Hrvatima u središtu Sarajeva objekti vrijedni milijune nikada nisu vraćeni

Nakon što se u medijima pojavila informacija prema kojoj će se nekadašnji kultni sarajevski hotel Pošta srušiti te na istom mjestu sagraditi nova zgrada, vijest je izazvala burne reakcije građana glavnoga grada BiH.

U međuvremenu iz Skoplja se javio Vojo Živojnović koji tvrdi da je njegova obitelj vlasnik starog hotela Pošta u središtu Sarajeva. Prema njegovim riječima, hotel Poštu kupila je njegova prabaka Angelina Živojnović za dukate 1914. i bio je u posjedu njegove obitelji sve do završetka Drugoga svjetskog rata, kada je oduzet, odnosno nacionaliziran, piše Večernji List BiH

Posjedujemo cjelokupnu dokumentaciju, tvrdi Živojnović, te navodi da svako donošenje bilo kakvog urbanističkog plana u vezi s tom lokacijom, bez da se provede restitucija, u budućnosti može biti problem koji bi mogao koštati građane BiH. Drugim riječima, ponovno se otvara stari/novi problem u BiH, prava Pandorina kutija, a to je donošenje zakona o restituciji koji BiH nema.

Podsjećanja radi, BiH je jedina zemlja u regiji, osim Albanije, koja nema zakon o restituciji. Iako prijedlog zakona već više od desetljeće čeka na usvajanje, njegovo donošenje opstruira se na razne načine – od sporenja o nadležnosti pa do osobnih interesa, vjeruju upućeni. Prema različitim procjenama, u BiH vrijednost imovine koja čeka na restituciju je između 55 i 80 milijardi maraka. U to se ubraja imovina vjerskih zajednica i crkava, ali i imovina građana. Mada se BiH davno obvezala da će imovinu koja je oduzimana 1945. godine vratiti vlasnicima, do danas to nije učinjeno. Tek mali dio vraćen je vjerskim zajednicama, dok se o ostalom ni ne razgovara niti ima izgleda kada bi moglo biti riješeno, piše Večernji list. Na temelju ranijih propisa, vlasništvo pravnih i fizičkih osoba oteto je i postalo državno i zatim društveno vlasništvo.

Oteta imovina je: obradivo zemljište, neobradivo zemljište, šumsko zemljište, građevinsko zemljište (neizgrađeno), građevinsko zemljište (izgrađena infrastruktura), građevinsko zemljište (izgrađeni objekti), poslovni prostori (objekti i ostali prostori) i stanovi (stambeni objekti i pojedinačni stanovi). Imovina je oteta od pravnih i fizičkih osoba. Društvene pravne osobe Hrvata čija je imovina oteta su: hrvatska kulturna društva, Katolička crkva i Katolička crkva – red časnih sestara. Sprječavanjem prihvaćanja zakona o povratu otete imovine relativno najvišu štetu imaju Hrvati, jedan od triju konstitutivnih naroda u BiH.

Ostvarenje najbitnije sastavnice suvereniteta – vlasništvo je onemogućeno. Povratak na djedovska ognjišta spriječen je odlukom drugih konstitutivnih naroda u BiH. Primjerice, od 27,85 posto Hrvata iz 1941. godine, sada u Sarajevu, glavnom gradu zajedničke države triju naroda, prema popisu iz 2013. godine, postotak je jednoznamenkast (oko 5 posto).

Najbitnija činjenica takvog stanja izostanak je povrata otete imovine, čime je u konačnici spriječen povratak i opstanak Hrvata u BiH. Time se povrat otete imovine iskazuje kao vrlo značajno hrvatsko pitanje za uključivanje BiH u europsku zajednicu. U praksi je primjera mnogo. Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog ne mogu ući u zgradu samostana koji se nalazi u središtu Sarajeva. Također, nije im vraćen ni Zavod sv. Augustina, zgrada u kojoj je smještena Muzička akademija u Sarajevu. U Popovu gaju Katolička crkva imala je kapelicu koju je prije rata devastiralo vrijeme, ali u posljednjem ratu namjerno je devastirana i na toj kapelici čovjek je napravio kuću. Slično je to i u slučaju Fate Orlović. Sudbina đačkog konvikta “Kralj Tomislav”, koji je bio u vlasništvu Napretka, a u koji je smještena očna klinika, još uvijek je upitna.

Židovska imovina oduzeta nakon Drugoga svjetskog rata nikad nije vraćena kako židovskoj zajednici u BiH tako ni pojedincima. Trenutačno imaju registrirano 40 objekata, između ostalog, i zgradu Labenovalencije u Sarajevu, koju koristi MUP Sarajevske županije.