrim dijelom u funkciji zbrinjavanja upravo takvih mediokriteta čija je jedina “kvalifikacija” pripadnost ljevičarskom ideološkom miljeu. U takvim okolnostima posebno povlašteni položaj imaju oni koji su u krvnoj vezi s važnim drugovima ili drugaricama, pri čemu je za jugoslavenskog diktatora i zločinca Jožu u sustavu koji njeguje tradiciju ideološkog zbrinjavanja, razumljivo, rezervirano prvo i počasno mjesto na top-ljestvici.

Naravno, nije ona jedina koja živi od “minulog rada” i tantijema svojih predaka, u nas u Hrvatskoj čitava je plejada takvih, ali ta mi je persona nekako posebno zapela za oko. Možda zato što otkad za nju znam (a to je barem 30-ak godina) s vremena na vrijeme izađe s ponekom “pikanterijom” iz života svoga slavnog dedeka – ako ništa drugo nađe se kakva slika iz obiteljskog albuma, anegdota, bilo što, uglavnom, Joža je u tim performansima uvijek prikazan kao bezazleni, dobrodušni, čedni i nježni djedica koji je svoju unučicu (Saškicu) pazio, mazio i tetošio preko svake mjere, toliko da se ona ni dan-danas ne može emotivno i mentalno distancirati od tih uspomena. Odmak bi joj možda i pošao za rukom da nije “Društva ‘Josip Broz Tito’”, SDP-a i drugih obožavatelja njezina dedeka koji (slično kao i Saška) uglavnom žive na istoj karizmi najvećeg zločinca kojega ovi prostori pamte.

Baš danas gledam još jedan ciklus sličica iz “obiteljskog albuma” Saškice Broz, samo se pitam kojeg i kakvog kad on obitelj nije imao. Nekoliko se puta ženio, jednu je ženu (Njemicu Anu Koenig) poslao pred streljački vod NKVD-a, drugu (Ruskinju Pelagiju Belousovu) u sovjetski gulag, živio je i s Njemicom Hertom Haas (zanimljivo, komunist Joža je imao neku naročitu sklonost prema Njemicama), pa je onda na red došla Jovanka Budisavljević. Dakako, to su samo 4 “službene žene”, ali u međuvremenu je dedek Joža ulazio u brojne avanture, a nakon rata (prema svjedočanstvima upućenih) u Belom dvoru (rezidenciji bivšeg kralja Aleksandra u koju je uselio odmah po dolasku u Beograd) priređivao i prave orgije.

Hoću reći da je zločinac Joža bio sve samo ne obiteljski čovjek, jer obiteljski se čovjek ne može biti bez obitelji, a on je imao nije. I može se tu sad mudrovati do mile volje, to je tako. Ostaje zabilježeno kako majci sina Žarka (Pelagiji Belousovoj) koja je završila u progonstvu u gulagu (nakon što ju je on cinkao kod Georgija Dimitrova kao “stranog špijuna”) i poslije odslužene robije bila protjerana u jedno zabačeno selo u Sibiru nikad nije dopustio da vidi sina. Čak što više, njegova je OZN-a pustila glasinu kako je Žarko poginuo u ratu, tako da je majka ostala u uvjerenju kako nije među živima. Po Beogradu se pričalo kako je Žarko (bio je invalid jer u ratu je izgubio ruku, imao je sovjetsko odličje i časnički čin Crvene armije) često znao preko mjere piti, lumpovati i psovati oca jer mu nikad nije oprostio ono što je učinio majci. I pred smrt Pelagije Belousove, Žarku se ispunila želja. Otac je pokazao toliku “velikodušnost” da mu je dopustio posjet majci u vrijeme kad je već bila na samrti.
Epizoda s Anom Koenig je također prilično zanimljiva i potresna. Nju je Saškicin dedek Joža (koji je tada bio revolucionar u naponu snage i džepova punih novca iz blagajne Kominterne) preoteo jednom kolegi, njemačkom socijaldemokratu. Ana je također bila član Komunističke partije i s Jožom je zajedno radila za Kominternu u Moskvi, sve dok je on nije optužio kod druga Dimitrova da je “špijunka Gestapoa”. Posuo se pepelom po glavi i pismeno priznao kako je “ona njegova najveća životna pogreška”. Ana je otpremljena u podrum NKVD-a i strijeljana, a Joža se nastavljao uspinjati do vrha partije denuncirajući svoje partijske drugove. Čitava garnitura najviših dužnosnika, uključujući utemeljitelje jugoslavenske Partije (njih oko 300) završili su pred streljačkim vodovima i na teškim robijama u gulazima gdje im se gubio svaki trag. Samo su rijetki izvukli žive glave, a njih je Joža progonio i nadzirao kako ne bi govorili o onome što su znali.

Za Jovanku znamo kako je živjela i završila. Ni ona se nije usrećila s “velikim” Jožom koji nije imao osjećaja ni prema komu. Onaj tko tako bezočno može postupati prema ženama s kojima je u emotivnoj vezi i vlastitom djecom, daleko je od bilo kakvog uzora obiteljskog života. Riječ je o tipičnom egoistu, beskrupuloznom trgovcu ljudskim životima i ljigavcu koji je kako bi spasio svoju kožu bio pripravan i rođenu mater poslati pred streljački vod. Joža Broz je bio rob Kominterne, njihov sluga, beskičmenjak i bolesni karijerist bez skrupula. Podložan i servilan prema svojim nalogodavcima, okrutan i surov prema onima o čijoj je sudbini bio u prilici odlučivati. Vjerojatno je podsvjesno svoj kompleks roba i sluge nastojao kompenzirati dokazujuću vlastitu moć nad onima koji su mu bili prepušteni na milost i nemilost. Te bolesne želje za apsolutnom vlašću po svaku cijenu nikad se nije oslobodio, a korijen svega treba tražiti u njegovom krajnje inferiornom položaju u odnosu prema Dimitrovu i Staljinu što je neminovno utjecalo na njegov psihološki profil.
No, ono što je tobožnji “revolucionar”, a ustvari denuncijant i kriminalac Joža radio u Moskvi (pišući laži o svojim kolegama komunistima i šaljući ih u smrt ili sibirske logore) dječja je igra u odnosu na masovne zločine koji su po njegovim nalozima počinjeni poslije rata.
Ne znam ima li Saškica koju fotografiju Ane Koenig, Pelagije Belousove, Filipa Filipovića, Kamila Horvatina, Živojina Pavlovića, Vlade Ćopića Senjka, Josipa Čižinskog (Milana Gorkića), Petka Miletića ili koje od drugih žrtava slavnog dedeka – a bilo ih je na desetke tisuća? Drži li negdje pored portreta dedeka kakvu fotografiju Hude jame, Jazovke, Macelja ili nekog drugog stratišta na kojima su deseci tisuća zarobljenih vojnika, žena, djece i staraca pobijeni ili živi zazidani u rudarska okna?
Ledene oči Saške Broz (sasvim nalik dedekovim) i drskost s kojom gleda u objektiv fotoaparata dok u ruci drži fotografiju na kojoj je on drži za ručicu, svjedoče kako ne shvaća ništa i još uvijek vjerojatno misli kako ti jeftini performansi mogu izbrisati istinu o njemu i svemu što je činio u svome životu. Da, to je taj boljševički mentalitet čije su temeljne značajke bezosjećajnost, drskost, beskrupuloznost i nastupanje lišeno svakog osjećaja za realnost i empatiju i sastavni je dio mentalnog habitusa tobožnje “humanistice” i “kulturne djelatnice” Saškice Broz. Ako je išta naslijedila od dedeka, onda su to ove osobine.

Ona naravno, ne snosi krivnju za djela i nedjela svoga djeda, ali ne znam kako joj nije jasno da njega oprati ne mogu sve rijeke i jezera od Triglava do Gevgelije i od Horgoša do Dragaša i da veličanje takvog krvnika (koliko god njoj osobno bio drag) u većini ljudi izaziva jezu i gađenje?

To bi dama sad već u zrelim životnim godinama već jednom trebala shvatiti i prestati baviti se otužnim izlaganjem dedekove zaostavštine povlačeći požutjele fotografije po portalima kao što se po buvljacima premeće i izlaže jeftina polovna bofl roba.
Borba za bolju prošlost dedeka Jože odavno je izgubljena, jer o njegovom liku, djelu i krvavim tragovima što ih je ostavio za sobom svjedoče povijesne činjenice, pa i partijski arhivi koji potvrđuju kako je izvan ratnih okolnosti poslije svršetka Drugoga svjetskog rata kriv za smrt stotina tisuća ljudi. To je hipoteka koja se ne može anulirati nikakvim osmjesima, soc-realističkim performansima, parolama, floskulama, izmišljenim i otužnim veličanjima ili šarenilom komunističkih zastava i crvenih marama.

Samo da to još Saškici i ostalim Jožinim obožavateljima “sjedne”.

Zlatko Pinter / kamenjar.com