Gospođa iz Zadra došla je u Zagreb na zračenja zbog karcinoma. Tjednima nije mogla dobiti doktora
Mikela C. ispričala nam je što je sve proživljavala zadnjih mjesec dana otkako joj je mama kao teški onkološki bolesnik iz Zadra stigla u Zagreb na propisanu terapiju zračenja na Jordanovcu. Kako je stigla baš na dan velikog potresa u Zagreb, taj se odjel s Jordanovca zbog štete na bolnici preselio na Rebro, a ona je izgubila svaki kontakt sa svojom liječnicom. Nakon nekoliko tretmana stanje joj se rapidno pogoršalo, te su je s hitne upućivali na liječnicu do koje nikako nije mogla doći. Sljedećih mjesec dana gospođa nije bila ničiji pacijent i bila je prepuštena sama sebi. Kći Mikela pokušavala joj je olakšati lijekovima koje je mogla kupiti u ljekarni bez recepta, te je tek prije nekoliko dana uspjela majci pronaći novu liječnicu.
Telegram je još u petak 17. travnja kontaktirao bolnice Rebro i Jordanovac, kako bismo čuli i njihovu stranu. Nakon poziva su nas uputili da pošaljemo mailove, što smo učinili, no do danas, u utorak 21. travnja poslijepodne, nismo dobili odgovore. Ako stignu, svakako ćemo ih objaviti. Do tada prenosimo priču Mikele C. (puni podaci poznati su redakciji).
Moja je mama onkološki bolesnik, ima karcinom pluća i bronhija. Živi u Zadru, a zadnjih je godinu dana periodično putovala u Zagreb na kemoterapije nakon kojih bi je najčešće isti dan sanitetom vraćali kući u Zadar. Prije nešto više od mjesec dana propisali su joj deset tretmana zračenjem, te je zbog ove situacije s koronom bilo najsigurnije da ostane kod mene u Zagrebu. Stigla je na dan potresa jer je baš toga ponedjeljka trebala krenuti sa zračenjima na Jordanovcu.
Najprije je terapija bila odgođena jer se u potresu pomaknuo stroj, pa su taj odjel preselili na Rebro. Nakon tri dana javili su joj da može krenuti s terapijom, međutim nakon četiri tretmana, opće stanje joj se drastično pogoršalo. Osjećala je izrazitu mučninu, iskašljavala je krv, te je dobila povišenu tjelesnu temperaturu. Uspaničila sam se i nisam znala što bih. Zvali smo hitnu. Nakon dva sata su došli po nju i u zaštitnim je odijelima odvezli u bolnicu.
ODREDILI JOJ SAMOIZOLACIJU DO REZULTATA TESTA NA KORONU
Primila je infuziju i testirali su je na COVID -19 s obzirom na to da je imala temperaturu. Nakon cijelog dana provedenog na hitnoj, negdje pola sata iza ponoći dovezli su je na ležaju ispred zgrade u kojoj živim, te sam sišla po nju. Djelatnik hitne mi je samo rekao da mama mora u samoizolaciju. Nikakve upute nam nije dao, niti ju je prije toga itko pitao s kime živi i ima li uopće uvjete za samoizolaciju.
Na nalazima koje je dobila pisalo je da će nam rezultate na COVID testiranje javiti telefonom. Prošla su tri dana, a mi i dalje nismo imali rezultate. Ne možete ni zamisliti koji je to bio stres jer mama zbog svoje bolesti spada u rizičnu skupinu. Pokušavala sam stupiti u kontakt i s njezinom liječnicom na Jordanovcu, jer je na nalazima pisalo hitno savjetovanje s njezinim pulmologom.
Zvali smo je od prvog dana majčinog dolaska, da javimo kako je stigla u Zagreb i saznamo što će biti s terapijom nakon potresa, ali nismo je uspjeli dobiti. Kako su nakon potresa dio bolnice Jordanovac prebacili na KBC Rebro, zvali smo obje bolnice i raspitivali se kako da dođemo do njezine liječnice. Dobivali smo različite informacije. Jedni su govorili da je u hitnom timu, ali da nije trenutno u smjeni, a drugi da je na godišnjem. I najveći je problem bio taj, što nas nitko nije obavijestio tko je preuzeo njezine pacijente i najvažnije, kome se mogu obratiti za pitanja vezana uz liječenje i stanje moje majke koja je osjećala jake bolove i kroz dan dobivala i dalje temperaturu.
KUPILA SAM LUPOCET NA SVOJU RUKU
Na kraju sam otišla u ljekarnu i kupila Lupocet na svoju ruku kako bih joj skidala temperaturu i umanjila bolove. I jedino što sam mogla jest kupovati lijekove do kojih mogu bez recepta jer do doktorice nismo mogli. Majka je otada smršavila tri kilograma i već je jako slaba. Nitko je ništa nije pitao, bila je ničiji pacijent i nitko se za nju nije brinuo tih zadnjih nekoliko tjedana.
No, nisam odustala, zvala sam na sve moguće brojeve i svaki put bi me uputili da se obratim maminoj doktorici. Nekoliko puta sam otišla i u bolnicu pokušavajući do nje, ali sve je bilo uzalud. Šaltali su me s kata na kat i od vrata do vrata i nitko mi ništa nije znao reći.
Na kraju sam nazvala maminog doktora u Zadru i on je rekao da ne može ništa, da zovem hitnu te da barem vidimo što je s nalazima na koronu. Nakon tri dana otkako su je s hitne poslali u samoizolaciju, otišla sam na odjel gdje je mama zaprimljena i testirana te pitala što je s tim rezultatima i kada ih možemo dobiti. Djelatnica je rekla “ako vas nisu nazvali, vjerojatno je negativno“. Tek kasnije popodne dobila sam telefonski poziv da je nalaz negativan i mama je upućena da nastavi sa zračenjem.
U ČEKANONICI SE NE DRŽI RAZMAK
Naručili su je na radiologiju u utorak, 14. travnja ujutro, a na red je došla tek nakon tri sata čekanja. Došla sam s njom kao pratnja jer se osjećala loše. Vani je bilo hladno i padala je kiša. Mama je ušla u čekaonicu gdje je bilo još sedmero ljudi koji su čekali terapiju, a u prolazu ispred ih je bilo još petero, a svi oni koji nisu stali u čekaonicu čekali su na vanjskom dijelu, po vrlo hladnom vremenu. I ne moram reći da se nije pazilo na preporučeni razmak od dva metra jer je čekaonica predviđena za maksimalno pet osoba.
Isto tako, prošli tjedan vrata je otvarala sestra i provjeravala tko ulazi i zašto, a ovaj tjedan su vrata bila otključana i ja sam mogla bez problema ući. Nitko me ništa pitao. Dodatni problem je i to što je trijaža malo odvojena i nitko ne kontrolira jesu li se svi prijavili, prije nego su ušli u čekaonicu. U petak je bila malo bolja situacija jer je vjerojatno netko prijavio da se ne pazi na preporučeni razmak, ali ljudi u lošem stanju i u vrijeme epidemije i dalje čekaju na red po nekoliko sati. Pogotovo jer spadaju u ugroženu skupinu i svaki izlazak za njih predstavlja mogući rizik od zaraze.
NAKON MJESEC DANA MAMA JE DOBILA LIJEČNICU
Nakon terapije i mama je u nekoliko navrata pokušavala naći doktoricu. Prvo su je uputili na krivi kat, pa je isto kucala na više vrata da bi joj rekli da ne znaju kome bi je uputili dalje. I to hodanje po bolnici nije bilo dobro za njezino stanje jer je i tako mogla pokupiti koronu. Predzadnji dan njezine terapije još uvijek nije imala liječnika i nismo znali kako će se vratiti kući u Zadar jer joj je njezin liječnik trebao naručiti sanitet, a da ne kažem da joj treba i za propisivanje lijekova protiv bolova i za spavanje jer nisam sigurna da može taj Lupocet piti više od tjedana dana.
Na kraju sam se obratila prijateljici koja svakodnevno odlazi na presice u stožeru, te je ministru Berošu predstavila naš problem. Nakon toga, kao i mojeg konstantnog zvanja i obilaska bolnice, rečeno nam je da se javimo na Rebro. Pokupila sam mamu nakon te predzadnje terapije i čekala na razgovor s liječnicom. Primila nas je na kraju pulmologinja Kristina Krpina. objasnili smo joj situaciju i rekli da se mama sa svojom liječnicom zadnji put čula 18. ožujka dok je još bila u Zadru, te da joj se u međuvremenu zdravstveno stanje pogoršalo. Liječnica ju je pregledala, uputila na daljnje pretrage, odgovorila nam na sva pitanja, te nam rekla da će ona od sad voditi liječenje moje majke.
