Hrvatima je potrebna “izlazna strategija” iz BiH

Unatoč svim prijetnjama, zveckanju oružjem, zapaljivim izjava i (para)vojnim prosvjedima, Bosna i Hercegovina svakim je danom bliže svojoj neminovnoj propasti. Rođena u Daytonu, država BiH imala je šansu opstati, čak i prosperirati, kao država u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda i svih ostalih njenih građana. No, od jednakopravnosti konstitutivnih naroda nema ništa, isparila je već u prvim postdaytonskim danima i to uz svesrdnu podršku najsnažnijih zapadnih sila.

Danas je BiH samo ljuštura od države na teritoriju poznatom pod nazivom Bosna i Hercegovina. Riječ je o propaloj državi koja ne može zadovoljiti ni najosnovnije potrebe svojih građana, u kojoj su prijetnje ratom stanovnicima hrvatske i srpske nacionalnosti uobičajene, u kojoj se Srbe bez ikakvih skrupula naziva “genocidašima” i “četnicima” a Hrvate “UZP-ovcima” i “ustašama”, u kojoj se negiraju temeljna ljudska prava, poput prava na političko predstavljanje, u kojoj se ekonomija na područjima na kojima dominantno živi jedan narod sustavno uništava, u kojoj je poželjno širiti negativne stereotipe o drugom i drugačijem…

Takva država nema nikakvu šansu dugotrajnog opstanka, unatoč svim nastojanjima međunarodnih aktera. Zapravo, i dalje postoji jedna mala, gotovo zanemariva šansa, a to je da BiH uistinu profunkcionira kao država u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda (kako je daytonom i predviđeno) koji bi svoje međusobne odnos uredili na federalističkim i konsocijacijskim osnovama. No, to se gotovo sigurno nikad neće dogoditi.

U takvom kontekstu, postavlja se opravdano pitanje: imaju li Hrvati, kao politički narod, strategiju izlaska iz takve BiH, ili će hrvatski politički vrh utjelovljen u HDZ-u BiH i Hrvatskom narodnom saboru nijemo promatrati kako hrvatski narod u BiH postaje nacionalnom manjinom, kulturnom zajednicom s pravima kakva su imali u Osmanlijskom carstvu?

Čini se kako hrvatska politika posljednjih 25 godina svu svoju energiju ulaže kako bi se u parlamentarnoj proceduri, uz prethodni dogovor najvažnijih političkih subjekata iz tri naroda, došlo do zakonskih izmjena koje bi barem ublažile ogromnu neravnopravnost konstitutivnih naroda. Tako hrvatska politika više od 15 godina priča o potrebi izmjena Izbornog zakona, o nezakonitosti nametanja političkih predstavnika, o fenomenu Komšić, o hala-Hrvatima u domovima naroda, o pretvaranju FBiH u bošnjačku polu ili para državu… Sve te “anomalije” pak pokušava riješiti razgovorima i pregovorima. No, ti razgovori i pregovori uvijek imaju identičan ishod – bošnjačka strana ih glatko odbija i nastavlja sa svojom agendom pretvaranja FBiH u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom kao podlogom za izgradnju buduće bošnjačke nacionalne države. Pri tom se zagovaratelje ravnopravnosti sustavno sotnozira što je danas poprimilo epske proporcije.

Rezultat takvog vođenja politike bez ikakvih opipljivih rezultata su deseci tisuća iseljenih Hrvata iz BiH, kako mladih tako i onih malo starijih, bez ikakve želje za povratkom. Rezultat je i bujanje korupcije i nepotizma među samim Hrvatima, uništavanje ozračja povoljnog za ekonomski razvoj kao i svake privatne ekonomske inicijative, srozavanje kulture, obrazovanja, medija…

No, HDZ ne odustaje od svoje politike dogovaranja i pregovaranja, čak ni danas, nakon iskustava Alijanse i Platforme te trostrukog nametanja Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima. I danas hrvatska politika sprema prijedloge za izmjenama Izbornoga zakona, dokazuje kako presude Sejdić-Finci i Ljubić nisu u suprotnosti, kako Hrvati nisu separatisti, kako žele cjelovitu BiH, kako federalizam nije separatizam te kako će naposljetku unitarizam razoriti BiH.

To što su u pravu, ne znači da time išta dobro donose narodu kojeg predstavljaju. Pregovarati i dogovarati se definitivno treba, ali besmisleno je pokušavati dogovoriti se s nekim tko ne želi dogovor nego pokoravanje.

Danas pak traje tko zna koja runda priče o izmjenama Izbornog zakona tako da jedan narod drugom ne bira političke predstavnike. No, šanse da se Izborni zakon tako i promijeni gotovo da su ravne nuli. Postoje neki promili šansi da se to dogodi, ali u praksi su gotovo zanemarivi. Bošnjačka politika se nikad svojevoljno neće odreći luksuza da ima dva od tri člana Predsjedništva BiH, potpunu kontrolu Federacije BiH te, u perspektivi, dvotrećinsku kontrolu državne vlasti.

Najave da će bošnjačka politika nastaviti majorizirati sve nebošnjake gdje god je to moguće dolaze sa svih relevantnih sarajevskih političkih adresa, ponajviše od Bakira Izetbegovića osobno. Gotovo je sasvim izvjesno da će na izborima 2022. godine bošnjačka politika pokušati zadržati Komšića u Predsjedništvu, uzeti kontrolni paket u svim klubovima Federalnog doma naroda, formirati Vladu FBiH po uzoru na Platformu te pokušati ovladati i hrvatskim Klubom u državnom Domu naroda. Time bi ovladala i hrvatskim dijelom vlasti na državnoj razini.

Postoji i “hrvatski odgovor” na ove težnje? Za sada ga ne vidimo i vrlo je vjerojatno da ga uopće nema.

Srpska politika je sigurna od ovakvih posljedica unitarističkih politika. Štiti je Republika Srpska kao institucionalni okvir, iako ni njima neće biti ugodno ako bošnjačka politika ovlada s dvije trećine vlasti na razini države. No, Srbi imaju “izlaznu strategiju” za takve scenarije. Na svaki unitarizam oni odgovaraju separatizmom i prije ili kasnije RS će postati samostalno jer u BiH, izvjesno je, u doglednoj budućnosti neće biti moguće harmonizirati međunacionalne odnose.

No, što će učiniti Hrvati? Hoće li pristati na položaj zimija u bošnjačkoj (para)državi na teritoriju današnje FBiH ili će pokušati izvesti Hrvate iz takvog institucionalnog okvira. Hrvatski narodni sabor već sad bi trebao imati spremna rješenja za svaki, pa i najgori scenarij. Već sad bi se trebalo raditi na uspostavljanju vlasti na dijelovima teritorija BiH koji je dominantno nastanjen hrvatskim narodom.

Bez odlučnog “hrvatskog odgovora” Hrvati kao politički narod neće preživjeti još jedno izbacivanje iz vlasti. Već sad gotovo da i nisu faktor, već sad su demografski, kulturno i politički osakaćeni. Još jedno političko šamaranje teško da će preživjeti.

Bošnjačka politika Hrvate u BiH može pokoriti samo ako sam hrvatski narod svojevoljno na to pristane. Hrvatska politika ne smije dozvoliti da se hrvatski narod “skuha kao žaba”, nego treba poduzeti sve moguće poteze i podnijeti svaku žrtvu kako bi omogućila njegov opstanak kao političkog naroda. Jedan od tih poteza je i izlazak iz BiH. Taj izlazak pak treba biti planski izveden. Ako se ne poštuju Ustav BiH i Daytonski mirovni sporazum, onda Hrvate ništa ne sprječava da se samoorganiziraju i spase se od monstruma koji jede svoje stanovništvo.

Naposljetku, “izlazna strategija iz BiH” bit će neminovnost jer BiH nema nikakve šanse dugoročno preživjeti s ovako jakim unitarističkim političkim tendencijama. Država koju ne želi vlastito stanovništvo nema nikakve šanse za dugoročni opstanak.

U međuvremeno, samo šminkamo mrtvaca.

Dnevnik.ba/Jurica Gudelj