GODIŠNJICA SMRTI VELIKOG PREDSJEDNIKA FRANJE TUĐMANA: Neki mu nikad Hrvatsku nisu oprostili
10. prosinca 1999. godine, dakle, prije 19 godina u KBC Dubrava u Zagrebu, u 78. godini, umro je prvi hrvatski predsjednik doktor Franjo Tuđman, prvi i jedini hrvatski predsjednik koji je dosad pobjeđivao sve svoje konkurente uvjerljivo, u prvom krugu predsjedničkih izbora, i to u dva navrata, 1992. godine te 1997. godine.
Franjo Tuđman, što dokazuje i poštovanje koje u narodu i danas ima, bio je narodni predsjednik, državnik ‘koji je stvarao povijest, a onda je u nju otišao’, kako se govorilo tih dana prije osamnaest godina kada je Hrvatska izgubila predsjednika koji je za Hrvatsku bio puno više od običnog političara, bio je ratnik, bio je šef države tijekom stvaranja te države i bio je vrhovni zapovjednik vojske koja je državu obranila a onda je na koncu i oslobodila.
Franjo Tuđman je umro u petak u 23 sata i 15 minuta, 10. prosinca 1999. godine.
Mnogi danas u Hrvatskoj pretjerano ne cijene ključni doprinos prvog hrvatskog predsjednika u stvaranju Hrvatske, djelomično zbog činjenice da mnogi do danas nisu Tuđmanu oprostili Hrvatsku, djelomično je to zbog klasičnih ljudskih slabosti, zavisti i taštine, iako su svjesni da bi Hrvatska s njima na čelu, dakle, umjesto Tuđmana, vjerojatno danas bila u granicama zagrebačke županije. Drugim riječima, Hrvati nemaju pretjerano razloga za nezadovoljstvo činjenicom da Tuđmana skoro pa preziru političari poput Milanovića, Josipovića ili reformiranog ustašioda te nereformiranog komuniste, Stjepana Mesića, njihovu potporu Franjo Tuđman sasvim sigurno ne bio htio, svjestan činjenice da se radi o ljudima ograničenih ljudskih i moralnih kapaciteta.
Kakva je danas Hrvatska bez Tuđmana treba li uopće podsjećati? Naime, svi režimi koji su poslije odlaska sa životne i političke scene prvog hrvatskog predsjednika vladali zemljom zadužili su Hrvatsku na način na koji to Tuđman nikada nije i ne bi učinio iako smo bili suočeni s velikosrpskom agresijom te veleizdajničkim embargom na uvoz oružja Hrvatskoj. Kada govorimo o veleizdajničkom embargu mislimo na činjenicu da su embargu kumovali zapravo hrvatski komunisti koji su po svaku cijenu željeli sačuvati Jugoslaviju nadajući se da će njihova JNA ‘završiti posao’ u roku od petnaest dana. Danas su takvu veleizdajnici savjetnici nekih političara ili su pak novinari. Samo u Hrvatskoj veleizdaja se nagrađivala, samo se u Hrvatskoj izdaja plaćala suhim zlatom i još uvijek ima visoku cijenu.
Nekoliko osnovnih podataka o prvom hrvatskom predsjedniku, bio je vrhovni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga tijekom Domovinskog rata bio je prvi hrvatski predsjednik te utemeljitelj hrvatske države, jednostavno, bio je doktor Franjo Tuđman, samom činjenicom da se radi o prvom predsjedniku jedne države mjesto u povijesti mu je osigurano, unatoč posthumnoj sotonizaciji, piše kamenjar.com.
Da ne govorimo o nevjerojatnim postignućima tijekom njegove vladavine koja je obilježena i s nekoliko neuspjeha, no, tko radi, pogotovo u tako teškim okolnostima, taj i griješi. Za vrijeme Tuđmanove vlasti Hrvatska se otrgnula jugoslavenskom, bratskom zagrljaju, Hrvatska je stekla međunarodno priznanje, najprije se obranila od agresije, a onda i oslobodila svaki centimetar okupiranog teritorija, ako ne računamo teritorij koji je za neke i danas sporan, a za Hrvate nikad neće biti ( vukovarske ade, Piranski zaljev, dio teritorija na jugu zemlje… ), nakon oslobođenja Hrvatska je vlastitim sredstvima izgradila i obnovila zemlju, spomenimo i primanje u sve važnije međunarodne asocijacije, od UN-a do Vijeća Europe. Koliko je to puno vidjeli smo u posljednjih desetak godina, u mirnodopskim uvjetima posttuđmanovskih režima trebale su godine da naprave jednu zgradu i nekoliko dizala.
Može li se u kontekstu vojne pobjede te osamostaljenja o Tuđmanu govoriti kao o hrvatskom Georgu Washingtonu? Kao što znamo general Washington ( Tuđman je također bio general, kao i Washington također jedno vrijeme vojnik vojske protiv koje se kasnije žestoko borio… ) bio je prvi predsjednik SAD-a, nakon Rata za nezavisnost protiv Engleza tijekom kojih je američka strana počinila čitav niz zločina, dobrim dijelom u obračunu s američkim indijancima koji su se borili na strani engleskih “crvenih mundira”, prema indijancima, nažalost, nije bilo milosti, neki će reći te milosti nema ni u današnjoj Americi. Srećom, u Hrvatskoj, u sasvim drugim, iako donekle sličnim, okolnostima Tuđman takvih sklonosti nije imao, sasvim sigurno, nije bio rasist, dok je današnja Hrvatska puna jugoslavenskih rasista.
U Domovinskom ratu Hrvatska se oslobodila dugogodišnjeg zagrljaja s istoka, Amerika se u ratu za nezavisnost oslobodila britanske krune, kao i Hrvatska i Amerika je trebala proći kroz jedno duže razdoblje međunarodne afirmacije. Naravno ne mogu se uspoređivati dvije države s obzirom kako je jedna u međunarodnim razmjerima div, a druga patuljak, no, mi govorimo na razini Hrvatske u kontekstu ove regije, ili kako bi Vesna Pusić i njen braco Zoran rekli – ‘regiona.’ Vojnom pobjedom u Oluji zauvijek je promijenjen odnos snaga u ovom dijelu Europe, srpski poraz bio bi još veći da je međunarodna zajednica imala manje sluha za velikosrpski fašizam u Bosni i Hercegovini..
Tuđman – Washington
Godine 1997. snimljen je čuveni dokumentarac “Tuđman – hrvatski George Washington”, kroz dokumentarac, na engleskom jeziku, gledatelje je vodio legendarni američki glumac, najbolji američki filmski predsjednik Martin Sheen, svojedobno zvijezda mega popularne američke serije “Zapadno krilo”, bila je to serija o zbivanjima u Bijeloj kući, predsjednika najmoćnije sile svijeta glumio je upravo Sheen. On je bio jedan od onih koji su inzistirali da se Tuđmana u filmu nazove hrvatskim Georgeom Washingtonom, kao čovjek koji je dobro kužio američku politiku znao je što govori. Ako je to on znao, kao dokazani prijatelj hrvatskoga naroda, zašto bi Hrvati bili manje svjesni svoje uloge u definitivnom razbijanju velikosrpskih snova o Velikoj Srbiji?
Na pitanje je li pokojni predsjednik Tuđman zapravo hrvatski George Washington ne treba bolji odgovor od onoga koji je dao spomenuti dokumentarac, ponekad nas drugi, dakle, stranci, bolje vide od nas samih…
