Goli otok: “Spusti glavu do zemlje, mamu ti seljačku!”

Njegov grijeh početkom 1949. nije bilo to što je u Drugom svjetskom ratu bio u Domobranima, i to u koje se dobrovoljno dvaput prijavio. Njegov grijeh bilo je to što je u vrijeme konačnog sukoba SSSR-a i SFR Jugoslavije u razgovoru s poznanikom nesmotreno rekao: “Naši ne vide što se iza brda valja.” Završio je na Golom otoku na tri godine tri mjeseca i tri dana.

Bilo je to prije točno 70 godina, jedan mjesec prije otvaranja Golog otoka u srpnju 1949. kao, ne zatvora niti logora, jer znamo svi da je UDB-a učila da su to radili nacisti i staljinisti u SSSR-u, nego mjesta za preodgoj radom. A UDBA je uvijek bila u pravu.

Slučaj Grge Šore, porijeklom iz Segeta Donjeg kod Trogira, po mnogočemu je specifičan, pa tako i rukopisi i prijepisi koji su iza njega ostali, među kojima se kao posebno dragocjeni ističu crteži metoda maltretiranja logoraša i radni dnevnik. Grgo Šore imao je životnu sreću da se još prije početka Drugog svjetskog rata uspio školovati za arhitektonskog tehničara, što je u to vrijeme bila fantastična razina obrazovanja.

Nije, međutim, imao sreće da u trenutku početka rata bude u savršenoj dobi za borbu. Imao je 26 godina. Njemu to čak niti nije bio neki problem, u Domobrane se prijavio kao dobrovoljac, odmah po osnivanju NDH, i u tim postrojbama bio je časnik, do čega je očito uspio dogurati još kao vojni obveznik u vojsci Kraljevine Jugoslavije.

“Borim se za NDH koja je prodala moju Dalmaciju”

Međutim, do ljeta 1942. shvatio je kako stoje stvari s NDH, zatražio je da ga otpuste, ogorčen statusom Dalmacije koju je vrhuška NDH prepustila okupaciji fašističke Italije. U Dalmaciji je bila njegova uža obitelj, koja je, kao Hrvati, trpjela progon talijanskih fašista. Dvije godine radio je u građevini na gradnji nasipa uz Savu, da bi 1944., a to je ostalo nejasno zašto, tražio da ga opet prime u Domobrane.

No, završio je u bolnici s TBC-om i stoga nije imao problema s novim vlastima nakon oslobođenja Jugoslavije. U krajnjoj liniji, u partizanima je kod Livna poginuo njegov mlađi brat, i to već 1942. Kao čovjeka od struke, postavili su ga za direktora građevinske tvrtke u Travniku. Uostalom, niti on nije imao prevelikog problema s komunističkom vlasti, jer je pisao da je po uvjerenjima bio socijalist, znači crveni, iako nešto bljeđe nijanse.

I onda je sve krenulo kvragu. Tek nešto prije proglašenja Informbiroove rezolucije “O stanju KP Jugoslavije” krajem lipnja 1948., Šoru su predložili da ga prime u KPJ. Iako to nije sam tražio. A njemu se nije svidjela situacija u kojoj nije imao izbora.

“…Moja lična uvjerenja su bila socijalistička ali ne i komunistička. Ali kako u to vrijeme to objasniti onima koji bez skrupula upravljaju…”

Tako je došlo proljeće 1949. kad su ga prvi put pozvali na razgovor u Udbi da objasni je li on za Informbiro ili za Jugoslaviju. Kod Šore nije bilo dvojbe, rekao je da je “pravo na našoj strani”. I pustili su ga. Samo, o tome što je doista mislio onom rečenicom, nije ga nitko nikada pitao. Samo nekoliko dana poslije izbacili su ga iz Partije. Šore nije bio naivčina, znao je što mu prijeti.

“Svakog dana sam osjećao težinu svog položaja, jer su me naprosto zaobilazili u poduzeću, i to vjerojatno po nalogu Udbe… Stoga sam počeo razmišljati da otiđem na godišnji odmor i da se iz Dalmacije brodom preko Jadrana prebacim u Italiju. Računao sam da bih tako izbjegao hapšenje, a možda i smrt, jer se tada, tako makar pričalo da se hapšene i ubija”, napisao je.

Na “godišnji odmor” nije otišao. U noći 21. lipnja po njega je došao službenik Udbe i odveo ga u zatvor u Sarajevu. To još uvijek nije bilo najgore. Najgore je bilo to što su ga u rujnu te godine s još oko 400 zatvorenika prebacili vlakom u Mostar, potom do Herceg Novog i Boke Kotorske, a onda, s još nekim dodanim Crnogorcima, u utrobi drvenog broda, plovidbom od 36 sati, a da nisu znali kamo ih vode, do nenastanjenog otoka pod Velebitom.

Komuniste su tukli ustaše i četnici

Kazna mu je bila dvije godine, što se ubrzo prometnulo u četiri. Šore je imao nesreću, o tome tada nije imao pojma, da je on među prvim skupinama logoraša-osuđenika koje su na Golom otoku dočekivali batinama, psovkama, urlanjem i uvredama. Kako je u svojoj knjizi pisao Martin Previšić, od osnutka logora na Golom otoku u srpnju 1949., prvih mjesec ili dva uvjeti su bili relativno dobri, u onom kontekstu čak skoro pa idilični.

Zadatak prvih Informbiroovaca bio je izgraditi gospodarske zgrade, spavaonice i sve ostalo doslovno iz ničega. Prvi logoraši pričali su da ih nisu niti tukli, da im je hrana bila sasvim pristojna, kalorična, čak ih nisu nešto posebno gadno niti tjerali na rad. Ako si baš zapeo da nešto ne radiš, pričali su, nisi morao.

No, do jeseni 1949. odnosi s SSSR-om užasno su se pogoršali, ili kako je Jovo Kapičić pričao: “Što smo mogli uraditi? Pa mi smo čekali rat!”, te je tada na Goli otok UDBA počela dovoditi one koji će provoditi teror kao Udbina produžena ruka. Bili su to “Bosanci”, kako su povjesničari uspjeli doznati, politički osuđenici iz zatvora u BiH, među kojima često osuđeni bivši ustaše i četnici, pa čak i obični kriminalci.

Logika je bila jasna, ako se pokažu u zlostavljanju IB-ovaca, smanjit će im kaznu. I tako je bilo. Lako je moguće da je s Grgom Šoreom bilo mnoštvo takvih “Bosanaca”. A i njih su na Golom otoku dočekali oni koji su došli prije njih. Koliko se može zaključiti iz Previšićeve knjige “Povijest Golog otoka”, lako je moguće da je Šore bio u prvoj grupi zatvorenika koju su doveli, a da je imala “čast” da ih dočekaju brutalnim batinanjem kroz špalir.

“Milicionera je bilo valjda desetak, a onih u crnim kaputima još pet, šest. Rastrčaše se oko kolone kad krenusmo. (…) Za trenutak se sve utiša. Jedan iz one grupe reče glasno ostalima oko sebe: ‘Eto vam ih drugovi, pa malo porazgovarajte s ovim banditima i izdajnicima, neka vide kako se pošteni komunisti odnose prema izdajnicima!’ ‘Tu li si Andrija, majku ti izdajničku jebem… Šta, tebi je Vlado bilo malo, šta si još hteo… Udri onog crnog… a to si ti Rade, sad ćeš videti kako će te tvoja UDB-a udesiti… A ti, Momo lepotane, spustićeš svoju glavu do same zemlje, majku ti tvoju seljačku…’ (…) Oboreni ljudi polako su se dizali. Pljuvali u šaku izbijene zube i krv. Dlanovima vraćali očne jabučice napola izbačene iz svojih krvavih duplji, brisali rukavima krv sa lica, išmrkivali sukrvicu iz noseva”, tako je opisao Dragoljub Jovanović ono čemu je prisustvovao i što je sam prošao.

Abeceda torture

Šore tamo, zapravo, uopće nije trebao biti. On je bio sve samo ne Informbiroovac. A i koliko je to bila suluda situacija, pokazalo se i na tome što je on, kao tehničar, i to za visokogradnje, na Golom otoku bio zlata vrijedan, jer im je projektirao i vodio gradnju zgrada, jer u to vrijeme najveći dio kompleksa još uvijek nije postojao, tek ga je trebalo izgraditi.

Unatoč tome, nije imao nikakvog popusta, i on je dobivao lošu hranu, vječno je bio gladan, trpio je batinanje, “preodgoj” i cijeli niz metoda kažnjavanja. To je opisao i svojim crtežima. “Bojkot” je bila kazna u kojoj bi logorašu smanjili porcije hrane i vode, sasvim bi mu zabranili komunikaciju s ljudima, a istodobno bi morao rintati još i više i teže nego inače.

Zatim, “utovar Anite”, odnosno nošenje teškog tereta, primjerice kamenčine od 50 kilograma, do iznemoglosti. Varijante toga bili su “tragač”, prijenos teškog tereta u paru, također do iznemoglosti, “labud” prijenos teškog tereta šest logoraša, na crtežu je prikazan primjer prenošenja dviju bačvi nafte, svake po 200 litara, dakle ukupno skoro pola tone.

I “pozdrav kibli”, klanjanje nekoliko puta dnevno. Na što je nalikovao Šorin život pokazuje njegov dnevnik, sad već u veljači 1951. Za dan 27. veljače 1951. zapisano mu je “izrada nacrta i ostali poslovi – tehnički biro”. Za 28. veljače stajalo je: “Doček bande”, dakle novih logoraša, što je značilo da su im morali mlatiti. Ako bi odbili, ili bi sami bili pretučeni ili bi snosili neke druge kazne.

U najgorem slučaju mogli su završiti u “Radilištu 101”, najgorem dijelu logora, u logoru u logoru gdje su trpali ideološki najpotkovanije “prijestupnike”. Za 1. i 2. ožujka opet je stajao rad na nacrtima i “ostali poslovi”, što je značilo da je, kad ne bi radio na nacrtima, Šore radio fizičke poslove. Doduše, nije tu bilo toliko isključivo “tucanja kamena”, kako se danas općenito smatra.

Vrlo brzo Goli otok vlasti su pretvorile u proizvodni kompleks koji je donosio odličan profit, ne logorašima, naravno, nego Udbi. 3. ožujka Šore je opet morao na “doček bande”, potom daljnja četiri dana opet na poslu u birou i “ostalim poslovima”, da bi 8. ožujka završio na liječenju. Iz njegovog životopisa znamo da je u posljednjoj godini rata dobio TBC, da zbog toga nije niti išao u rat po drugi put.

Nije bio staljinist kao Hebrang, ali ga je RH ipak mrzila

A znamo i to da je zbog TBC-a pušten nakon 3 godine i 3 mjeseca, umjesto da ga natjeraju da odguli pune četiri godine. To pokazuje još nešto. U dnevniku se vidi da je imao redom ocjenu “vrlo dobar” za svoj posao.

Dalje, da se radilo bez iti jednog dana predaha, primjerice za nedjelju. Iz njegovog primjera, jer su mu produljili s dvije na četiri godine, da se zaključiti da vjerojatno nije bio voljan previše revno zlostavljati druge logoraše, denuncirati ih i slično. Jer, takvima su smanjivali kaznu.

Sve to istrpio je čovjek koji ne samo da nije bio staljinist, kao recimo Andrija Hebrang u svoje vrijeme, nego nije bio niti komunist po uvjerenju, čak je bio načelno egzotičan primjer uvjerenog socijalista koji je dio rata proveo u Domobranima. I na kraju nije robijao zato što je bio u vojsci kvislinške državice, nego zbog bezvezne rečenice koja čak nije imala ništa protiv Jugoslavije.

Početkom 1953. napokon su ga pustili, izmrcvarenog i psihički i fizički, obilježenog, prvo vrijeme i bez posla. Ironijom sudbine, 1993. morao je tražiti od vlasti Republike Hrvatske da mu priznaju status logoraša, zato što je primao “samo 48 posto mirovine BiH”, te je u svom Segetu Donjem kod Trogira gladovao.

Kuću koju je imao u Travniku, progutao je tamošnji etnički sukob između Hrvata i “muslimana”, hoće reći Bošnjaka. Ironija u tom traženju da mu se prizna status je u tome da su ljude koji su stradali na Golom otoku, Previšić navodi da ih je bilo oko 15.000, od kojih je poumiralo ili pobijeno oko 400, u Republici Hrvatskoj prezirali kao “staljiniste”.

Znači, isti krimen zbog kojega su ih u svom paranoičnom strahu vlasti Jugoslavije trpale na Goli otok onda, nacionalističi desničari izvlačili su im od početka 90-ih nadalje da ih pljuju i oni.

Previšić je u svojoj knjizi objasnio da se Goli otok izrodio u brutalno mučilište više po inerciji brutalnosti tog doba, a manje po planu, te da je najbrutalnije razdoblje bilo od jeseni 1949. do Staljinove smrti 1953., u vremenu kad je Jugoslaviji najviše prijetila invazija SSSR-a. A Grgo Šore odrobijao je točno u tom vremenu.

poskok.info