‘Granate na Hrvate’ – grafiti su najmanji problem Hrvata koji žive u granicama Srbije
Nakon što su se početkom ovog (rujna) mjeseca u Novom Sadu pojavili antihrvatski grafiti („Ubi Hrvata da šiptar nema brata“ i drugi) isto se to ponovilo ovih dana u Beogradu i to u Osnovnoj školi „Filip Kljajić“, gdje su na vanjskim zidovima tog zdanja na više mjesta ispisane ćirilične poruke čiji je smisao nedvojben ( “Granate na Hrvate”, “Vukovar”, “Knin”, „Četnici“, “Ratko Mladić”, “Ja sam četnik” uz neizbježna četiri ocila – znamenje pod kojim se išlo u rat za „Veliku Srbiju“, klalo, žarilo, palilo, rušilo, pljačkalo i silovalo 90-ih godina po Hrvatskoj i BiH).
I odmah treba reći jednu istinu o kojoj se šuti: takvi marginalni događaji kao što je šaranje po zidovima i javnim površinama – kakve god poruke to nosilo – najmanji su problem s kojim se sreću Hrvati iz Srijema, Banata, Bačke i Srbije; i ne samo Hrvati, nego svi drugi građani koji nisu Srbi, pa i onaj dio normalnih Srba – demokrata i humanista koji ne pristaje uz politiku ekstremizma, opciju koja prevladava kod naših istočnih susjeda.
Hrvati su na prostorima o kojima je riječ nepoželjni od 1918. godine i od tada ih se nastoji suzbiti na sve raspoložive načine: od asimilacije preko pritiska državnog aparata do planskog odnarođivanja i razbijanja (uz pomoć nametanja subetničkih odrednica u zamjenu za njihovo narodno ime – „bunjevac“, „šokac“), pa do otvorenih progona onda kad to uvjeti i međunarodne okolnosti dopuštaju (kao što je bilo u razdoblju od 1991. do 1999. godine). I sve se to događalo (a događa i dalje) u sklopu dugoročne strategije velikosrpskih ideologa.
Pogledamo li službene statističke podatke, vrlo je lako uočiti kako je hrvatski narod na svojim domicilnim područjima (dakle, tamo gdje predstavlja autohtono, starosjedilačko pučanstvo – prije svega u Srijemu i Bačkoj pa potom i Banatu) sveden na ostatke ostataka sa sasvim izvjesnom perspektivom potpunog nestajanja.
Krenemo li od 1948. godine, vidimo da je broj Hrvata u Srbiji tada iznosio 169.894 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu)
Taj je broj 1953. godine pao na 162.158 (2,3% udjela u ukupnom stanovništvu); godine 1961. on je iznosio 196.411 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1971. godine 184.913 (2.2% udjela u ukupnom stanovništvu); 1981. godine 149.368 (1,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1991. godine 105.406 (1,1% udjela u ukupnom stanovništvu); 2011. godine 57.900 (0,81% udjela u ukupnom stanovništvu).
Kako je vidljivo, u odnosu na 1961. godinu, broj Hrvata u Srbiji smanjen je za preko 300%.
Isti se proces odvija i u Vojvodini gdje je 1961. godine živio 145.341 pripadnik hrvatskog naroda, taj je broj 1991. godine bio 74.226, a 2011. godine 47.033.
Dakle, opet smanjenje od preko 300%.
Danas Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu (Vojvodini) sasvim sigurno nema više od 40.000 i taj trend rapidnog smanjenja ove populacije nije ni malo ohrabrujući.
Iz Srbije koja „nije učestvovala u ratu“, 90-ih godina prošlog stoljeća protjerano je ili pobjeglo od terora države i njezinih ekstremnih pokreta i skupina oko 50.000 Hrvata, najviše iz Vojvodine (oko 40.000).
Uvijek treba naglašavati činjenicu da su oni u svemu bili lojalni građani koji ni jednoga trenutka nisu digli ruku na državu u kojoj su živjeli, pa čak ni onda kad ih je ona progonila, zatvarala, mobilizirala u rat, palila im i otimala domove, premlaćivala ih, odvodila ih iz kuća i ubijala, kršila im temeljna ljudska i nacionalna prava – ili slala četnike i druge ekstremne skupine da taj prljavi posao obave u njezino ime i za njezin račun.
Jedini „otpor“ koji je ovaj narod pružio, bio je odlazak sa svojih stoljetnih ognjišta – u tišini, bez pompe i galame i bez ijednoga razbijenog prozora, iako su kroz cijelo to vrijeme nosili biljeg „ustaša“. Uzalud su bili vapaji naših svećenika i biskupa. Srijem je najvećim dijelom etnički očišćen, hrvatsko je pitanje u Banatu odavno riješeno, a taj se proces privodi kraju i u Bačkoj u kojoj se još uvijek Hrvati nekako drže u enklavama oko Sombora i Subotice.
Hrvate u Srbiji i Vojvodini i danas tuku, uništavaju im i pale imovinu, a svaka (pa i nehotično) pogrešno izgovorena, napisana riječ ili gesta dovodi ih u poziciju da su na udaru „patriota“ koji od 1991. godine u Srbiji vedre i oblače. To što se u ove krajeve nakrcalo na desetke tisuća „krajišnika“ (iz Hrvatske i BiH) među kojima i tisuće zločinaca i ubojica koji su tamo pronašli spas od sudskih progona u zemljama gdje su nedjela počinili, još je jedna otegotna okolnost za sve koji nisu Srbi, a posebice Hrvate koji su prema svim istraživanjima najomraženiji narod među Srbima.
Hrvati u Srbiji i Vojvodini su osuđeni su na šutnju – na nestajanje u šutnji. I kako bi biološki opstali u večini slučajeva su primorani odreći se sebe i svoga nacionalnog identiteta.
Kad se njih premlaćuje, ne diže se halabuka, nema tamošnjih premijera, ministara, predsjednika koji osuđuju incidente. Srbi imaju posve drugačiju strategiju: oni svoj prljavi veš kriju i provode ono na čemu rade već više od stotinu godina.
Naši Hrvati koji imaju nesreću živjeti tamo, nemaju svoga „Pupovca“ koji će svaki čas „trljati nos“ vlastima, on nemaju zajamčena mjesta u Narodnoj skupštini.
Jedino pravo koje imaju jeste: odreći se sebe – ili odseliti.
Treće mogućnosti nema.
