Iskorištavanje siročadi za ciljeve LGBT borbe: agresivni, voluntaristički val stigao je i u Hrvatsku

Zagrebačko sveučilište utemeljila je Katolička crkva. Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti utemeljio je biskup Strossmayer čije je geslo bilo “Prosvjetom k slobodi”. Sveučilišta općenito, kao eminentni hramovi znanosti, nastala su u “mračnom” Srednjem vijeku u okviru kršćanskog principa binoma vjere i razuma, proizišlog iz teologije.

Proces prema kojem se studira po cijeloj Europi zove se Bolonjski, prema najstarijem europskom sveučilištu nastalom, gle čuda, opet u “mračnom” Srednjem vijeku. Otac genetike je svećenik. Otac teorije velikog praska je svećenik. Jedan od najvećih u svijetu naših poznatih znanstvenika je Ruđer Bošković, isusovac. Što bi svjetska kultura bez svetog Jeronima, Dalmatinca, piše Slobodna Dalmacija.

Koliko bi Split bio siromašniji bez don Frane Bulića? Možete li zamisliti zapadnu kulturu bez Bacha, možete li zamisliti ili razumjeti zapadnu povijest svih umjetnosti, dakle, ne samo znanost, bez kršćanstva koje je bilo inspiracija tisućama genija, slikara, kipara, skladatelja, pisaca. Možete li zamisliti hrvatski kulturni i politički identitet bez Katoličke crkve, bez kršćanstva?

Ne, to čak ni antiklerikalac Krleža nije mogao. Ali europski Ustav (Lisabonski ugovor) može, zato ga je nedavno preminuli Roger Scruton definirao samo jednom riječju: nezahvalnost! Ne političkim, filozofskim ili pravnim kategorijama, već karakternom, nezahvalnost prema svemu što je kršćanstvo dalo zapadnoj kulturi i znanosti. Kada Jung, ne Papa, veli da smo, ako ih i negiramo, protkani u svom svjesnom i kolektivnom nesvjesnom simbolima proizišlim iz religije, sve je rečeno.

Kada “vjerski fundamentalist” Slavoj Žižek kaže kako je bez univerzalizma svetog Pavla nezamisliva zapadna kultura, nezamislivi su sloboda, jednakost i bratstvo, koje su sekularizirana inačica Pavlove misli koju je plagirala Francuska revolucija. Možete li zamisliti sekularnu državu bez Isusovog “Bogu Božje, caru carevo”? Zašto islam to nije izrodio, već su do dana današnjeg mahom teokracije?

ISUSOV ‘IZUM’

Isto je i s “banalnim” stvarima poput gastronomije. Jeste li ikada jeli sir koji se zove Trapist, pivo koje se zove Paulaner, Franziskaner, kobasicu koja se zove… Ma dosta, mogao bih nabrajati do jutra…

I onda slušam kako je religija – privatna stvar!? Da, država i crkva su odvojene, zahvaljujući baš Isusovu “izumu”, ali reći za religiju da je privatna stvar, isto je kao da kažete da je Bachova glazba njegova privatna stvar. Drugim riječima morate spaliti tone slika, nota, romaniku, gotiku, genetiku, sveučilišta… Religija, kao i drugi svjetonazori, dio su pluralnoga demokratskog društva i nije nikakva “privatna stvar”, ona je oblikovala i oblikuje ne samo kulture i civilizacije, već i osobe, pa i one kulture i osobe koji ju negiraju.

I eto dokle je došla ova samomrzeća, apsurdna, kontradiktorna europska kultura: trkelja se posvuda da je religija privatna stvar, dočim, privatne, intimne stvari, poput seksualnosti, postaju prvorazredno javno političko pitanje.
Od LGBT aktivista i njihovih, nerijetko, sumanutih prava na matrici slijepe želje i volje za voljom, ne možete živjeti. Tko s kim spava, tko se s kim šika i u koji otvor, zar to treba biti stvar na koje zakonodavci u EU i parlamenti troše tone sati i zakonskih akata?

Sve osobe bez obzira s kim spavaju i u koju rupu guraju, zaslužuju jednako dostojanstvo, poštovanje i zaštitu, ali od privatnih sklonosti, od seksualnosti koja je eminentno intimni, privatni fenomen napraviti, još od šezdesetosmaške revolucije, predmet javnih politika je, da budem blag, bizarno!

Bizarno, sve dok te skupine ne postanu toliko agresivne da idu prekrajati ili rušiti kulturu, civilizaciju i vrijednosti koje smo milenijima stvarali, i razumom i vjerom. Taj agresivni, voluntaristički LGBT val stigao je i u Hrvatsku, val koji od svojih privatnih stvari ili problema čini prvorazredno javno-političko pitanje. Posebno sam osjetljiv kada u tu svoju agendu uvlače djecu, siročad po domovima, koju bi usvajali, udomljavali, kao da su djeca stvari koje trebaju služiti nečijem samoostvarenju.

Tako dva homoseksualca, Mladen Kožić i Ivo Šegota, kojima nije udovoljeno da udome dijete, krenuli agresivno na hrvatske institucije, manipuliraju sudskim presudama, poglavito na Centar za socijalnu skrb.

Iz onog što se javno vidi, ne govore oni o dobrobiti djeteta, već o navodnim svojim pravima, dijete je tu sekundarno, svedeno na stvar, na sredstvo ideološke LGBT borbe. Osobno, to mi je odvratno, pa i ako bi se takvom metodologijom, instrumentalizacijom siročadi, služio i hetero par.

Nenad Stazić, koji još uvijek tuguje jer na Bleiburgu nije bio dobro odrađen pokolj, u svojoj maniri opet bi “ubijao” i traži otkaz za šeficu Centra za socijalnu skrb gospođu Brozić Perić.

Ta cijela agresivna ekipa logičan je nusprodukt samomrzeće zapadne kulture u propadanju u kojoj se javno gura u privatno, a privatno u javno.

Ovaj tekst stoga shvatite kao oglas: Traži se homoseksualni par koji će udomiti Nenada Stazića. Šifra: Svoj na svome. •