HRS Livno: Lako nas kolonizirati kad naši feudalci jeftino prodaju
Hercegbosanska županija ili Završje je kanton koji je Daytonom dobio institucionalni i ekonomski okvir koji mu je tada jamčio svijetlu budućnost. Državica u 51% Države, prostorno naslonjena na uski pojas primorske Hrvatske, prebogata prirodnim resursima, iz perspektive onoga tko ju je osmislio sigurno je izgledala kao dobar plan, i za većinske Hrvate i za ostala dva naroda kojima ustav HBŽ-a jamči da se bez njihovog pristanka ništa ne može.
Međutim kad su u Završju/HBŽ posao završili oni koji su stvorili i obranili kakav takav ustavni okvir, na scenu su izmilili „školovani“ kadrovi bivšeg sistema, naravno zamotani u zastavu branitelja.
Partijska kadrovska logika „podguznih muha“ u desetljećima koja su prošla izbacila je lokalne neokolonizatore koji su ovom prostoru pristupili kao da ga je netko osvojio i dao njima na upravu da rasprodaju.
Jedan, u javnosti slabo spominjan, aspekt takvog postupanja su koncesije i nakaradni Zakon o koncesijama Hercegbosanske županije.
Teško je pobrojati silne koncesije koje su „prodane i preprodane“ u zadnja dva desetljeća ali je zato lako izbrojati prihode u javni proračun koji se ostvaruju na prostoru Livna. Teško da taj iznos prelazi šugavih 30.000 KM godišnje.
Pribrojimo li tome još jedva milion u prosjeku godišnje koji dobijemo od gotovo polovice Buškog jezera onda je lako izračunati zašto je, po prirodnim resursima jedan od najbogatijih krajeva u BiH koji je i iz rata izašao kao relativno razvijen danas najsiromašniji „kan(ur)ton“ Federacije. „Završili“ su ga Oni, da se razumijemo, domaći kadrovi a ne neravnopravnost i političko Sarajevo.
Evo nekoliko aktualnih primjera rasprodaje našeg prostora pomoću Matinog Zakona.
Tvrtka Solbus d.o.o. iz Livna, sa 0 uposlenih i 0 prihoda, prije sedam godina dobiva pod koncesiju oko 15 kvadratnih kilometara livanjskog prostora. Aerodrom na Brdima, koji su entuzijasti i Županija izgradili novcem iz EU fondova, i koji Grad Livno kao vlasnik ignorira godinama, Solbusovci su čini se, dobili pod koncesiju gratis.
Do sada smo za 1,5 % livanjskog prostora koji smo već 7 godina dali Slobusu pod koncesiju imali 0 KM prihoda. Nema ih u javnosti, ali čini se da su i dosadašnja ulaganja u projekt sličnog iznosa.
Koncesijsko polje „Poljane“ za eksploataciju 5 l/s vode se od 2006. godine do danas, povećavalo i smanjivalo više puta.
Prihod od koncesije i u ovom slučaju od 2012. godine do danas je 0 KM u javne proračune. Za ostale proračune, ne zna se!
U oba slučaja u koncesiju je dano i privatno i javno i ono što se nikad u koncesiju ne bi smjelo davati i ono što je, kriminalno jeftino, HEP-u već dano.
Vratimo se feudalcima i tehnici kojom oni naš prostor daju. Ne sekiraju se oni što aerodrom, privatne parcele, čak ponešto i dva puta u koncesiju daju. Koristeći nakaradne zakone i tridesetogodišnju apsolutističku upravu u Livnu oni su izgradili vrlo suptilne metode kojima otimaju javno dobro i prodaju ga drugima bez puno priče.
Za primjer ćemo uzeti jedno polje za vjetropark na Kruzima koje se javnim novcem ispitivalo i istraživalo više godina. Javnim novcem se dokazalo da je potencijal za ulaganje u vjetropark i zaradu golem. Onda su feudalci, odjednom odlučili u igru gurnuti privatnog igrača, jer zašto bi na uloženom javnom novcu zaradila javna tvrtka. Mate iz gospodarstva šalje papire, a predsjednik kluba Krešo, koji je inače šef u Javnoj tvrtci, prima zapovijed od Šefice da se u Gradskom vijeću da suglasnost tvrtci koja uopće nije istraživala vjetropotencijal na tom lokalitetu. Krešini nalogodavci bez po muke dobivaju odluku na Gradskom vijeću koja ima, kako se čini, i odgođeno paljenje.
Koliko prostora u Livnu je zarobljeno ovakvim tajnim transakcijama nitko ne zna.
Ono što Livnjaci znaju jeste da mi već dugo nismo novootkrivena zemlja domorodaca čije bogatstvo treba oteti preko kupljenih poglavica. Davno smo mi izronili iz rodovskog neznanja da bi nas netko tretirao kao domorodce. Međutim, desetljeća negativne selekcije podobnih i nebriga hrvatskih centara (ne)moći za ovaj kraj doveli su do sustavnog iseljavanja ponajboljih od nas, onih sa znanjem i kičmom. Nismo uspjeli promijeniti režimsku strukturu koja još od polovine prošlog stoljeća parazitira nad vlastitim narodom i djedovinom. A za što, za svoja nova zrcala?!
Govoriti ovima da se koncesije daju transparentno, mudro štiteći javno dobro i generacijama koje dolaze, dogovarajući javno prihode , rokove za realizaciju i off set poslove koji su nam nužni ako želimo ovdje živjeti i raditi je uzalud. Oni jednostavno misle da je ovo njihov partijsko – društveni feud i da oni, kao vukovi u čoporu, komadaju po hijerarhiji komad koliki kome hijerarhijski pripada.
Treba nam revizija svih koncesijskih ugovora. Tu moramo uključiti i vanjske stručnjake, bez obzira koliko koštaju. Trebamo u postojećoj, po javno dobro lošoj situaciji oko koncesijskih ugovora razmisliti da uvedemo poseban parafiskalni namet na neaktivne investicije. Pa tko ima novaca i spreman je platiti, neka leži i ništa ne radi. Onaj tko nema novaca i samo se nada da će ih preprodajom koncesije zaraditi, on će jednostavno odustati jer neće moći plaćati porez na „papir“.
Zahvaljujući mještanima livanjskih sela pod Tušnicom, koji su spominjana desetljeća preživljavali od Njemačke i Rudnika (koji nikad u svojih 100 godina života nije dobio koncesiju ), nova vlada ima penal a golmanu je povez na očima. Što će napraviti, saznat ćemo brzo.
Ivica Brešić
HRS Livno
