Ispovijest oca čiju je kćer brutalno ubio mesar: Čak sam se i sažalio nad ubojicom
Tijana Jurić, tinejdžerica iz Subotice, imala je tada samo 14 godina. Upisala je srednju glazbenu školu i cijeli je život bio pred njom. Ali sve njezine planove i želje u životu u srpnju 2014. prekinuo je monstrumDragan Đurić koji ju je oteo, silovao, a zatim brutalno ubio.
– Tijanina najveća pogreška bila je što se nalazila na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. On Tijanu prije te noći nije sreo, niti ju je znao. Jednostavno, on je tražio žrtvu te noći, a to je, nažalost, bila naša Tijana – kaže Tijanin otac Igor Jurić koji nam je prepričao 13 dana pakla tijekom kojih je tragao za svojom nestalom kćeri.
Toga 26. srpnja 2014. godine Tijana je, zajedno s prijateljima, otišla na malonogometni turnir u Bajmoku, selu nedaleko od Subotice, gdje je školske praznike provodila kod bake i djeda. Turnir je završio oko ponoći, kad je Tijana krenula pješice kući. Poslije se, tijekom istrage, doznalo kako se bila gotovo vratila do kuće bake i djeda, ali se vratila kako bi prijateljuvratila majicu koja je ostala kod nje. Vratila se jer je mislila da ima dovoljno vremena da kući ipak dođe do 1 sat poslije ponoći do kada je bio dogovor da se vrati.
Stradala je zbog majice
Međutim, na tom putu prema igralištu susreo ju Dragan Đurić. Ovaj mesar iz Surčina strpao ju je u automobil i odvezao. Ubrzo poslije 1 sat, kako se Tijana nije vratila u dogovoreno vrijeme, što joj nije bio običaj, u domu Jurića zavladala je zabrinutost. Kad se javio prijatelj kojemu je Tijana trebala vratiti majicu, a koji je pronašao njezinu tenisicu na cesti na mjestu gdje je oteta, zavladala je prava panika. Alarmirana je i policija i tada započinje potraga za Tijanom.
– To je nešto što nikada nikome ne bih poželio. Znaš da se ne događa nešto dobro, a ne znaš kako pomoći svome djetetu – kaže Jurić, prisjećajući se tog strašnog događaja.
Već pola sata nakon nestanke Tijane ispred njihove kuće na glavnoj cesti u Bajmoku okupilo se nekoliko stotina mještana. I policija je počela raditi svoj posao, ali rezultata nije bilo. Bio je optimist i siguran da je Tijana živa. Nije želio sjediti prekriženih ruku pa je obilazio i prazne kuće po Bajmoku tražeći nestalu kćer. Počeli su mu se javljati i razni vidovnjaci nudeći svoje usluge kako da je pronađe. Javila se i jedna osoba koja je tvrdila da ga uz pomoć akupunkture može dovesti u određeno stanje transa kako bi stupio u kontakt s kćeri.
– Možda to nekome sada izgleda bez veze i kao neke vradžbine, ali kada je čovjek u takvoj situaciji hvata se za bilo kakvu slamku pa i za takvu – kaže Jurić.
Tijane jednostavno nije bilo. Uključili su se i srbijanski mediji koji su danima neumorno izvještavali o potrazi za djevojčicom, što policiji nije davalo mogućnosti da odustane.
– Svaki taj dan bio je noćna mora. Pravi pakao. Ni danas ne znam kako smo sve to preživjeli. Ne možeš jesti, spavati. U svakoj sekundi razmišljaš o svome djetetu kojega nema. Pitaš se je li gladna, žena, maltretira li je netko. Pitaš se gdje je, zašto baš ona… Tijana se jako bojala grmljavine, a tih dana padala je kiša i gotovo svaki dan grmjelo. Pitali smo se kako ona to podnosi, boji li se. Imali smo milijun pitanja, a nijedan odgovor.
U takvim uvjetima, uz sve napore koje je poduzimala sama obitelj i njihovi prijatelji, Jurićima je preostalo samo da čekaju i nadaju se. Tako su i dočekali 8. kolovoza kada su ih, oko 23.30, nazvali iz policije i rekli “budi kući, sad ćemo doći”.
– I tada sam bio siguran da je Tijana živa. Sjećam se da sam bio odjeven u neku staru trenirku. Nisam želio da me dijete poslije 13 dana vidi tako odjevena pa sam se otišao presvući u neke traperice i košulju. Takav sam otišao u policiju. Razmišljao sam da će vrijeme i život izliječiti sve njezine rane i da će imati vremena ostvariti sve svoje snove. Međutim, tamo mi je načelnik rekao riječi koje ću pamtiti dok sam živ. Rekao mi je: “Igore, pronašli smo je, ali ne onako kako ti želiš.” Tada sam shvatio da je Tijana mrtva, da nećemo više vidjeti nikada njezin osmijeh, slušati kako pjeva…
Ipak, koliko god to saznanje bilo strašno, na neki način obitelj se smirila. Naime, kći im je pronađena, mogli su je pokopati tako da imaju gdje otići i zapaliti svijeću, pomoliti se, isplakati…
Poslije su, s početkom suđenja Đuriću, došli do niza saznanja koja su u cijelosti rasvijetlila dan kad je Tijana nestala. Jurić kaže kako je Đurić zapravo bio popio i tražio žrtvu. Na cesti je naletio na Tijanu i oteo je. Odveo ju je u obližnje atare kod Bajmoka koji su bili na svega kilometar zračne linije od roditeljske kuće Jurića gdje se te noći okupio velik broj mještana i policija. Ondje ju je silovao, mučio i onda brutalno ubio. Poslije ju je zakopao na nekom divljem smetlištu između obližnjih sela.
O kakvom monstrumu je riječ, govori i činjenica da se automobilom provezao pored kuće Jurića i policijske postaje te se poslije svega vratio u Surčin i nastavio mirno živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Jurić je nakon svega doznao i kako je zapravo Tijana mogla biti i spašena, ali da je zakazala policija. Naime, njezin mobitel je gotovo tri sata nakon otmice bio aktivan i moglo ju se pronaći preko signala uređaja. Bilo je potrebno da samo netko u subotičkoj policiji ozbiljnije shvati cijeli događaj i signal bi bio pronađen za nekoliko minuta.
– Njezin mobitel bio je uključen, ali na vibraciji. Otmičar to nije znao, a mobitel je pronašao tek pošto ju je ubio. Tada je već bio prazan od bezbroj poziva koje smo joj uputili. Da je pronađen signal mobitela Tijana bi i danas bila živa. Nažalost nije – ističe Jurić koji je nazočio i svim sudskim raspravama tijekom suđenja Draganu Đuriću.
Kaže kako on ni u jednom trenutku nije pokazao ni zrno kajanja ni bilo kakav znak suosjećanja što je usmrtio jednu 14-godišnju djevojku. Policija je i prije njegova uhićenja došla do spoznaja da je on počinitelj, ali ga nisu privodili jer su mislili da će ih on odvesti do Tijane. Mislili su da je živa. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, a on ih nije vodio do žrtve, odlučili su djelovati. Uhitili su ga, Đurić je sve priznao, a onda i odveo do mjesta gdje je zakopao Tijanino tijelo.
– Gledao sam ga tijekom suđenja. Na kraju sam se, koliko god to zvučalo čudno, i sažalio nad njim kada sam vidio koliko je to bezvrijedno stvorenje i da je na takvu osobu šteta potrošiti i jedan metak. To je osoba koja ništa ne vrijedi.
Puno djece nestaje
Sudac je Đurića osudio na 55 godina zatvora, odnosno na 40 godina zbog ubojstva i 15 godina za silovanje. Međutim, kako je maksimalna kazna zatvora u Srbiji 40 godina, sudac mu je odredio jedinstvenu kaznu zatvora od 40 godina. Prisjeća se i kako mu je tužitelj rekao da ne očekuje maksimalnu kaznu zatvora jer Tijana nije dovoljno svirepo ubijena!
Danas, poslije svega što su prošli, misli kako je osnovni razlog maksimalne kazne za ubojicu pritisak medija. Zbog svega toga pokrenuo je i inicijativu da se u Srbiji izglasa zakon po kojem bi ubojice djece i maloljetnih osoba bili osuđivani na doživotne kazne zatvora.
Taj zakon su mediji nazvali “Tijanin zakon“.
Prema srbijanskim zakonima, kada građanin predlaže donošenje zakona, potrebno je da osigura i 30.000 potpisa tijekom sedam dana. Bez ikakvog proračuna i organizirane infrastrukture Jurić je u sedam dana osigurao 160.000 potpisa. Inače, godišnje u Srbiji nestane između 1200 i 1500 djeceod kojih se najveći broj njih pronađe. Nedavno su imali i slučaj trogodišnjeg djeteta koje je silovano i ubijeno.
A dok zakon nije bio izglasan, Jurić i Fondacija Tijana maksimalno su radili na prevenciji zaštite djece u Srbiji. Do sada su u tri godine, otkako je Fondacija, osnovana održali predavanja u više od 400 škola u Srbiji. Rezultat svega je da je ta svijest o sigurnosti djece podignuta na višu razinu, ali i da je to još uvijek nedovoljno.
– Prije su predatori da bi došli u doticaj s djecom morali raditi u školama, biti treneri, svećenici… S pojavom interneta i društvenih mreža “posao“ im je znatno olakšan. Među 500-600 prijatelja na nekoj društvenoj mreži nekog djeteta nalazi se barem jedan predator. Nažalost, mi kao roditelji vrlo često ne činimo dovoljno preventivnih mjera kako bismo zaštitili svoju djecu i uvijek mislimo da se to nama ne može dogoditi. Samo nekoliko mjera može znatno pridonijeti sigurnosti djece. O tome treba stalno govoriti i na tome kontinuirano raditi jer opreza nikada dosta. Kada se nešto dogodi, kasno je.Ako vi nemate vremena za svoju djecu, oni će ga sigurno imati – rekao je na svome predavanju lani u Vukovaru otac Jurić.
vecernji.hr
