Hrvatica u Šangaju: Mjere protiv koronavirusa su nadrealne. Svaka osoba ima svoj barkod, koji je nužan za život. Moj je zeleni, evo što to znači

Živim u Kini već sedam godina. Šangaj je od Wuhana udaljen nekih 650 kilometara zračne linije, što je otprilike kao udaljenost od Hrvatske do Njemačke, a toliko se razlikuju i u stilu života. Međutim, stanovnici u svim dijelovima Kine shvatili su situaciju jednako ozbiljno, a ne u stilu ‘mi smo daleko od žarišta pa ćemo opušteno’. Zahvaljujući toj međusobnoj solidarnosti i odgovornosti, danas je Kina jedno od najsigurnijih mjesta u svijetu, a ljudi se vraćaju uobičajenim aktivnostima, riječi su kojima nekadašnja novinarka Nacionala, Branka Prica za Jutarnji list opisuje kako izgleda kineska svakodnevica.

Iako je u ponedjeljak Kina objavila najveći broj novih slučajeva zaraze koronavirusom u gotovo šest tjedana, Branka Prica će reći da se u Šangaju osjeća potpuno sigurno, baš kao i članovi njezine obitelji.

Šangaj je grad koji djeci nudi mnoštvo sadržaja, internacionalne škole, goleme igraonice s restoranima i parkove. Osim Disneylanda i dostupnosti svih mogućih igračaka za djecu, tu su raznovrsne igraonice pa već i dvogodišnjaci mogu kroz igru pohađati satove znanosti, plesa, slikanja ili ići u posebne dvorane za učenje vožnje bicikla u sigurnim uvjetima.

Kao dobra poznavateljica Kine, osobno se uvjerila kako Kinezi u odnosu na druge narode puno više razmišljaju o podizanju imuniteta i u vremenima kad nema epidemije te nerijetko posežu i za tradicionalnim kineskim lijekovima i metodama. Gotovo svaki Kinez svakodnevno će ponijeti na posao bočicu s omiljenom mješavinom čaja i bilja. Akupunkture, masaže, tretmani zagrijanim staklenim kuglama koje na koži leđa stvaraju vakuum i izvlače toksine, redovito vježbanje u parkovima – sve to je standardna praksa Kineza. Kad pripremaju jela, razmišljaju o balansu namirnica jer, na primjer, jagoda će zagrijati tijelo, lubenica ga hladi, a jabuka je neutralna. Tako vrednuju sve namirnice, uvijek razmišljaju što tijelo treba i zato su uglavnom vitalni i nema pretilosti.

– E pa kad netko svakodnevno i rutinski razmišlja o zdravlju i potrebama tijela, naravno da svaku ugroženost želi otkloniti što prije. Tako su prema koronavirusu automatski razvili maksimalan oprez i sjajno odradili posao – misli Branka Prica.

Kao netko tko se iz prve ruke uvjerio kako su Kinezi uspjeli suzbiti pandemiju koronavirusa, Branka Prica će reći da su tamošnje mjere bile stroge, ali izvedive, za razliku od većine europskih zemalja koje nemaju ni približne tehnološke mogućnosti za takvo što. U Šangaju se nije teško samoizolirati jer je dostava brza i učinkovita. Hrana iz supermarketa stiže na kućna vrata u roku od maksimalno sata pa više gotovo nitko i ne kupuje u dućanima.

Restorani također brzo dostavljaju, a svaki blok kuća ili zgrada ima menadžment koji brine o svemu: kontrolira da nema posjeta za vrijeme izolacije, organizira preuzimanje smeća, tako da stanari nemaju izgovore za šetnju, roba koja se dostavlja prosljeđuje se do ulaznih vrata. U većim zgradama svakih nekoliko sati dezinficiraju liftove, a najmanje jednom dnevno postavljaju prianjajuće folije na tipke na kojima se biraju katovi.

Postoje još neke važne razlike. Na primjer, dok se u Hrvatskoj najčešće plaća gotovinom i karticama, u Kini se svi računi plaćaju skeniranjem mobitela, tako da nema dodirivanja prljavog novca ili tipki za ukucavanje šifri. Osim toga, dvije aplikacije WeChat i Alipay postale su iznimno važne jer za korisnike sadrže QR kod kojim dokazuju zdravstveno stanje.

– Novac ili kartice ne dodiruju, samo se skenira barkod. Tako to funkcionira, a na tim aplikacijama svaka osoba ima svoj barkod sa zdravstvenim statusom. Na ulazima u novi kvart, restoran, frizeraj, shopping centar i sl. morate pokazati svoj barkod, na primjer, moj je zeleni, što znači da mogu ići bilo kamo u Šangaju. Skeniraju ga – ne možete pokazati nečiju tuđu fotografiju barkoda jer će vas razotkriti, zatim vam izmjere temperaturu i tek onda vas puste unutra. Ako netko izađe iz Šangaja, mislim da se mijenja ako idete u neku drugu provinciju i mora se u samoizolaciju. Tako da ima dosta slobode, ljudi se neometano kreću, a brzo se mogu otkriti eventualni izvori zaraze i zato je ovdje trenutačno vrlo sigurno biti. Rade svi restorani, jedino nisam sigurna za kina i kazališta. Škole su već otvorene u manjim gradovima, a u Šangaju će biti od 26. travnja – ispričala je Prica za Jutarnji list.

Neke mjere su nadrealne, dodaje pa opisuje kako se, uz standardne mjere kao što su najloni između vozača i putnika u taksijima ili maski na licima frizerki i njihovih klijenata u frizerskim salonima, na ulicama Šangaja mogu vidjeti roboti za dezinfekciju.

– Robota sam vidjela jučer. Mašina koja izgleda kao predimenzionirani usisavač, onaj što čisti sam po kući; sada ide ulicom i nešto priča, ali buka je bila od auta i nisam se zadržavala, samo sam primijetila da gore ima dezinficijens za ruke – zaključila je Branka Prica.