Ivan Hrstić: Kako je Stanković postao velika bijela Hrvatina na poziciji moći
Ima pravde! Neki dan se kanadski liberalni premijer Trudeau našao na žestokom udaru “civilnog društva”, mogao bi čak izgubiti i izbore samo zato što se nekoć maskirao u crnca. A evo kod nas hajka se diže na Acu Stankovića, samo zato što je tvrdoglavo krivom gostu inzistirao na krivom pitanju.
Samo za tren zanemario je taktiku i evo ga – voditeljska fotelja trese se više nego da su sve braniteljske udruge odlučile do veljače razapeti šatore pred njegovom redakcijom pjevajući domoljubne podoknice. Zaboravljene su sve zasluge iz prošlosti.
Zaboravljeno kako je na dan referenduma u emisiju doveo protivnike referenduma, postavljajući umilna pitanja. Inzistiranjem da je Salma Hayek kao filmska zvijezda trebala čak i po cijenu gubitka Oscara odbiti nasrtaje holivudskog predatora Harveya Weinsteina, a ne o njima progovoriti tek desetljeće i pol kasnije, Aco je još u emisiji zaradio etiketu bijele muške svinje.
– Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći! – bubnula je Jelena Veljača u NU2. Pa kakav bi realno mogao biti, crni? Ne bih doduše, imao ništa protiv da šansu u NU2 dobiju Hamed ili Antimon, no, grubim kopipejstanjem iz američkih medija, Veljača je sasvim jasno pokazala da njezin softver nije baš nešto duboko promišljen, a kamoli autentično hrvatski, piše Ivan Hrstić / Večernji list
Naravno, to što ona u tom trenu nije znala dobro objasniti, ne znači da kao žena ne razumije problem te da nije umnogome u pravu. Najbolji odgovor koji je mogla dati jest da Hayek nije najsretniji primjer žrtve, iako i taj pokazuje da čak i bogate i slavne mogu biti izložene seksualnim nasrtajima.
Hayek ipak nije bila žrtva fizičkog zlostavljanja, ona je uspješno odolijevala verbalnom nasilju, pa je racionalno
Pravo pitanje je što je s nebrojenim bezimenim ženama u Hrvatskoj i širom svijeta koje moraju birati hoće li popustiti nasrtajima ili sutra možda neće jesti. A što je tek s onima koje nisu imale ni najmanju šansu birati i pobjeći gruboj sili? Takve žene svakako ne treba izjednačavati s onima koje svoju ženstvenost svjesno iskorištavaju kao alat osobnog napredovanja, stjecanja novca, položaja i moći.
Sponzoruše nisu žrtve same po sebi – iako i one imaju suvereno pravo reći – ne!, kao i sve druge žene. Predatorstvo pak nije strogo uvjetovano spolom niti rodnim izborom, a zasigurno ne bojom kože. Prije svega pozicijom moći. Kao što smo vidjeli, autentično crni Bill Cosby nije ništa manje gadljiv predator od bijelog Weinsteina, a obojica su bili donatori Demokratske stranke.
To je zapravo najveći problem ovih kampanja u Hrvatskoj, što se žrtve zlorabe kako bi se takva etiketa nalijepila tipičnom predstavniku hrvatske političke većine. Ako je silovatelj, onda mora biti HDZ-ovac i katolik, sa svim sakramentima, kao što je bubnuo Fred Matić.
Dok statistike i opet pokazuju sasvim suprotno – Hrvatska je na dnu europske ljestvice po nasilju nad ženama, daleko ispod Danske ili Nizozemske. Srećom, ovaj put riječ je o Aci, pa bljedolika zlatokosa Pocahontas u NU2 nije prozvala “bijelog katolibanskog Rvatinu na poziciji moći”.
Za Acu nismo baš sigurni koja mu je boja kose, ali na poruke nakon emisije, da bi mu članove obitelji trebalo silovati pa bi onda on drukčije razmišljao, reagirao je kao autentična macho katolička Hrvatina: Ja jesam “veliki bijeli”, ne baš morski pas, ali muškardin koji će poduzeti sve kako bi zaštitio svoju obitelj od takvih gadosti.
U jednom je Aco svakako u pravu – glupa pitanja često su najbolja. Jer reakcije pokazuju da to itekako jesu teme koje dijele hrvatsko društvo, te da se Veljača treba bolje pripremiti. Nije kriv Aco ako nešto ne razumije, jer onaj koji stvarno želi mijenjati društvo u pozitivnom smjeru mora imati autentične i uvjerljive odgovore na takva pitanja.
Onima kojima je iskreno stalo do prava žena neće se dogoditi da silovanim Vukovarkama koje mole pomoć poruče da se prvo u prvim redovima pojave na gay prideu.
Onima koji se s pravedničkim gnjevom bune zašto su silovatelji iz okolice Zadra pušteni na slobodu neće se dogoditi da odmahuju rukom na dvadeset godina vapaja da se vukovarskim ulicama i dalje slobodno šeću silovatelji.
Da se bolje razumijemo: Oni koji iskreno žele kažnjavanje ratnih silovatelja, neće prozivati vukovarskog gradonačelnika koji odbija ćirilicu, ne zato što je pismo nešto krivo, već zato što je ono bilo i ostalo oružje i oruđe agresora.
Ako iskreno žele pružiti ruku, a ne samo provocirati, mogu, naprimjer, na ćirilici donijeti popis gdje se nalaze tijela nestalih Vukovaraca. Tek tada će ruka, zajedno s ćirilicom – biti privaćena, piše Ivan Hrstić / Večernji list
