Glamočak Nikola (25) donio odluku koja mu mjenja život, a drugom spašava – dao je prijatelju Luki bubreg i dio jetre. Liječnik je rekao: Jedan od 10 umre, da li ste spremni?

Nikola Subašić rođen je 1993. godine kao tada jedina beba u Glamoču. Luka Vasiljević došao je na svijet 1994. u Višegradskoj, sa brojnim drugim beogradskim bebama. Mnogo godina kasnije, život je učinio da ova dva momka postanu najbolji prijatelji i da baš taj dječak iz Glamoča dječaku iz Beograda da svoj bubreg i više od pola svoje jetre – i spasi mu život.

Ta istovremeno strašna i prelijepa priča o prijateljstvu, hrabrosti i nevjerojatnom požrtvovanju počinje 2017. godine.

“Luka ima cirozu jetre. Otkazali su mu bubrezi. Sa svega 23 godine njegov život sveo se na dijalizu.”

Dok se prisjeća strašne dijagnoze koja je njenom sinu postavljena prije dvije godine, majci Jeleni oči se na momente zastale kao da će zaplakati, ali ona to ne čini ni jednog trenutka.

“Nisam više mogao da ga gledam kako se muči”

Čim je test potvrdio kompatibilnost, Nikola je znao da će prijatelju dati oba organa.

Luka ima urođeni nedostatak enzima Alfa 1 antitripsina, koji može da izazove probleme ili s plućima ili s jetrom. Jelena i njen muž, koji također imaju ovaj nedostatak, nikada nisu imali problema, pa su se nadali da će tako biti i s njihovim djetetom.

Međutim, kada im je život podijelio takve karte, Vasiljevići su ostali prepušteni tuđoj volji. Jedina nada za Lukin oporavak bila je transplantacija i bubrega i jetre, a to je onaj trenutak kad se i najbliži povuku i zašute.

Situacija je toliko bila gora što roditelji nisu mogli biti donatori – Jelena ima krvnu grupu AB, njen muž A, Jelenina sestra također AB, a Luka B. Trunka nade pojavila se kada se sestričina Bojana (31) javila iz Egipta ubijeđena da baš ona odgovara, ali su je rezultati iz laboratorije brzo demantirali. Nije mogla ni Lukina učiteljica koja se odmah javila, ni prijetelji Stefan Ilić i Stefan Ćorović, i tako je Luka ponovo vraćen na početak.

Sve dok život, kako to već umije, opet nije izmiješao karte. Tu kreće priča o Nikoli Subašiću (24), mladom momku koji s bratom živi kao podstanar u kući Vasiljevića. Nikola je dijete iz izbjegličke porodice. Oca je izgubio, a majka, sestra i još dva brata žive u Banjaluci.

U Beograd je došao trbuhom za kruhom. Sa Lukom se sprijateljio čim su se upoznali.U vrijeme kad se Luka razbolio, Nikola je radio preko omladinske zadruge u Zemunskoj bolnici. Tako je i izbliza gledao Luku dok se mučio na dijalizi.

– Luka mi je dobar prijatelj i bilo mi je žao što se tako se pati, što ide na tu dijalizu… Generacija smo. Gledao sam kako više nema vremena za sebe, ni za kakve aktivnosti, da mu se život svodi samo na bolnicu – priča Nikola.

“Odmah sam znao da ću mu dati oba organa”

Jelena, Lukina mama, na Nikolu gleda kao na drugog sina.

Nije se dvoumio ni trena. Otišao je da se testira i čim su rezultati potvrdili kompatibilnost, Nikola je znao da će prijatelju dati i bubreg i dio jetre.

– Ma naravno da se nisam premišljao. U pitanju je bio život mog prijatelja i za mene nije bilo druge opcije. Odabrao sam rješenje koje nikome ne šteti, a Luki spašava život – govori Nikola i to tako smireno kao da priča o nečemu što se događa svaki dan.

I sad pamti kako se Luka ozario kada mu je priopćio sretnu vijest.

– Bio je slomljen, potonuo. Nije video izlaz. Kada sam mu rekao da ću mu dati bubreg i dio jetre, nasmijao se kako dugo nije. Cijelo lice mu se ozarilo. Obojica smo u tom trenutku imali jaku vjeru da mi to možemo – priča za Telegraf ovaj skromni mladić.

Snaga Lukine volje vidjela se po tome što je sam istražio i našao bolnicu Arčibadem u Turskoj koja može odmah da uradi duplu transplantaciju, jer se takve operacije u Srbiji ne rade. Luka ne želi mnogo da govori jer ovo, kaže, treba da bude priča o Nikolinoj hrabrosti.

“Bio sam spreman na sve. I na najgore”

Ali za ovu bitku, bilo je potrebno da budu hrabri obojica. I Luka je to također bio. Nije se plašio, iako je njegov život svakog dana bio na kocki.

– Nekako sam bio spreman. Bio sam spreman i na najgore – kratko kaže Luka, koji za sve vrijeme mukotrpne borbe nikada nije zakukao niti pustio suzu.

Na VMA su ga ekspresno pripremili za zahvat i tada je ostao još jedan problem, naći 120.000 eura za liječenje.

Majka Jelena, lavovskog držanja i lavovskog srca, stvari nije prepuštala slučaju. Ispoštovala je proceduru da za novac prvo pita RFZO, a kada su oni odbili, uputila se pravo u Ministarstvo zdravlja.

– Primio nas je državni tajnik Berislav Vekić i dao nam riječ da će se novac naći. Ispunio je sve što je rekao. Cjelokupno Lukino liječenje u Istanbulu platila je država – kaže Jelena.

Na put su krenuli 1. srpnja prošle godine. Čak su se i turskoj bolnici čudili hrabrom Nikoli. Nikada, kažu, nisu imali slučaj da je neko donator oba organa a da pritom nije ni u srodstvu s onim kojem donira.

“Jedan od 10 umre, da li ste spremni?”

Doktor im je odmah predstavio kako stoje stvari.

– Luki je rekao da jedan od 10 takvih pacijenata umre, a on mu je odgovorio: “Ja nemam izbora”. Nikoli je potom priopćio da jedan od 1.000 umre, ali ni Nikolu to nije pokolebalo. Onda je uslijedilo ispitivanje pred etičkim timom, a Nikola je išao i kod psihologa da bi se utvrdilo da li on to stvarno hoće – prisjeća se Jelena Vasiljević.

Hrabri Nikola sve je to promatrao samo kao procedure kroz moje da prođe do konačnog cilja. Ni u jednom trenutku, kaže, nije pomišljao da odustane niti se plašio.

– Majka me je naučila da prihvaćam odgovornost za svoje odluke, bilo da su dobre ili loše. Ovo je bila dobra odluka, ja sam to znao, i ništa nije moglo da me od nje odvrati – priča hrabri mladić.

Transplantacija je obavljena 20. srpnja. Tada je sve trebalo da bude završeno. Međutim, kada su doktori otvorili Nikolu, ispostavilo se da mu je jetra manja nego na snimcima i da će morati da odsjeku čak 70 posto. Zato su, u tom trenutku, odustali od bubrega, jer bi to ugrozilo Nikolin život.

– Plašila sam se Lukine reakcije kad vidi da mu bubreg nije presađen, jer njemu je dijaliza bila smrt. Kad sam ga vidjela budnog poslije transplantacije, on mi je samo rekao: “Bio je doktor, ali ja sam i pre njega znao da nisam dobio bubreg”. Kako to, pitala sam ga, a on mi je smireno rekao: “Pogledao sam kesu od urinarnog katetera i vidio da je prazna” – prisjeća se Jelena ovih bolnih riječi svog sina i zastaje samo na nekoliko sekundi, kao da još jednom proživljava taj trenutak.

Jelena je jednako brinula i o Nikoli. Poslije transplantacije jetre Nikola je imao baš jake bolove. Dugo nije mogao ni da se ispravi koliko ga je jako zatezala rana od operacije. Jelena je bdjela nad njim dan i noć, dok se nije oporavio.

Ali, ni Luka ni Nikola nisu ga se klonuli. Čak ni onda kada su uslijedile brojne komplikacije. Luki je jedno veče, iz stomaka krenula da kulja žuč, pa je odmah prebačen u bolnicu gdje je ponovo operiran i gdje mu je stavljen dren. Tada mu je doktor priopćio najteži dio koji mora proći – zabranjeno mu je da bilo šta pojede 35 dana.

– Kad god bi doktor ušao da ga pogleda, Luka bi upitao da li smije bar nešto da unese u usta, a doktor bi odgovorio: Sabur, što znači strpljenje. Bilo je to nadljudsko strpljenje, jedna i fizički i psihički nadljudska borba – prisjećaju se i Jelena i Nikola.

Tako je bilo sve dok Luka jednog dana nije dobio toliko jak napad, da su morali da mu rade skener glave kako bi vidjeli da nije došlo do oštećenja na mozgu.

– Urlao je toliko jako da su se Turci okupili u hodniku bolnice da vide što se dešava. Radili su mu dijalizu na tri, umjesto na dva dana i to je dovelo do skupljanja otrova u organizmu. Kada su ga stavili na dijalizu 24-sata i nakon 5 dana intenzivne njege izgubio je 15 kilograma, toliko je vode i otrova izašlo iz njega – priča majka Jelena.

Poslije toga mu je doktor rekao: Jedi što hoćeš, sredit ću tijekom sljedeće transplantacije sve što bude trebalo.

Nikola je, inače, sve vrijeme bio u Turskoj. Čak i onda kada je sve bilo pod kontrolom i kada je mogao da se vrati u kući na nekoliko dana, on nije htio da ostavi svog prijatelja. Od srpnja pa sve do kraja prosinca živjeli su u iznajmljenom stanu nadomak bolnice.

– Samo su nam jedan dan u studenom iz bolnice javili da Nikola dođe na snimak pluća. I znali smo da je to to, da konačno slijedi i transplantacija bubrega. Nikola je bio sretniji nego Luka. Rekao je: Idemo, završavamo. I tako je i bilo – prisjeća se Jelena.

Nikola je prvi izašao s operacije, a Luka tri sata kasnije. Majka je prvo pogledala u Lukinu kesu od katetera koja je ovoga puta bila puna. Bubreg je proradio odmah na operacijskom stolu.

I oporavak je išao brzo. Nikola ovoga puta nije imao bolove, a Luka je bio preporođen što konačno više ne mora na dijalizu.

“Sad su dobro, svađaju se kao rođena braća”

Kući su se vratili 24. prosinca.

– Sad su dobro, svađaju se kao rođena braća. U stvari, Luka se svađa s Nikolom, jer Nikola je tako dobar da on i ne umije da se svađa – ponosno priča Jelena dok gleda Nikolu kao rođenog sina.

Nikola šest mjeseci mora da miruje, pa trenutno ne radi u bolnici, a najvjerojatnije se na taj posao neće ni vraćati.

– Sada, kada krećemo od nule, plan nam je da podignemo kredit i pokrenemo neku firmu, a Nikolu postavimo za direktora. Pa ako nam krene, krene, mi smo najgore već pregurali – dodaje Jelena.

Nikola kaže da se osjeća potpuno normalno i zdravo. Više ne smije da pije alkohol i gazirano, i mora da povede računa o ishrani.

– Eto, to su vam dobre strane kad ste donator. Krenete zdravo da živite i da vodite računa o sebi – poručuje kroz osmjeh.

A Luka? Luka kaže da je ponovo rođen. I na prvo mesto stavlja svoje odane prijatelje: zahvaljuje se kumu Milošu Vojkiću, kao i Nikolinom rođenom bratu Miloradu Subašiću i prijatelju Nikoli Jankoviću koji su čekali ako ne uspije s Nikolom da oni budu donatori. Prijateljima Stefanu Iliću i Stefanu Ćoroviću koji su non stop bili uz njega. Luka ističe posebnu zahvalnost Branku Babiću prijatelju Lukinog teče Jovice Anđelića koji je iako ga ne poznaje ponudio svoju financijsku pomoć ukoliko država ne odobri liječenje. Majka Jelena je posebno zahvalna za emotivnu i financijsku podršku sestri Vesni i zetu Jovici Anđeliću bez koje ne bi mogli da izdrže u Istanbulu, kao i obitelji, Lukinim i svojim prijateljima koji su bili i ostali uz njih sve vrijeme.

Luka ne priča mnogo, ali kad Nikola uđe u sobu, on nas sve ozari osmjehom.

Nikolu sam, inače, mjesecima čekala da pristane na razgovor. Kratko mi je, preko Jelene, poručio da organe nije donirao da bi se o tome pisalo. Međutim, Jelena je našla način da ga na kraju ubjedi.

Zašto si se predomislio, pitala sam ga.

– Hoću da ljudi vide kako biti donator nije ništa strašno. Hoću da naš slučaj motivira nekoga da uradi isto– kaže on odlučno.

Ako pitate Nikolu, on će vam reći da nije učinio ništa posebno, jer se njegova neumorljiva dobrota dijelom ogleda i u toj nevjerojatnoj skromnosti velikog čovjeka.

– Otuđili smo se. Živimo nekako jedni pored drugih, umjesto jedni sa drugima – zaključuje on, dodajući da jedva čeka da Luku odvede u posjetu kod njegovih u Banjaluku.

– Majka je presretna i ponosna na mene, a sestra kaže “Luka je sad naš brat” i moraš ga dovesti da ga upoznamo –priča ovaj hrabri mladić i dodaje da će na put krenuti svi zajedno, sa Jelenom na čelu naravno, jer su oni sada jedna velika obitelj.