GLAMOČ: Nevjerojatna životna priča časne sestre Martine

Nakon devet godina sporenja i šest godina pravne bitke konačno je prije nekoliko dana dobila presudu najveće sudske instancije u Bosni i Hercegovini, kojom je službeno potvrđeno da je redovnica iz Glamoča sve to vrijeme bila diskriminirana iz samo jednog razloga – svog zvanja.

A željela je biti ravnateljica jedinog mjesnog vrtića, “Leptirići”. Nakon što je u ljeto 2000. godine odlukom poglavarice svoje zajednice “Klanjateljice krvi Kristove” poslana na službu u gradić na jugozapadu BiH, to joj je uspjelo u jednom mandatu, i to dok je Glamočem vladao “tvrdi” SDS. Problemi počinju 2008., kada novi općinski načelnik Radovan Marković, inače član SNSD-a Milorada Dodika, u medijima mrtav-hladan izjavljuje:

Čelična snaga

– Jasno mi je iz kuta gledanja hrvatskog naroda da je časna sestra netko tko časno radi, ali iz kuta druga dva naroda časna se doživljava kao uniformirana osoba u interesu jedne nacionalne grupacije.

Piše: Zoran Šagolj | Slobodna Dalmacija

Martini, inače porijeklom iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa nije pomogla ni visoka stručna sprema, ni to što je u međuvremenu postala magistrica predškolskog odgoja, godine radnog iskustva u vrtiću na zagrebačkim Krugama, pa čak ni činjenica da je bila jedina kandidatkinja na natječaju. Srpski načelnik bio je toliko odlučan u svojoj nakani da je četirima tetama prestao uplaćivati plaće, a vrtiću za koji se po slovu zakona dužan brinuti uskratio hranu, ogrjev… Časnoj Martini nije isplatio ravno 56 primanja, ostalim tetama 42, iako su redovito dobivale presude u svoju korist na Općinskom i Županijskom sudu u Livnu.

Vrtić su od zatvaranja spasili samo čelična snaga i upornost teta na čelu s Martinom, pomoć dobrih ljudi i podrška roditelja, i to svih triju nacionalnosti.

– Od njihove uplate podmirim hranu, režije…. Ako nešto ostane, ako nema kakva kvara, dam tetama topli obrok, 8,5 maraka po danu, što vam mjesečno dođe nekih 180, maksimalno 200 KM. Godinama rade samo za topli obrok, ali kao ni ja ne žele odustati. Sve ovo što okolo i po medijima priča načelnik, najbolje ga demantira činjenica što su u ovoj ustanovi djeca Srba, Bošnjaka i Hrvata. I to je tako od početka i tako će biti, ako Bog da, dok sam ja ovdje. Ja nikada za ovih 17 godina nisam imala niti jednog problema s bilo kojim roditeljem, niti Srbinom, niti Bošnjakom. Obični ljudi Glamoča su dobri, radišni, pošteni. Ako sam ja imala troje djece pravoslavnog popa Srđe u vrtiću, kakvu je poruku taj pop meni slao?! Dakle, on je tim rekao da me prihvaća kao osobu kompetentnu za svoj posao. Kada već jedan pravoslavni pop povjeri svoje dijete meni, što mislite kakav bih ja idiot morala biti kada bih ugrozila to povjerenje. Ja svako to dijete primam kao Božji dar i dajem sve od sebe da ta djeca budu ovdje prihvaćena. Kada roditelji vide da je njihovu djetetu dobro, naravno da onda prihvaćaju i mene. Zato ja nemam problema s narodom, s ljudima. Ja samo imam problem s političarima! – kaže nam energična časna sestra dok sjedimo u ravnateljskom uredu vrtića.

Čovjek bi po nekim stereotipima očekivao križeve i ostala vjerska obilježja istaknuta posvuda, ali…

Sva djeca u srcu

– Ovo je javna ustanova. Ja držim križ u svojoj kući, u svoja četiri zida, ali ovdje ne. Imam samo, i to ovdje u uredu, kipić Gospe, ali njega sam dobila na dar od mog Petra, pravoslavnog dječaka od pet godina, kada se vratio s mora. Svaki blagdan slavimo da djeca nauče toleranciji, da postoje drugi i drukčiji. Pa mi u stvari slavimo isti Božić i ja na svaki pravoslavni odem u njihovu crkvu na liturgiju. Ja sam teta sve djece i kada odu odavde tako me i dalje zovu – veli sestra Martina.

Ako je imala i s kim problema, onda su to Hrvati. Priča da je jedan otac, kada je 2002. upisano prvo srpsko dijete u “Leptiriće”, iz znaka protesta ispisao svog mališana. To ju je silno razočaralo, baš kao i jedna epizoda s načelnikovom tajnicom, gospođom Lazarelom.

– Ujutro mi je, kao i svakog dana, uredno dovela svoje dijete, da bi par sati kasnije, nakon što sam Vijeću podnijela izvještaj o radu, digla ruku protiv mene. Kada je to popodne došla po malu, nisam izdržala i pitala sam je samo jedno – “zašto”. A znate što mi je odgovorila? “Martina, imam svoj posao!” Shvatila sam da joj nije jednostavno, da je silno uplašena i Bogu zahvalila što je meni puno lakše jer sam neovisna, nisam članica niti jedne stranke, niti ću nikada biti, nikoga morati gladit, klanjati mu se – reći će Martina.

Kaže da joj je bezbroj puta svih ovih turbulentnih godina njezina šefica iz Zagreba nudila da se zbog vlastitog zdravlja i pritisaka koje je trpjela povuče iz Glamoča. Svaki put bi se ljubazno zahvalila, jer su joj nadu ulijevali dobri, mali, obični ljudi oko nje. Jedna je dr. Milijana Šikić, predsjednica Upravnog vijeća vrtića ispred, kako se to u BiH kaže, “reda srpskog naroda”.

Kada načelnik nije htio ispoštovati odluku tronacionalnog vijeća, doktorica je u znak protesta podnijela ostavku. Ili bivši predsjednik Federacije BiH, Bošnjak iz Livna, Ahmet Hadžipašić. Čuo je za muku koju prolazi svakodnevno noseći zbog probušenog spremnika svojim rukama 150 litara lož goriva, prvo osigurao sredstva pa tajnici naredio da nazove časnu Martinu kako bi proforme ispisala zamolbu. Odbila je Martina i ponudu viđenijih lokalnih Srba da odu zajedno do Dodika i upozore ga na načelnikovu samovolju. Nije htjela moliti ni Dragana Čovića, biskupa Komaricu, uvlačiti svoju zajednicu…, već je bitku odlučila vojevati sama. Puno joj je pomogla sarajevska udruga “Vaša prava”‘, iz koje su se sami javili kada su vidjeli Markovićeve izjave na državnoj televiziji i osigurali besplatnu pravnu pomoć.

– Ako sam mogla ići na fakultet, ako sam mogla steći to zvanje, zašto ja ne bi mogla raditi svoj posao?! Zašto bi ja u konačnici morala živjeti od nečije milostinje i ne raditi, a ne od rada svojih ruku?! Usijane glave, političari, sve gledaju kroz taj nacionalni objektiv, što nije dobro, i onda časna sestra u uniformi ne može biti ravnatelj. To što dobro radim, što mi u razgovoru za Katolički tjednik priznaje i sam načelnik, to nema veze. Časne sestre već 120 godina neprekidno rade u bolnici u Livnu, evo godinama je sestra Aneta iz moga reda glavna sestra tu u Domu zdravlja, ali časna ne može u vrtić. Iako još čekamo izvršenje presude, ovo je definitivno pobjeda. Pokazalo se da je ova država ipak malo pravna. Kažu da se samo dva posto slučajeva na Ustavnom sudu pozitivno rješava. Ako je moj slučaj u ta dva posto, ako je takav da će barem još jednoj osobi reći da ne poginje glavu kada je u pravu, ja onda mislim da sam pobijedila – kaže časna sestra Martina Katović.

 

 

Prije zaređenja kontrolirala bombe

Martina Katović prije nego što se zaredila završila je srednju strojarsku školu u tadašnjem Gornjem Vakufu. Nakon diplome čekao ju je posao u lokalnoj Unisovoj tvornici oružja.

– Bila sam kontrolor i obveza mi je bila provjeravati opruge u bombama. Na desetke tisuća ih je prošlo kroz moje ruke. Uredno smo ih prodavali i Iraku i Iranu. Tada sam vidjela što je rat, nevolje što nosi, što je politika. Odlučila sam dati otkaz i otići u časne. Otac se nije mirio, poslao me na neko vrijeme rodbini u Australiju, ali sam se vratila i zaredila – ispričala nam je dio svoga životnog puta.