GOVOR MIJE TOKIĆA JUČER U MESIHOVINI
Tužni zbore,
u ovom potresnom času ljudske su riječi nemoćne da izraze bol koja nam razara srce i nema riječi da izraze veličinu čovjeka kojeg ispraćamo u Božju vječnost, čiji je svaki životni trenutak bio prožet sviješću da pripadamo Bogu, Njegovoj vječnosti i da u skladu s tim trebamo živjeti i da je sve ovozemaljsko ko list na vjetru, krhko i prolazno.
U ime svih Duvnjaka, svih prijatelja i svih koji su poznavali našeg Ivana izražavam najdublju sućut majci Luci kojoj mač boli tko zna po koji put ponovno probada srce, supruzi Veri s kojom je u ljubavi i radosti dijelio život i njihovim anđelima Željki, Marijani, Boži, Ivani i Petri, nevjesti Zdenki i njezinim i Željkovim anđelima Luci i Marijanu i svima čije je srce ranjeno.
Završen je jedan sadržajan i bogat život. Zatvorila se jedna knjiga izuzetno bogatog života, knjiga dobrih, velikih i plemenitih djela.
Svojim djelima, dobrotom, plemenitošću, iskrenošću, svojom beskrajnom dušom i otvorenim srcem zadužio je rodni Stepen i Mesihovinu, svoje Duvno i svoj Tomislavgrad, Herceg-Bosnu i Bosnu i Hercegovinu, sav hrvatski narod i hrvatsku domovinu. „Kad hrastovi padaju, šume ječe.“ Zaječalo je svako duvanjsko srce, cijela Herceg-Bosna i cijela Domovina. Padom ovog hrasta čovječanstvo je siromašnije za jedno plemenito veliko srce jer naš Ivan bio je i Duvnjak, i Hrvat, i brat svih ljudi.
Nadrastao je lokalne zavičajne okvire Duvna i Hercegovine, i nacionalne okvire, surađujući s najboljima na Svijetu u svom poslu, i u svojoj struci ostajući uvijek skroman i jednostavan. Time je bio još više naš. Sve najbolje što je Duvno imalo, što je ovaj narod stvorio, bilo je pri njemu. Najplemenitije i najbolje odlike Duvnjaka utkane su u njemu. Ginuo je za pravdu i istinu, osjećao je ljubav i pokazivao humanost prema svakom ljudskom biću.
Uvijek prvi – od vremena kad smo žudili i sanjali hrvatsku slobodu i trenutka kad se otvorila mogućnost političkog organiziranja, od narodnog bunta i osnivanja Hrvatske demokratske zajednice, Hrvatske zajednice Heceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane, ratnog zdravstva Heceg-Bosne, Bijelog puta, bolnice u Novoj Biloj, Sveučilišne bolnice i Medicinskog fakulteta u Mostaru i njegove naše bolnice – Doma zdravlja Tomislavgrad. I u najtežim vremenima bio je na ponos svom kraju i svom narodu. Nosio je hrvatski stijeg, odlučno i hrabro, i na ratištu, i u bolnici, i u haaškoj sudnici.
I u Parlamentu Bosne i Hercegovine i u Hrvatskom državnom saboru.
Na svom kratkom i bogatom životnom putu Ivan se nije umorio činiti dobro, kao da ga je svako dobro djelo nadahnjivalo na činjenje novog dobra. I on je sam svoj život definirao misijom činjenja dobra. Za sebe nikada ništa nije tražio nego se nesebično razdavao svima, do kraja. Veliko srce je izgorilo iz ljubavi za druge, za sve nas. Živio je za obitelj, za Dom i Domovinu. Put kojim Krist je prošao i Kristov nauk bila je cesta Ivanova života. Ivan je uvijek živo svjedočio vjeru. U vjeri je pronalazio snagu i nadahnuće. Po njoj je živio.
Kao liječnik nije ljudima pomagao samo lijekovima i medicinskim znanjem, nego i srdačnim prijemom, razumjevanjem i toplom riječi za svakoga. Živio je sve bolesti i sve radosti svojih pacijenata, svojih suseljana, sugrađana i svih ljudi koje je sretao. Ivan Bagarić bio je čovjek kojega se nije moglo ne voljeti jer je on volio sve.
Nebo je puno hrvatske mladosti, onih koji su od ’91. do ’95. dali život za slobodu, među kojima je i Ivanov brat Željko. Hrvatska bojna na nebesima, u kojoj su i dr. Ivan Šarac, dr. Slobodan Lang, dr. Šimun Križanac, dr. Radoslav Jurilj, dr. Juraj Njavro…, Ivanovi prijatelji, kao da nije mogla bez dr. Ivana Bagarića. Opet je stao uz Franju, Gojka i sve koji su se dali za Hrvatsku.
Ivan se pridružio ocu i stricu koje je sinovski volio. Neizmjerno.
Dragi naš Ivane, ostavio si dubok, neizbrisiv trag u hrvatskom biću. Nema riječi kojima ti možemo zahvaliti.
Vjerujemo da će Bog u svojoj ljubavi nagraditi Ivanov život i dati snagu njegovim najbližima, učiniti da ih ponos na Ivana jača i da svjetlo Ivanova života svima nama bude putokaz.
Dragi naš Ivane, ti ništa od nas ne tražiš, ali mi se moramo obvezati da ćeš nam biti uzor i da u svom životu činimo bar dio dobra koje si ti činio. Ispunjat ćeš nas ponosom. Tvoje te Duvno ne može zaboraviti. Vječno ćeš živjeti u hrvatskim srcima!
Do novog susreta u Gospodinu!
Počivaj u miru Božjem u svetoj mesihovačkoj duvanjskoj grudi!
Laka ti bila hrvatska zemlja!
Zemljo hrvatska, primaš svog velikog sina, budi mu laka.
Mijo Tokić / mandino-selo.com
