Ispovijest Livanjke: “Ne vidim od rođenja, ali to me nije zaustavilo u ostvarenju snova”

Ines od rođenja ne vidi, ali unatoč tome spremno savladava sve prepreke koje život pred nju stavi Ne dozvoljava da je nedostatak vida obilježava niti da joj stoji na putu da ostvari svoje snove i ciljeve Glazba joj je strast, Ines pjeva, piše pjesme, a pritom i uspješno privodi kraju studij novinarstva u Zagrebu Ines Pavić (25) rođena je u Livnu.

Prvi put sam je upoznala prije nekoliko godina na kolniku Lepušićeve ulice u Zagrebu. Upitala me veselo – “Oprosti, gdje je Fakultet političkih znanosti? Kasnim na predavanje.” Uputila sam je u zgradu. Duga, crna kosa i vedar osmijeh ostali su mi urezani u pamćenje. Sjećam se da sam pomislila “Tko je ova klinka?”. Danas je Ines mlada žena koja spremno gazi naprijed i savladava sve prepreke koje život pred nju stavi.

Ne dozovoljava da joj sljepoća diktira život, već mi je odmah ponosno počela isticati svoje strasti, životne uspjehe i ciljeve.

GLAZBA JE MOJ POKRETAČ

“Uživam u mnogo stvari, ali postoji samo jedna koja me pokreće.”- kaže Ines sa smješkom. Njezina velika strast je glazba. “Glazbom se bavim od malena. Kao djevojčica sam pjevala u crkvenom, pa u školskom zboru, a u srednjoj školi sam se pridružila bendu Razlika u kojem je bio i moj brat Toni. Sada sam bratov prateći vokal, a on je započeo samostalnu pjevačku karijeru, objavio je četiri singla i spota, a uskoro objavljuje svoj album prvijenac.

Toni piše stihove i glazbu te svira tri instrumenta. Autorica sam glazbe jedne Tonijeve pjesme pa možda, ako bude inspiracije, još neku napišem. Toni i ja pripremamo duet uskoro. Nastupam kao pjevačica i planiram se u budućnosti posvetiti samostalnoj karijeri, ali mi je fakultet nekako na prvom mjestu. Želim ga završiti tako da imam diplomu u ruci, a onda ću razmisliti što dalje.”

PONOSNA SAM NA TO ŠTO JESAM

Razgovor smo vodile nekim, rekli bismo, obrnutim redom, pa sam joj prvo postavila pitanja koja su me najviše zanimala. Zanimalo me na što je ponosna u životu s obzirom da je toliko skromna i pomalo sramežljiva.

“Prvenstveno sam ponosna na svoja postignuća vezana za obrazovanje. Bila sam jako sretna kad sam postala prvostupnica novinarstva” – govori Ines, a zatim nastavlja -“Što se pjevanja tiče istaknula bih nastup u Livnu prošloga ljeta na dočeku izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Zlatka Dalića nakon osvajanja srebra pred 60 tisuća ljudi koji ću zauvijek pamtiti. To je bio nezaboravan i predivan osjećaj, nešto veličanstveno i neponovljivo. I sada se naježim kad se toga sjetim.”

SVAKI RAD I TRUD SE NA KRAJU NAGRADE

Na pitanje što je to za nju uspjeh i koji su joj ciljevi u životu odgovorila je tako zrelo da je i mene nagnala na razmišljanje o svojim nestrpljivim postupcima. “Cilj mi je biti zadovoljna, sretna u životu i uspješna u onome što radim.

Napredujem svojim putem polako i sigurno. Voljela bih se zaposliti u struci jer volim novinarstvo, ali ne bih voljela zapostaviti glazbu. Smatram da čovjek svoje talente treba razvijati i njegovati jer talent je veliki dar pa je nezahvalno zatomiti ga.”

SLJEPOĆA JE DODATNA INFORMACIJA

Nakon toga na red je došlo pitanje vezano za gubitak vida. Ines je toliko pozitivna da je skoro do pred sam kraj razgovora nisam imala potrebu pitati ništa o toj temi, ali i kad sam upitala odgovorila mi je kratko i vrlo jednostavno.

Od rođenja dijagnosticirana joj je Leberova bolest koja se s godinama nije mijenjala. “Nasljedne neuropatije vidnog živca su genske promjene koje uzrokuju gubitak vida.” – objašnjava mi Ines. “Bolest zahvaća svaku petu ili šestu generaciju tako da nitko ne pamti kad ju je zadnji put netko imao.” Zahvatila je nju i njezinog mlađeg brata Tonija. Sljepoću naziva dodatnom informacijom – “Moraš objasniti nekome da ne vidiš, ne želiš da ispadne da se time pravdaš i da ljudi gledaju na to samo kao na nedostatak i onda to ustvari shvaćaš i prezentiraš kao dodatnu informaciju.” Ne dozvoljava da ju nedostatak vida obilježava i da kad je ljudi upoznaju obraćaju pažnju samo na to.

NISMO ODRASLI POD STAKLENIM ZVONOM

Istaknula mi je kako ih roditelji nisu držali pod staklenim zvonom i na tom im je zahvalna jer smatra da su upravo zbog toga ona i njezin brat toliko samostalni i probitačni. S 11 godina doselila se s obitelji u Zagreb kako bi se upisala u adekvatnu školu. Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek pružio joj je sve alate potrebne za snalaženje kroz život. “Kad si u okolini gdje svi imate isti problem, onda se kao u matematičkoj jednadžbi problem izbriše. Fokusiraš se na druge mogućnosti u kojima se i dokazuješ. Kad odrasteš u takvoj okolini prihvaćaš se kao i svatko drugi tko je “normalan”. Brzo mi je postalo jasno da zapravo mogu sve što i naumim. Nikad nisam samu sebe stavljala u poziciju nemoći zato što sam slijepa. Upisala sam nakon toga redovnu gimnaziju i evo me danas pri kraju studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.” – govori Ines ponosno.

STRPLJENJE JE VRLINA

“Za sve treba biti strpljiv, puno raditi i truditi se. Ništa ne dolazi preko noći. Uspjeh je kada između onoga što jesi i onoga što želiš biti nema razlike.”piše ,miss7.24sata.hr.