Hrvati ipak nisu zelenski,… ali bi mogli opet postati crvenski!
ilustracija N1
Rijetko kad se potrefi da se na nekim izborima u isti mah bira dvoje – uz ono formalno deklarirano, prešutno, ali posve jasno, i nešto drugo. Upravo to se zbilo u prvom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora održanom protekle nedjelje. Naime, osim što su u drugi krug izabrani kandidati Zoran Milanović i Kolinda Grabar Kitarović, usput su održani i unutarstranački izbori u HDZ-u, preciznije, unutar HDZ-ova biračkog tijela.
Unutarstranački izbori u HDZ-u
Usporedbom s rezultatima prvog kruga izbora održanih prije 5 godina, u kojem je ista HDZ-ova kandidatkinja dobila 37% glasova, vidi se kako je HDZ-ovo biračko tijelo omjerom od 26,5% (rezultat Kolinde Grabar Kitarović iz 2019.) naspram preostalih 10,5% (postotak njezinih glasova iz 2014. koji se sad prelio drugim kandidatima, uglavnom Miroslavu Škori) podržalo trenutno vodstvo i maticu stranke uvjerljivom dvotrećinskom većinom. Vrijedi primijetiti kako su ti izbori u sjeni održani u maksimalno slobodnim uvjetima, bez dodatnih motivatora karakterističnih za parlamentarne i lokalne izbore. Naime, za razliku od njih, ovdje se članstvo pri izboru nije vodilo i osobnom koristi, jednostavno zato što o rezultatima ne ovise izravno položaji i namještenja u javnom sektoru.
Po tko zna koji put, onda kad je najteže, baš kako je bilo i u ratu, odlučile su Dalmacija, more moje, jedna duša a nas dvoje (preko 40 tisuća glasova razlike za Grabar Kitarović u odnosu na Škoru), i Herceg-Bosna, srce ponosno (10 tisuća glasova razlike). A ozbiljan bi propust bio ne uputiti pozdrav i tebi Liko, Velebita diko! Eto, presudili su baš oni dijelovi Hrvatske odakle porijeklo vuče preko 80% hrvatske nogometne reprezentacije – tog u svijetu uvjerljivo najprepoznatljivijeg hrvatskog proizvoda. U zajedništvu s nacionalnom repkom Predsjednica je globusom pronijela slavu Hrvatske, što je zapaženo i pozdravljeno diljem uljuđenog svijeta, posvuda osim u jednom njegovu čemernom kutku. Naime, kao i sve ostalo izvrsno, sjajno i uspješno, tamo gdje cvatu jal, malodušje, i pesimizam, i to je naišlo tek na zlurad podsmijeh.
Što se, pak, Hrvata u svijetu tiče, ništa neočekivano. Oni kojima gori pod nogama, a povijest ih je naučila da više drže do djela nego do pustih riječi, pokazali su kako cijene popuštanje stiska unazad nekoliko godina. Stoga su se Hrvati u neposrednom susjedstvu, u BiH i Srbiji, priklonili Kolindi. Dotle bi oni, kojima je u dijaspori skroz dobro, sa sigurne udaljenosti u Hrvatsku uvodili neizvjesne promjene, kao da joj nikad gore nije bilo. A sve što se izmjeriti dade, pokazuje upravo suprotno – da se kronično loši trendovi preokreću, ako već nisu preokrenuti, i da Hrvatskoj ide bolje nego ikad dosad!
Struktura Škorinih birača
Kad se podrobnije promotri struktura promjenama sklonih Škorinih birača (24,5% ukupnog biračkog tijela), pretežu tzv. razočarani HDZ-ovci (spomenutih 10,5%). Njima je putokaz za drugi krug dao Stevo Culej i razložno je očekivati da će ga, kako Hrvatska ne bi opet skliznula u provaliju, najvećim dijelom slijediti. Isto vrijedi i za one koji su Škoru izabrali vođeni lokal-patriotskim razlozima. Oni jednostavno sad nemaju druge nego se osloniti na one šire patriotske, pa nakon stihova „Inati se, Slavonijo…“ zapjevati – „Slavonci smo i Hrvati pravi, mi volimo crven, bijeli, plavi, …“. A nipošto ne samo crven!
Tu su još i politikom neopterećeni ljudi, koji su ostali očarani Škorinom estradnom karizmom, oni koji više polažu na izvanjsko, dočim im meritum stvari gotovo uopće nije u fokusu. Ti bi već po naravi većinom trebali biti skloniji blistavom, decentnom, pomalo i glamuroznom imidžu Kolinde Grabar Kitarović, nego mračnoj auri postsocijalističkog mrguda Zorana Milanovića. Uostalom, oni koji su Škori dali glas vidjevši u vrijednostima o kojima pjeva specifično hrvatsko identitetsko značenje, a ne ono kozmopolitsko kako bi to autor s vremena na vrijeme objašnjavao, dat će glas Kolindi, dobro znajući kako ona, suprotno protukandidatu Milanoviću, i pjesmom, i riječima, i djelima osjeća i zastupa upravo te vrijednosti.
Istaknutu skupinu Škorinih birača čine društveno ili politički angažirani, principijelni ljudi, mahom s desnog političkog spektra. Kako uslijed velikog emotivnog pražnjenja nakon doživljenog poraza upravo kod njih postoji najveća vjerojatnost apstinencije ili prosvjednog glasovanja protiv oba preostala kandidata, elementarna logika nalaže obratiti im se. Tim više što oni dobrim dijelom sumnjaju kako Kolinda zastupa one vrijednosti za koje su uvjereni da bi ih zastupao Škoro. Pritom valja voditi računa kako kod nekih prevladava moralni kodeks određen katoličkom vjerom, dok je u drugih dominantan nacionalni moment određen emocionalnim hrvatstvom.
Manje zlo i veće zlo
Oni koji se rado pozivaju na zasade katoličanstva često se odveć lakonski hvataju argumenta kako birati manje zlo nije sukladno kršćanskom moralu. To, međutim, stoji ako i samo ako postoji mogućnost izabrati i dobro, ali uz veliku žrtvu, pa ljudi poradi vlastitog komoditeta i umirivanja savjesti pokleknu i biraju manje zlo, tješeći se kako, eto, nisu izabrali ono veće. No, izbor između Grabar Kitarović i Milanovića nije takav slučaj. Treći izbor, naime, ovdje više ne postoji. A i bira se između dvije osobe koje su sve samo ne jednako zlo. Stoga bi se, izjednačavajući ih neizjašnjavanjem zapravo nehajno prekršila osma Božja zapovijed. Slično kao pri izboru manjeg zla (onda kad postoji i dobro), i ovdje se anestezira savjest sve kako bi se tobože moralno opravdala nemoralna odluka.
Zanimljivo je kako pojedince koji se skanjuju od izbora manjega zla nikakve moralne skrupule nisu spriječile da se u prvome krugu opredijele za veće zlo. Jer, nije li veće zlo čitavo ljeto pjesmom veselo poručivati bližnjemu da se mani Očenaša od bavljenja tjelovježbom nadahnutom jogom? K tome, nije li veće zlo predati se poganskom običaju „Martinja“, kojim se izruguje Presveto Trojstvo krštenjem mošta u vino u ime boga Baka (poganski bog), sina Martina, i duha bakanalija, nego se prepustiti čarima numerologije? Pri čemu je vjerodostojnost vijesti da se Predsjednica uzda u numerologiju vrlo upitna. Uostalom, nije li zločesto u datumu predstavljanja kampanje, 11.11. u 11 sati, tražiti isključivo numerološki motiv, a istodobno u višekratnom ponavljanju broja 1 ne vidjeti simboliku prvog mjesta i pobjede? Osim toga, kako to da im prije 5 godina nije smetala numerologija kad je Kolindino predstavljanje održano na isti nadnevak u isto vrijeme?
Uzevši ovo u obzir, ne bi li bilo katolički ne posrnuti opet, ne izjednačavati zla i ne birati veće zlo, nego zaviriti u zrcalo vlastite duše pa učiniti korak naprijed glasujući za manje zlo? Ako je uopće zlo.
ZDS ili ZDŠ?
Što se, pak, onih naglašeno nacionalno osjetljivih tiče, zanimljivo je kako su Škori bili spremni dati prolaznu ocjenu unatoč nizu poprilično neočekivanih stajališta. Puno su toga progutali – i to što je govorio o zaslužnom Titu do ’45 (nije li ono i Bleiburg bio ’45?), i to što je hvalio Hrvate kako su imali 5 antifašističkih divizija i svega šačicu ustaša, i to što je tijekom kampanje gotovo iz dana u dan radio salto mortale (recimo, na temama odvojenosti Crkve i države, mogućeg susreta sa Željkom Komšićem i pomilovanja Tomislava Merčepa). Konačno, nije li zborio o isključivo fašističkoj NDH (bez Tuđmanovog dodatka o izrazu težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom), što neumitno uključuje i prihvaćanje međunarodne osude, dok je Kolinda, primjerice, govorila tek o ustaškoj NDH, a što nije isto budući baca naglasak na nacionalni karakter pokreta? Vrlo je nejasno ostalo i dvoznačno Škorino stajalište o pozdravu „Za dom spremni“, koje zaostaje čak i za onim trenutne vlasti, posvjedočenim i djelima (spomen-ploča poginulim hrvatskim braniteljima kod Novske, dekriminalizacija pjesme „Čavoglave“ Škorina kuma, smjernice Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, kojima je pozdrav sačuvan u kontekstu Domovinskog rata, i to nakon što je za prethodne vlasti beziznimno sotoniziran).
Sve ovo jasno potvrđuje kako je Škoro do jučer tvrde desničare podosta smekšao, pokazavši kako je kratak put od ljute ZDS desnice do ZDŠ – Za Domoljuba Škoru! Pri čemu je ovo „Š“ prilično meko, onako kako ga izgovara legendarni Ćiro. A kad jednom postaneš ZDŠ, više ni put do Zokine Desanke Šakić nije tako dalek – traje svega 14 dana! Takvu sudbinu pristojan čovjek ne bi poželio ni najvećem neprijatelju, a kamoli do jučer prijatelju. No, ako on tako svojom voljom hoće, neka mu! Uostalom, svak’ sam određuje granice vlastita dostojanstva.
Iako mu karakter to ne odaje, treba podsjetiti kako je Zoka u takvim prigodama vrlo discipliniran, striktno se pridržava uputa – nakon upotrebe otresti! Naime, kao markantnom, naočitu muškarcu, desanka mu u ove svrhe i ne treba, osim, eto, u iznimnim okolnostima – samo pred izbore! Kad dođe na vlast, može do mile volje o državnom trošku jurcati letjelicom, pa kamo god se zaputio, na Krk sletjeti. I bez da ga itko išta o tome pita. Ma kakva povjerenstva, kakvi sukobi interesa, kakvi mediji, kakvi bakrači! Ako bi se tkogod i našao propitkivati poštenje tog posve normalnog druga, smjesta bi sam sebe svrstao u nenormalne.
Inače, ako baš nekoga zanima, ZDŠ se u drugome izbornom krugu može postati na 3 načina – ostati kod kuće, izaći na izbore i poništiti listić, pri čemu je konačni efekt jednak dopisalo se pritom ZDS, ZDŠ, ili nešto treće. A može se i zaokružiti Milanovića. Ako tkogod dvoji između puke protestne neutralnosti i izravnog glasa za Milanovića, možda mu izbor olakša glavom i bradom Basta, što je Zokin nadimak iz mlađih dana. Naime, šuška se da će onome tko mu pokloni puno povjerenje Basta uručiti umanjenu repliku Maršalove biste, dok bi se vraćanjem originala u svoje nove odaje zahvalio čitavom hrvatskom narodu na potpori.
No, ne predstavlja samo smjer kretanja Maršalove biste bitnu razliku između Kolinde i Milanovića. Onima koji ih izjednačuju, vidjevši u njima tek puke potomke mrskih im antifašista, što nekad ZDS-ovcima, a sada latentnim ZDŠ-ovcima nepodnošljivo smeta, ne bi bilo zgoreg prisjetiti se kako su se Milanovićevi predci digli na ustanak protiv hrvatske države na njezinom teritoriju, dok su se Kolindini pobunili izloženi teroru fašističke Italije (a prethodno se netko složio s tim da taj čisti hrvatski kraj tamo završi, je l’?). Pritom će neutralni promatrač primijetiti i kako Kolindini stari nisu bili pripadnici komunističke vrhuške naseljeni u središta Zagreba i Beograda, nego tek obični ljudi sa sela. Ta naoko sitna razlika itekako je vidljiva i danas u retorici, stilu, ljudskim vrijednostima i djelovanju njihovih potomaka.
Naposljetku, ne bi li bilo logično da oni koji su do jučer govorili kako Plenkoviću bolje odgovara pobjeda Milanovića, baš zato daju glas Kolindi? Pa ne će li u suprotnom učiniti Plenkoviću po volji?
Ima li Kolakušić srca?
U kontekstu odlučujućeg čimbenika u drugome krugu puno se govori o apstinenciji Škorinih birača, a znatno manje o onoj poprilično rezigniranih Juričanovih i Kolakušićevih pristaša. Neobično, jer ipak se radi o respektabilnih više nego 10% glasova, što otprilike odgovara postotku razočaranih HDZ-ovaca koji su se priklonili Škori. Zašto i oni ne bi mogli odlučiti pobjednika?
Mislav Kolakušić se, naime, nakon početnog uzleta i anketnog približavanja Škori, sâm eliminirao benevolentnim stajalištem prema ulici Ante Pavelića te sumnjičenjem Milanovića oko broja prikupljenih potpisa. Ta nedopuštena iskakanja nagnala su medijski agitprop da pristupi akciji Kolakušićeva prigušivanja, ponajprije kako bi se spriječile dvije potencijalne štete za Milanovića – ugroza njegova vodstva nakon prvoga kruga, ali i sabotaža očekivanog prelijevanja Kolakušićevih glasova Milanoviću u drugome krugu. Jednostavno, udar na Milanovićevo poštenje, tu njegovu jedinu vrlinu, makar bila i virtualna, koju je medijski agitprop s mukom gradio i sad ju bespoštedno brani, se ne prašta. Zato mediji i ne propitkuju strukturu njegovih poslovnih partnera za vrijeme izbivanja iz politike, zbog čega bi svaki njegov ozbiljan suparnik bio čerečen sve dok ne prizna (popeli bi mu se na glavu ponavljajući kako javnost ima pravo znati… dok sad ta ista javnost nezainteresirano čačka nos). Bilo bi zgodno kad bi sve to primijetio i sâm Kolakušić pa pred drugi krug stavio do znanja svojim pobornicima da je primijetio… Jer šteta bi bilo da ode u povijest bez ispaljena metka. Tim više što Milanoviću sklona medijska kuća ex-epehazija, kako bi umanjila potencijalnu štetu za svog gojenca ako se Kolakušić nepovoljno po njega odredi, već marljivo oblikuje ozračje u kojem se ogorčeni Kolakušićevi suradnici odriču dojučerašnjeg vođe.
Kirurg, pekar ili mesar?
Ako mu se zdravstveno stanje toliko pogorša da mora pod nož, Hrvat će se zacijelo radije pouzdati u kirurga nego u nekog pekara ili mesara. No, kad treba operirati Hrvatsku, sklon je umjesto dokazanog, svjetski priznatog kirurga, birati ljubaznog, slatkorječivog, raspjevanog pekara, samo zato što se, eto, i on u radu koristi nekakvim nožem, bez obzira što to nije ni skalpel ni laser. Ali ne samo to, nego će biti spreman Hrvatsku izručiti na operacijski stol čak i mesaru, koji ne barata ni nožem. Taj se samo sjekire hvata, kako, uostalom, nalaže modus operandi njegovih ideoloških i mentalnih predšasnika. Metaforički rečeno – jučer u Münchenu, danas u vašem gradu!
No, i vrhunski se kirurg može razboljeti. Tako se nekima uslijed ponekog manje uvjerljivog Predsjedničinog izdanja učinilo kako je ona slabijeg zdravlja i da joj manjka energije. Napokon, javno je obznanjeno da je tijekom kampanje bila pod virozom, koja, moguće, i nije posve zaliječena. Mada, realno gledajući, nakon intenzivnog petogodišnjeg medijskog mobinga i presinga, koji se u vrijeme kampanje nije smanjio – naprotiv! – rijetko tko bi ostao zdravstveno posve neokrznut. Sve nek’ su i ozbiljnije tegobe u pitanju, kojih Predsjednica nije bila pošteđena ni tijekom mandata, što ipak nije bitno utjecalo na njezinu stalnu aktivnost, eto protukandidata koji je opasniji za Hrvatsku kad je zdrav negoli kad je bolestan. Trećeg jednostavno nema!
Kakvog god zdravlja Predsjednica bila, njezina pobjeda ostaje nužan preduvjet za jesensku vladajuću koaliciju između HDZ-a i opcija koje su se okupile oko Škore, naravno, ostvare li dovoljno dobar rezultat na parlamentarnim izborima. S druge strane, eventualnom pobjedom Milanovića sve se komplicira. Ljevica bi dobila zamašan vjetar u leđa, baš onako kao što su ga sad Milanoviću dali glasovi za Škoru, omogućivši mu prednost nakon prvog izbornog kruga. Tada gotovo sigurno ne bi bilo dovoljno mandata za desnu koaliciju. Nego bi kao jedina realna opcija isplivala velika koalicija „HDZ-SDP“, koje se svi tako groze. E, sad će imati priliku pokazati je li se toga doista groze ili takav rasplet ipak željno iščekuju. Osim ako ozbiljno ne računaju na još jedan scenarij. Možda se nekima uloga ZDŠ toliko dopadne da bi im milo bilo kad bi i nakon parlamentarnih izbora SDP-u poslužili u istu svrhu. Naime, upravo to je već svojedobno viđeno u BiH, kad su tamošnji ljuti hrvatski desničari poslužili kao ZDŠ jednom ipak ne Zoranu, nego Zlatku – Milanovićevu socijaldemokratskom prijatelju Lagumdžiji!
