HRS: Nije samo Cikotić kriv što je Cikotić
Imenovanje Selme Cikotića je ponajbolji dokaz gdje nas vodi hrvatska politika kojoj su jedini prioriteti funkcije, politika negativne selekcije i postavljanja nesposobnih i ograničenih ljudi na odgovorne funkcije. Jasno nam se kao narodu pokazuje gdje nam je mjesto i kakva nam je budućnost u ovakvoj BiH. Od nas se želi napraviti manjina u bošnjačkoj državici FBiH.
Već pri prvom medijskom istupu, Cikotić govori neistine. Pokazujući kakav se smjer djelovanja od njega može očekivati u radu. Naime, u gostovanju na N1 televiziji, inače SDA PR servisu, on izjavljuje kako „Armija BiH nije imala nadležnosti nad ratnim zarobljenicima u Bugojnu“ te kako on nije „imao nikakve ingerencije u doba kad se zločin desio“. Postoje brojni dokazi koji dokazuju kako ovo jednostavno nije istina.
Cikotić je bio komandant operativne grupe zapad ABiH, u čijoj zoni odgovornosti su se dogodili monstruozni zločini nad Hrvatima. On je bio jedan od onih koji su, u jeku borbi protiv srpskog agresora, koordinirali okretanjem oružja prema HVO-u, o čemu ponajbolje potvrđuje dokument od 01.07.1993 u kojem Enver Hadžihasanović naređuje da se „detaljno procijeni situacija i sagleda jesu li se stekli uvjeti da se HVO pozove na predaju“. U samo mjesec dana Bugojno je postalo područje masovnih zločina, protjerivanja, silovanja itd. Dana 24.08.1993. vlasti Bugojna, uz znanje Alije Izetbegovića i Rasima Delića, donose odluku „o određivanju prostorija za privremeno zadržavanje građanskih lica ili vojnih lica osuđenih ili zadržanih od nadležnih organa“, čime se oko 500 osoba zatvara u logoru na stadionu.
Da je Cikotić itekako bio upoznat i imao itekakve ingerencije u zločinima pokazuje više dokumenata, a osobito prepiska između njega i Hadžihasanovića, osobito Cikotićevo izvješće iz 19.09.1993. gdje upoznaje Hadžihasanovića o statusu zarobljenika, a osobito „23 zarobljenika koji imaju poseban tretman“. Poseban tretman je likvidacija i skoro 30 godina potrage za njihovim tijelima!
Zar nikome nije simptomatična vremenska koincidencija imenovanja Selme Cikotića za ministra sigurnosti i pronalaska ostataka na Rostovu? Dok se iskapala iskaznica Crvenog križa Zorana Galića, jednog od zarobljenika koji su imali „poseban tretman“, u Sarajevu se glasovalo o imenovanju Selme Cikotića. Tu dolazimo do odgovornosti aktualnog vodstva hrvatske politike.
Iako imamo sve instrumente u svojim rukama i iako se za Cikotićevu kandidaturu zna mjesecima, nikome nije palo na pamet istražiti ovu „slučajnu“ koincidenciju. Iako godinama na čelu pravosuđa imamo Hrvate, Cikotića i slične se nije procesuiralo, dapače, dopustilo se da se preko političkih veza u Tužiteljstvu Cikotića u potpunosti izuzme iz procesa. Iako desetljećima imamo svoje ljude u Saboru RH, ne želi se u Hrvatskoj procesuirati oficire ABiH, među ostalim Selme Cikotića koji je do svibnja 1992. kao oficir JNA djelovao u zadarskom zaleđu u nastojanjima osvajanja „najveće srpske luke“.
Jednako kao što su ga svojedobno podržali kao ministra obrane, hrvatski predstavnici bi ga vjerojatno i ovaj put podržali, da se hrvatske udruge i javnost nisu usprotivili. Glasovali su protiv i izjavili kako njegovo imenovanje nije u redu, ali dalje od toga se neće ići, jer paralelno sa svime, išlo se i u imenovanje Nadzornog odbora BH Telekoma, pojedinih agencija, dogovorena podjela milijuna KM grantova „energetske efikasnosti“ itd.
Kada se na izborima 2018. po treći put nametnulo Željka Komšića Hrvatima, HRS je tražio i inzistirao da se ne ide u bilo kakve razgovore oko formiranja bilo kakve vlasti i imenovanja bilo gdje, dok se ne isforsira razgovor o ustavnom preuređenju BiH. Bila je to jedinstvena prigoda, budući da je cijeli svijet bio upoznat sa ustavno pravno neravnopravnom položaju Hrvata BiH u praksi.
No, fotelje i postkomunističke KOS-ovske relacije sa istim onima koji su nam treći put nametnuli Komšića, koji su u predsjedništvo imenovali koordinatora za mudžahedine Šefika Džaferovića, na čelo OSA-e njihovog managera Osmana Mehmedagića, a sada i nametnule Selmu Cikotića na mjesto ministra sigurnosti, su ipak jače i važnije od tzv. „borbe za nacionalne interese“.
Ovim putem, s toga, hrvatskom političkom vodstvu želimo nastavak uspješne suradnje sa svima njima u nadi kako će taj hrvatski Plan B i Plan C, ako bude potrebno, hrvatskog odgovora polučiti još kvalitetnije kadrovske rezultate.
Slaven Raguž, HRS
