Hodočašće Kutina-Vukovar za Vukovarske Iskrice: Vrijedilo je svake kaplje znoja…
Kad nakon gotovo 7 dana hodajući svakodnevno prehodaš prosječno 30 km po užarenim cestama na srpanjskim temperaturama, pa napokon stigneš do cilja zadovoljstvo je veliko.
Ni umor i iscrpljenost, ni žuljevi, ni bolni zglobovi i mišići, ni neispavanost – ništa više nije važno u trenutku kad stigneš do kraja. Kad shvatiš da nešto napraviti za drugog u čovjeku budi puno veće zadovoljstvo nego kada isto to učiniš za sebe.
Iako smo se dokopali Vukovara, u koji smo se uputili 7 dana ranije – pješice iz 204 km udaljene Kutine, znali smo da nas prava nagrada očekuje, ne samim ulaskom u Vukovar, nego dolaskom u prostorije naših Vukovarskih Iskrica koje su uz spomen na poginule, nestale i stradale branitelje razlog ove naše avanture.
Ljubav Iskrica i članova udruge Kutina-Vukovar traje već dugih 5 godina, a svake godine je povezanost sve veća.
Ove godine do Vukovara je stiglo 4 hodača i jedna hodačica, te 3 člana logistike bez kojih niti mi hodači ne bismo mogli napraviti puno:
Željko Friš iz Kutine – na hodočašću je 3. put, ove kao i prethodne godine prehodao je sve od početka do kraja, prvi put je imao pauzu od jednog dana jer je te godine skoro čitavu ekipu pokosila neka crijevna viroza
Robert Blažeković-Žaco iz Kutine, bolje reći Borg – čovjek koji je sva hodočašća na kojima je bio prehodao od početka do kraja bez ijednog žulja i s odvezanim tenisicama, koje uglavnom škripe cijelim putem. Njega noge bole kad moramo ići sporije.
Fran Balgač iz Kutine – prvo hodočašće, nezaustavljivo od početka do kraja, mnogi ne znaju što sve mogu sa 18 godina napraviti, Fran zna. On je sin našeg Vladimira Balgača Alfa koji je i inicijator i pokretač ovog hodočašća i gdje ćeš većeg ponosa od onog kad ti dijete prvi put sudjeluje i odmah prehoda sve, bez većih problema. Ponos do neba!
Ante Božić iz Popovače – prvi put na hodočašću, imao je pauzu jedan dan zbog neodgodivog pregleda, hodao s nama taj dan do 11 h otišao obaviti što ima i vratio se navečer, te nastavio dalje do kraja.
Sandra Sabljak Gojani iz Vukovara (živi u Umagu) – iz drugog puta je uspjela prehodati čitavih 204 km te je tako postala prva žena koja je prehodala ovo hodočašće. Prošle godine je prehodala do 130. kilometara do Selne.
Dejan Faltis iz Velike Ludine – od početka je član logistike i bez njega ništa ne bi bilo moguće, on uz ostale članove logistike cijelim putem brine o hodačima; donosi vodu, kuha nam, previja žuljeve, masira bolne mišiće, sprema za nama i dočekuje nas na svakom mjestu stajanja. Bez toga ništa!
Robert Pribolšan se pridružio logistici 3. dana u Oriovcu. On je također jedan od hodača iz prethodnih godina, hodao je dva puta prvi put je također pauzirao jedan dan zbog crijevne viroza, a drugi put je prehodao čitavo hodočašće.
Vladimir Alf Balgač iz Kutine – prehodao svaki put od početka do kraja, osim one godine kada je vladala crijevna viroza pa su svi pauzirali jedan dan. Ove 5. godine hodočašća ulogu hodača prepustio je svom sinu Franu, a on je prešao u logistiku. Alf je i inicijator ovog hodočašća, hrvatski branitelj i RVI iz Kutine koji je kao pripadnik 1.gbr. Tigrovi stigao u Vukovar početkom 8. mjeseca i ostao sve do 20.11.1991., odnosno do privremene okupacije Borova Naselja i zarobljavanja. Nakon logora u Stajićevu i Sremskoj Mitrovici, razmijenjen je 27.3. 1992.g.
Hodočašće je u spomen na sve poginule, ubijene i nestale u Vukovaru. No, osim Vukovaru i njegovim braniteljima hodočašće je posvećeno i “Vukovarskim Iskricama” – udruzi za pomoć osobama s mentalnom retardacijom, koje su ove branitelje posjetile na deponiju pijeska prilikom punjenja vreća za obranu od poplave u Vukovaru donijevši im okrjepu. Ta gesta ih je jako ugodno iznenadila, te im se i na ovaj način žele se zahvaliti te se hodočašće uz prikupljanje donacija za Iskrice održava već 5. put.
Hodočašće po danima:
- 01.07. KUTINA-NOVSKA 25 km
- 02.07. NOVSKA-NOVA GRADIŠKA 37 km
- 03.07. NOVA GRADIŠKA-ORIOVAC 32 km
- 04.07. ORIOVAC-SELNA 33 km
- 05.07. SELNA-STRIZIVOJNA 24 km
- 06.07. STRIZIVOJNA-VINKOVCI 33 km
- 07.07. VINKOVCI-VUKOVAR 20 km
Nakon što smo se u Lovačkom domu u Vukovaru, na našoj posljednjoj točki zaustavljanja prije dolaska do Bijelog Križa gdje je bio cilj hodočašća, presvukli u istu odjeću krenuli smo prema gradu. U ta posljednja 2 kilometra zaboravili smo sve što se događalo putem i pred očima nam je bilo samo ono što slijedi – susret s Iskricama!
Grad je raskopan, ne možemo do Bijelog Križa uobičajenim putem uz desnu stranu Vuke. Spuštamo se niže preko mosta Jeana-Michela Nicoliera pa prolazimo između punih terasa kafića, kraj pošte prema Dunavu.
Iz daljine vidimo našu Lilijanu kako nestrpljivo cupka da joj dođemo.
Kada smo napokon pregazili i tih nekoliko stotina metara osjećaj je bio nevjerojatan. Lili se pozdravlja redom sa svima, padaju i prve (nekom i ne baš prve) suze, zagrljaji, poljupci… Međusobna čestitanja hodočasnika, fotografiranje… predivna atmosfera nabijena emocijama ispod našeg Bijelog Križa i na obali predivnog Dunava ovog lijepog srpanjskog sunčanog dana.
Nismo se dugo zadržavali, poslikali smo se i sa Jeanom-Michelom Nicolierom i prošetali do prostorija udruge Vukovarskih Iskrica gdje su nas oni nestrpljivo očekivali.
Popeli smo se na zadnji kat k njima, a oni su nas presretni i razdragani dočekali pjesmom.
Tko do sada nije pustio suzu, to je učinio u tom trenutku.
Naši stari prijateljli se toliko razvesele ovim susretima da je to nemjerljivo riječima.
Nakon što smo odradili protokolarni dio i darovali sve što smo putem skupili i donijeli, bacili smo se na ručak i neformalno druženje koje je potrajalo nekoliko sati. Ipak je trebalo nadoknaditi sve ovo vrijeme koliko se nismo vidjeli i napuniti baterije do sljedećeg susreta.
A da završetak hodočašća ne prođe tek tako pobrinula se majka priroda jer je nakon svega došlo i veliko nevrijeme koje je napravilo ogromnu štetu i nismo mogli ne pomisliti kako smo imali sreće što nas nije dočekalo po putu.
Do sljedećeg susreta – volimo vas Vukovarske Iskrice!!!
