Iranski general Izetbegoviću: Jeste li se upitali zašto Bošnjaci nisu dobili entitet, a Srbi jesu?
Sigurno ste došli obići grob Qasema Soleimanija? – upitao me taksist Ali u zračnoj luci u gradu Kermanu.
– Da, kako znate?
– Mnogi stranci dolaze posjetiti grob serdara (povijesni naziv za vojnog zapovjednika, op. a.). Kao što to nisam ni njima, ni vama neću naplatiti vožnju do groblja. To vam poklanjam za dušu serdara Qasema koji je učinio mnogo za naš kraj. Oprostite, suze mi idu same i ne mogu se utješiti. To je za nas veliki gubitak. Zahvaljujući serdaru Qasemu, provincija Kerman je danas bez kriminala. On se s kriminalcima obračunavao i uništio ih. Nisu nam dali da živimo. Bili su jaki kao vojska. Nikada na svijetu nisam vidio ovoliku gomilu ljudi na jednom mjestu kao u vrijeme pokopa serdara Qasema. Kolona je bila duža od 35 kilometara. Ljudi su spavali na ulicama, po džamijama, na stadionima. Nikada povijest više neće vidjeti ovakav pogreb. Serdar Qasem je to zaslužio.
Do groblja gdje je pokopan iranski general trebalo nam je oko 40 minuta. Za to vrijeme Ali ni trena nije prestajao govoriti o njemu. Ušutio je tek nakon dolaska na groblje i samo duboko uzdahnuo te rukom pokazao kamo da idem jer autom dalje nije mogao zbog gužve.
Groblje mučenika postalo je pravo svetište. Unatoč koronavirusu, ljudi se na razne načine štite i dolaze na generalov grob. Dolaze svi – djeca, odrasli, muškarci, žene. Svi plaču i mole za dušu generala Qasema. Za dolazak do grobnice kolona je bila nekoliko stotina metara. Među mnoštvom sam naišao na 58-godišnjeg Saida Latifa koji je hodao 30 dana od Ahvaza, koji je od Kermana udaljen 1200 kilometara, kako bi se došao pokloniti na grobu generala Soleimanija.
– Kad je kod nas bila poplava, on je sam došao sa svojim pomoćnicima i pitao što nam treba. Sve što smo mu rekli stiglo je idući dan. Osjećao sam potrebu doći mu se pokloniti, i to pješice, zahvaliti mu na svemu što je učinio ne samo za Iran već za sve muslimane diljem svijeta. To je najmanje što mogu napraviti – kazao mi je Said.
Nadzornik groblja Mustafa rekao je da ne zna broj ljudi koji su došli otkad je general pokopan.
– Svaku minutu prođe sigurno deset ljudi. I to i danju i noću, nikada se intenzitet ne smanjuje. Dolaze ljudi iz cijelog svijeta, iz SAD-a, Rusije, Velike Britanije, Njemačke, BiH, Makedonije i mnogih drugih zemalja svijeta i poklanjaju se generalu – govori mi Mustafa.
Da je general Soleimani, zapovjednik brigade Al-Quds, koji je ubijen u američkom zračnom napadu, u svojoj zemlji uživao status nacionalnog heroja, dokazuje i njegov pokop.
Prema procjenama, oko 10 milijuna ožalošćenih Iranaca izašlo je na ulice kako bi odalo počast ubijenom generalu. Njegova pogrebna povorka najveća je koju ta zemlja pamti od 1989. kada je održan pokop vjerskog i političkog vođe Homeinija. Soleimani je pokopan prema svojoj želji, kako je to napisao u oporuci, između svoja dva prijatelja koja su poginula u Iračko-iranskom ratu. Isto tako, na njegovu grobu piše samo “vojnik” Qasem Soleimani, bez ikakvih drugih titula. Pokraj njega pokopani su njegovi prijatelji, suborci koji su poginuli u borbama protiv terorističke organizacije Islamske države u Iraku i u Siriji.
Kao i groblje mučenika, i njegova kuća u centru Kermana postala je pravo malo svetište, svakodnevno je posjeti na tisuće ljudi. Kad sam posjetio tu kuću, naišao sam na mnoge njegove prijatelje i suborce. Jedan od njih bio je s njim i u BiH. Čim je saznao da sam iz Hrvatske, došao je do mene i sam počeo pričati anegdote iz vremena njihova boravka u BiH. Šezdesetogodišnji Amin bio je s generalom Soleimanijem u BiH 1996. godine nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.
– Qasem Soleimani obišao je cijeli teritorij BiH, ali najviše se zadržao u gradu Visokom pokraj Sarajeva. Siguran sam da ga stanovnici sela Čekrčići jako dobro pamte jer je puno pomogao tamošnjim seljacima, a najviše obiteljima poginulih u pokolju u Srebrenici. Razgovarao je sa svim obiteljima i s njima plakao kao dijete jer ga jako pogodio pokolj u Srebrenici. Pomogao im je i financijski. U okolici Visokog obnovili smo škole, vrtiće i mnoge sakralne objekte – govori Amin ističući kako je general Soleimani bio uvijek rado viđen gost.
Zaplakao zbog Srebrenice
– Sjećam se našeg susreta s pokojnim predsjednikom Alijom Izetbegovićem koji je tada zahvalio njemu i iranskom narodu te vodstvu na svoj pomoći koju je Iran dao, a najviše na naoružanju koje je poslao Bošnjacima koji su se uspjeli obraniti od srpskog agresora. Rekao je: “Hvala vam jer ste pomogli da pobijedimo.” Na to mu je general odgovorio da “rat još nije završio… Više nema topova i pucnjave, ali sada će se protiv vas voditi kulturalni rat.” General Soleimani tada je upitao Aliju Izetbegovića je li svjestan zašto Amerikanci i europske zemlje nisu dopustili Bošnjacima da dobiju svoj entitet, već da budu u Federaciji s Hrvatima? Alija Izetbegović tada mu je rekao kako nije puno o tome razmišljao jer je samo htio da rat završi i da ne vidi ništa loše u Federaciji s obzirom na to da s Hrvatima imaju dobar odnos. Na to mu je Soleimani odgovorio kako ta podjela nije pravedna jer, ako su Srbi dobili svoj entitet, trebali su ga dobiti i Hrvati i Bošnjaci, to bi bilo najpravednije. Soleimani je tada rekao Izetbegoviću i da Amerikanci misle da će ta Federacija utopiti i muslimane i Hrvate jer Hrvati će većinom otići u Hrvatsku ili u druge zemlje, a muslimani će izgubiti svoj identitet i kulturu – prisjetio se Amin ističući kako su se danas Soleimanijeve riječi obistinile i vidimo veliku podjelu u samom bošnjačko-muslimanskom korpusu, a Daytonski sporazum nije ništa riješio osim što je zaustavio rat.
– Qasem Soleimani imao je jako dobar odnos i s bivšim predsjednikom Mešihata BiH muftijom Mustafom Cerićem, kojeg je Soleimani još tada upozorio na fenomen vehabijsko-selefijske ideologije koja se pojavila u BiH dolaskom mudžahedina iz Afganistana. Mustafa Cerić bio je svjestan koliko je to opasno za muslimane i općenito društvo u BiH, ali nije mogao utjecati s obzirom na to da su ti pripadnici brigade El Mudžahid bili financirani od mnogih arapsko-islamskih prijateljskih zemalja – govorio je Amin koji je ogorčen na neke medije u BiH koji su generala Qasema Soleimanija proglasili teroristom koji je planirao terorističke napade u BiH.
– Qasem je u BiH došao pomoći i pomogao je bosanskom narodu, a najviše muslimanima i nikada im ne bi naudio, ni Bošnjacima ni ostalim građanima BiH. On je bio čovjek mira i ratovao je protiv terorista i nepravde – kazao je Amin.
U njegovoj kući izložen je i lijes u kojem je iz Iraka do njegova posljednjeg prebivališta prevezeno tijelo generala Soleimani. Čovjek koji je spustio Soleimanijevo tijelo u grob njegov je najbolji prijatelj još od mladosti s kojim se družio više od 37 godina, 58-godišnji Abbas Angomshoa.
– Zadnji put svog prijatelja Qasema vidio sam dva mjeseca prije nego što je mučki ubijen. Uvijek je bio veseo i srdačan. Od kada se znamo, nikada se nije promijenio, već je ostao isti – govori Abbas pokazujući nam slike i snimke na raznim druženjima s Qasemom.
– Volio je Kerman. Sve slobodno vrijeme koje je imao provodio je ovdje. Volio je prirodu i iranske specijalitete. Iako je bio najvažnija i najutjecajnija osoba u zemlji, uvijek se ponašao ponizno. Nikada nije govorio o onome što radi. Kad sam ga pitao kako ide borba protiv ISIL-a u Iraku i Siriji, šturo je govorio i rekao kako ne želi o tome pričati, već želi uživati u prirodi. Bio je u borbi cijeli svoj život. Njegovi vojnici su ga voljeli. Bio je tih, karizmatičan, strateški vođa i taktički operativac – govorio je Abbas opisujući mi kakav je život imao slavni general.
– Moj prijatelj Soleimani rodio se u selu Rabor na istoku Irana. Njegov otac je, kao i mnogi farmeri u to doba, uzeo od vlade 100 dolara tzv. poljoprivrednog zajma. Soleimani je, iz straha da će kriminalci i plaćenici doći po njegova oca koji ne može vratiti zajam, otišao s 13 godina raditi u obližnji grad Kerman. Nakon osam mjeseci uspio je zaraditi dovoljno da vrati očev dug te se vratio u selo gdje je završio srednju školu – prisjetio se Abbas ističući kako se tih dijelova svog života general Soleimani nikada nije sramio, već ih je s ponosom isticao.
– Soleimani nikada nije skrivao da nije volio školu i da nije išao na fakultet, radio je u gradskom uredu za vodoopskrbu, a u slobodno vrijeme dizao je utege u teretani. Iranskoj revolucionarnoj gardi pridružio se kao 22-godišnjak 1979. godine. Na obuci je proveo tek 45 dana kad su poslali u borbu. U toj prvoj borbi smo se i upoznali. Bio je pravi vojničina koji se ničeg nije bojao, a mnoge konce držao je u svojim rukama. Uvijek se brinuo za nas, svoje vojnike, nikada nismo bili gladni. Sa svakog zadatka iza neprijateljske linije vraćao se sa zatvorenicima, vrijednim informacijama, pa čak i živim kozama kao hranom za svoje borce zbog čega smo mu dali nadimak “kradljivac koza”. Ljutio se na početku zbog toga, ali poslije mu je bio simpatičan nadimak. Posebno je bio ponosan na nadimke “stražar Bliskog istoka” ili “vitez tame”. Kada bi čitao strane medije, znao se smijati kada je vidio da ga zbog njegove tajanstvene, ali uvijek uspješne misije zovu Jamesom Bondom Bliskog istoka te kako na prvi pogled sliči Seanu Conneryju – govorio je Abbas kojem se, kako kaže, miješaju emocije.
Lijepi i tužni trenuci
– S jedne strane sam sretan što je poginuo kako mučenik jer mu je to bila želja, a s druge strane osjećam veliku tugu i prazninu jer, kada god je dolazio, uvijek smo bili zajedno. Nije lako izgubiti prijatelja s kojim si se družio 37 godina i s kojim si prošao ratove i ranjavanja, lijepe i tužne trenutke – govori Abbas naglašavajući da mu je najteži zadatak u životu bio spustiti svog prijatelja u grobnicu.
– To je bila njegova želja koju je napisao u oporuci. Kada su me obavijestili, htio sam tog trenutka nestati s lica zemlje. Ali morao sam to učiniti za svog prijatelja jer to je bila njegova želja – govori Abbas otkrivajući nam kako su dva mjeseca prije njegove smrti, kada su se zadnji put vidjeli, išli posjetiti grobove svojih prijatelja i suboraca te mu je Soleimani prstom pokazao grobnicu i kazao: “Tu ćete me pokopati.”
– U šali sam mu rekao da će on nas sve pokopati i živjeti vječno, na što se samo nasmijao i rekao da je sve u Božjim rukama. To su bile posljednje riječi koje mi je uputio. Otišao je idućeg dana i više se nismo vidjeli – kazao je Abbas.
62-godišnjeg generala Qasema Soleimanija, zapovjednika elitnih snaga Qudsa u sklopu Iranske revolucionarne garde, ubile su američke snage u Iraku po nalogu Donalda Trumpa, u vrijeme kada se nalazio u automobilu u prostoru bagdadske zračne luke, u pratnji iračkih milicija. Godinama ga istovremeno nazivaju najvećim vojnim genijem 21. stoljeća, masovnim ubojicom, ratnim zločincem i velikim strategom islamističkog protuzapadnog, to jest protuameričkog terorizma. Bio je čovjek kojeg se u zapadnim medijima znalo opisivati kao iransku kombinaciju generala Rommela, Jamesa Bonda, Keysera Sözea i Lady Gage, a uvršten je i na Timeovu listu stotinu najmoćnijih ljudi svijeta. Cijeli svijet pitao se koje su zapravo ambicije i politički dometi tog karizmatičnog, inteligentnog i odlučnog vojskovođe, koji se ne usteže od plača na pogrebu jednog visokog časnika Qudsa, koji obilazi rovove u Siriji i Iraku s kalašnjikovom u ruci, drži javne govore na otvorenom koje prate deseci tisuća Iranaca i strpljivo pregovara kako s vođama šijitskih milicija tako sa šefovima tajnih službi i načelnicima generalštabova najvećih svjetskih sila, kao što je Vladimir Putin.
Njegov mlađi brat Suhrab Soleimani, kojeg smo sreli na groblju i koji se nalazi na listi ljudi kojima je Donald Trump nametnuo sankcije, kazao je za Večernji list da je Trump ubojstvom njegovog brata Qasema učinio veliku uslugu iranskom narodu.
– Iranski je narod ujedinjen kao nikad prije. U svakoj kući i automobilu stoje slike generala Qasema. Fizički su ga likvidirali, ali njegov duh i djela još su među nama. Pogledajte u Jemenu, Siriji, Iraku i Palestini! Sve je to djelo Qasema Soleimanija. Vjerujete mi da će njegovo ubojstvo biti početak kraja prisutnosti američkih snaga diljem regije, a to je bila i želja generala Soleimanija, koja će zasigurno biti i ostvarena. Gotovo svi pripadnici otpora spremni su ga osvetiti – uvjeren je Suhrab Soleimani koji tvrdi da status mučenika unutar vlastitog naroda i među svim šijitskim paravojnim formacijama diljem Bliskog istoka više ne može izgubiti, što god da se dogodi, kao što nikad neće isprati zasluženu terorističko-zločinačku reputaciju u najvećem dijelu ostatka svijeta.
– Danas je mučeništvo generala Soleimanija postalo svjetionik mnogim revolucionarima i borcima koji su protiv zla i terorizma. Moj je brat davno rekao da će nastaviti po planinama i dolinama tragati za svojom mučeničkom smrću. Danas pripadnici otpora diljem svijeta idu stopama mog brata – kazao je Suhrab Soleimani.
