Herceg Bosna je žrtvovana za postizanje dogovora Hrvata i 
Bošnjaka, čime je okončan rat

“Unekoliko mojih prvih razgovora s Redmanom, u kojima mi se kasnije pridružio i tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić, Redman nam je ukazivao: ‘Ako ne nađete rješenje s Muslimanima, vi ste politički uništeni. I ne samo politički.’ Poslije mi je pričao kako je kroz te razgovore shvatio da mi uistinu želimo to rješenje. I tako je, kroz te razgovore, došlo do Washingtonskog sporazuma o muslimansko-hrvatskoj Federaciji BiH i do prekida muslimansko-hrvatskog rata. U tom trenutku sačuvati organizacijski format Herceg Bosne bila je nemoguća misija. To ne bi prihvatili Amerikanci, a onda ni itko drugi.”

Tim riječima atmosferu oko postizanja sporazuma između Hrvatske i BiH, koji je u konačnici okrunjen Splitskim dogovorom i Washingtonskim sporazumom, a koji su okončali hrvatsko-bošnjački sukob u BiH i preokrenuli tijek rata, opisuje u intervjuu za Globus  dr. Miomir Žužul, hrvatski političar, diplomat te bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske i jedan od najbližih suradnika, utemeljitelja suvremene hrvatske države predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Povijesni okvir aktivnog djelovanja Miomira Žužula treba tražiti u 1993. godini i imenovanju dr. Miomira Žužula za hrvatskog veleposlanika pri UN-u u Ženevi. Riječ je, dakle, o vremenu tzv. pojačanog američkog angažmana oko rješenja ratnih sukoba u Hrvatskoj i BiH, a o čemu svjedoče i objavljeni dokumenti Clintonove digitalne knjižnice. U dotadašnjem pristupu SAD je varirao od politike potpore do vojne intervencije, a prekretnica se odvila 1994. s pojačanim angažmanom i konkretnim stavom nakon procjene alternativa, stajališta javnog mnijenja i, prema nekim objavljenim dokumentima, primarno motiviranim predsjedničkim izborima 1994. godine.

Dr. Miomir Žužul iznio je, po prvi put do sada, otkrivene detalje hrvatsko-američke političke suradnje, koja je rezultirala pripremom vojno-redarstvene operacije Oluja i postizanjem Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine.

Žužul posebno ističe kako je predsjednik Tuđman znao da je mirovno rješenje i za Hrvatsku i za BiH moguće jedino ako se u proces angažirano uključi SAD. I sam je u intervjuu potvrdio kako su se tijekom kampanje za američke predsjedničke izbore 1994. predsjednik Bill Clinton i tadašnji potpredsjednik Al Gore zalagali za snažniju uključenost SAD-a u rješavanje ratnih sukoba na tlu bivše Jugoslavije.

Unatoč establišmentu (James Baker, Lawrence Eagleburger i Waren Zimmerman), čija je pozicija bila kako se rješenje mora tražiti u nekom obliku jugoslavenske države, velika promjena nastupila je dolaskom veleposlanika Charlesa Redmana. Predsjednik Clinton imenovao je Redmana za svog posebnog izaslanika za mirovne pregovore. Zanimljiv je podatak kako je Clinton tada počinio svojevrstan presedan, zaobišavši u tom imenovanju hijerarhiju State Departmenta.

Dolazak Redmana izmijenio je cijelu situaciju jer, kako navodi Žužul: “Redman je tražio partnere s kojima se može doći do mirovnog rješenja, ne robujući stereotipima. A jedan od stereotipa u međunarodnoj zajednici tada je bio da se to rješenje ne može napraviti s Tuđmanom ili sa Šuškom. To je kraj ‘93., početak ‘94. godine i to je, gledano iz diplomatske perspektive, za Hrvatsku možda najteže razdoblje od međunarodnog priznanja do danas.

Kroz razgovore se dalje došlo do Washingtonskog sporazuma o hrvatsko-bošnjačkoj federaciji i prekida rata među njima.

Kad govori o tome, Žužul tvrdi kako je predsjednik Tuđman taj sporazum uistinu iskreno prihvatio i, unatoč izvjesnim otporima u Hercegovini, mišljenja je da je on spasio Hrvatsku uz sve svoje manjkavosti slabosti koje je pokazao. Njime su otklonjeni svi međunarodni pritisci, relaksirana je situacija na terenu, a ono što je najvažnije, omogućio je Hrvatskoj da postane ozbiljan sugovornik SAD-a. Ključan trenutak Tuđmanova pragmatičnog prihvaćanja pozicije nametnute od Radmana. Pozicija je bila sljedeća: imate zajedničkog agresora, prestanite ratovati jedni protiv drugih, uđite u pregovore, a rješenje ćete iznaći postupno u hodu. Ako se okrenete k zajedničkom neprijatelju, imat ćete potporu SAD-a. I tako je i bilo.

Žužul pri tome posebno ističe Rusiju kao pozitivan čimbenik koji jest formalno bila zagovornik Srbije, ali njezin odnos nikad nije bio negativan u odnosu na Hrvatsku.

Krenula je hrvatska diplomatska ofenziva u kojoj su Miroslav Tuđman i Miomir Žužul išli u Washington na niz dogovora, a za cilj su imali prenijeti poruku da mogu zaustaviti rat u BiH ako imaju potporu SAD-a.

Ključnu ulogu u tome odigrao je i ratni ministar obrane RH Gojko Šušak koji je ostvario odlične odnose s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem. Šušak je, uz Tuđmanovo odobrenje, potpisao ugovor s američkom konzultantskom tvrtkom MPRI, čiji je zadatak bio pomoći u izgradnji hrvatske vojske.

Međutim, u okviru cijele ove inicijative vrlo važan, a dosad manje poznat detalj je angažman Paule Dobriansky, bivše pomoćnice američkog državnog tajnika u Bushovoj administraciji, u pružanju diplomatske potpore Hrvatskoj te odvjetnika Davida Rivkina kao pravnog savjetnika za područje vojnih i ratnih operacija. Iako je 1994. u američkoj administraciji još postojala podijeljenost, Srbi su sa svojim ofenzavama u BiH 1995. vodili prema tome da druge opcije više nije bilo.

Mirnu reintegraciju dogovorili su ​Tuđman i Al Gore u Kopenhagenu. Dogovor se odnosio samo na Podunavlje. Vojna opcija za ostatak tzv. Srpske krajine je manje-više već bila na stolu.

“Uloga ministra Šuška bila je ogromna. Kada govorimo o Oluji, tri su osobe iznad svih ostalih: Franjo Tuđman, koji je sve vodio, Gojko Šušak, koji je u potpunosti kontrolirao vojsku i imao otvorenu liniju s Williamom Perryjem u Pentagonu, i Ante Gotovina, u kojem su svi prepoznali vojnika koji može krajnje precizno izvršiti ono što je dogovoreno. Išao sam u London kao izaslanik predsjednika Tuđmana, koji mi je naložio da tražim potporu od Amerikanaca, da izvijestim Nijemce, a da Britancima ne kažem ništa. Kinkelova poruka je bila: ‘Mi vam ne možemo puno pomoći, ali vas možemo štititi. Ključni su vam Amerikanci. Dogovorite s njima, a mi vam obećavamo 5 plus 2, pet radnih dana i vikend. Gledajte da u tom roku završite’”, kazao je Žužul u intervjuu. I Amerikanci Bob Frasure i Chris Hill htjeli poručiti Hrvatskoj da ide u akciju, ali su htjeli izbjeći sastanak s Christopherom Warrenom. Već sljedećeg dana, 22. srpnja, u Splitu je potpisana zajednička deklaracija Tuđmana i Izetbegovića, čime se legaliziraju operacije HV-a u BiH, a tri dana kasnije započinju vojne operacije Ljeto ‘95., priprema za Oluju. Slijedio je još jedan odlazak u Washington gdje je savjetnik Al Gore u svoje i ime predsjednika Clintona poručio: “Krenite! Budite brzi. I budite krajnje oprezni.” Ostalo je povijest koja je kombinacijom diplomacije i pobjedonosnih akcija na terenu rezultirala mirovnim sporazumom koji je spriječio neke nove pokolje i žrtve i okončao rat u BiH.

Danas, nakon sveučilišne, diplomatske i političke karijere u RH, dr. Miomir Žužul već petnaestak godina živi u SAD-u, radi kao viši savjetnik za međunarodnu politiku u odvjetničkom uredu Arnold & Porter, jednom od najprestižnijih odvjetničkih ureda u SAD-u. Ovih je tjedana boravio s obitelji na redovitom ljetnom jedrenju u RH.•