HRS: Dan državnosti nepostojeće države – domoljubi jugonostalgičari

“Ne može se jedan dan obilježavati obljetnicu osnutka HZHB, odavati spomen poginulima od velikosrpske agresije, a drugi dan veličati obljetnice iz Mrkonjić grada i ZAVNOBIH pod čijim znamenjem su počinjeni ti zločini. Ne mogu se obilježavati obljetnice ubojstva franjevaca, svećenika i drugih nevinih žrtava komunističkog režima i u isto vrijeme obilježavati događaj gdje su se ti zločini planirali. Čemu Domovinski rat ako nam je toliko dobro bilo za vrijeme komunističke Jugoslavije čije se obljetnice čestitaju? Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara! Ne može se biti ujedno i domoljub i jugonostalgičar.

Temelj današnje BiH, kakva god ona bila, je Domovinski rat! Romantičarska teorija kako su u Mrkonjić gradu udareni temelji državotvornosti BiH koja bi bila „i srpska, i hrvatska i bošnjačka“ ne samo da nema smisla, nego prelazi granicu budalaštine. Ispada kako mi u BiH, poput Amerikanaca koji slave svoje „očeve domovine“, moramo Avdu Humu, Đuru Pucara  i ostalu ekipu iz ZAVNOBiH-a slaviti kao očeve BiH domovine.

Zasjedanje u Mrkonjić gradu je učinjeno u okolnostima i vremenu koje je za cilj imalo kreirati zajednicu naroda i narodnosti Jugoslavije i imalo je Jugoslaviju kao primarni cilj i naglasak, nikako, nikada i nigdje BiH kao državu. BiH je spominjana isključivo u kontekstu lokacije, odnosno zemlje zasjedanja. Dovoljno je, bez potrebe ikakvog tumačenja, pročitati zapisnik sa zasjedanja. Cilj ljudi okupljenih oko ZAVNOBiH-a je bio kreirati komunističku partiju i uređenje države po uzoru na Sovjetski savez, po Staljinovom modelu, glorificirajući uspjehe Crvene armije, nikakva humanističko romantičarska vizija ujedinjene svenarodne Bosne i Hercegovine.

Kakve je posljedice ZAVNOBiH imao za Hrvate? Prva posljedica ZAVNOBiH-a je stigmatiziranje Hrvata zapadne Hercegovine. U tekstu deklaracije izričito, odjeljak 2. stranica 43. Zapisnika stoji da se mora „dotući ustaštvo koje ima korijena među Hrvatima Zapadne Hercegovine…i to nemilosrdno istrebljujući ustaške zlikovce, treba strpljivo razbijati zablude kod zavedenih masa, ukazujući da je narodno-oslobodilački pokret u Bosni i Hercegovini isto onoliko hrvatski, koliko srpski i muslimanski“.

Ovaj pasus je bio opravdanje masovnih ubojstava civila, među kojima i 66 hercegovačkih franjevaca, kao i odvođenje žena i djece iz zapadne Hercegovine na Križni put, o čemu postoje i pisani zapisi povjesničara, ne samo s ovih prostora nego i šire, poput Johna Corsellisa, Riesmana, Abbota i drugih.

Druga posljedica je bila eliminiranje tzv. umjerene hrvatske struje koja je odbila suradnju s fašistima i to u krvi platila, ali nije htjela pristati ni na uvjete komunističke partije. Tu „umjerenu struju“ se na ZAVNOBiH-u osudilo kako svojom „politikom čekanja“ obmanjuje Hrvate Bosne i na taj način pomaže okupatoru. Rezultat toga su bila ubojstva, mučenja i prisilno oduzimanje imovine Hrvata Bosne.

Kao nit vodilja kroz cijelu deklaraciju ZAVNOBiH-a i diskusije koje su se vodile je bio strah od okupatora i izdajnika vođenih politikom Beograda i Zagreba. Svaka sličnost s današnjom retorikom bošnjačkih političara sigurno nije slučajna.

Proslava tzv. dana državnosti nije ništa drugo nego predstava u kojoj sami uvjeravamo da je BiH država po mjeri naroda koji u njoj žive. Imajući u vidu stigmu i žrtvu koju je hrvatski narod podnio za vrijeme Jugoslavije i slijedom dokumenata poput ovoga iz Mrkonjić Grada, hrvatski politički, društveni i medijski predstavnici bi morali izbjegavati protuustavna obilježavanja i čestitanja komunističkih obljetnica, bez obzira na to što znamo kako većina njih i dalje nostalgično pati za vremenima bivše države.

Težimo izgradnji istinske BiH koja će biti i srpska, i hrvatska, i bošnjačka, ali na temeljima istine i istinske ustavnopravne jednakosti sviju koji žive u BiH, ne na temeljima propale jugonostalgičarske ideje.

U protivnom, jednako kao što je propala ta ideja, propast će i ova nazovi državničko-bosansko-hercegovačka. Sve ono što je utemeljeno na lažima, nije duga vijeka.”