Fra Kornelije Kordić za Večernji List: Podržavam policiju da se sve rasvijetli, nisam dirao djevojčice

U Čitluku je običan radni dan. Kamioni, radnici u radnim kombinezonima, čuju se freze, strojevi koji prskaju voće. Kako se približavamo mjestu Vionica, iz obližnje radionice čuje se kako glasno odjekuje najprije aparat za rezanje, a zatim i čekić. Djeca odlaze u školu. Proteklih dana ovo je mjesto, u kojemu se nalazi Obiteljski centar “Ivan Pavao II.” i u kojemu su smještena ostavljena djeca, ali i starački dom, bilo portretirano kao “kuća strave”, a sve je pokrenula objava na portalu Novosti i svjedočanstva o navodnom bludničenju nad maloljetnicama. U međuvremenu ova je priča dobila i nastavak jer je, za razliku od anonimne prijave, sedam tadašnjih djevojaka, a danas odraslih žena, javno posvjedočilo, navodeći ime i prezime, da su iznesene tvrdnje, po njihovim iskustvima, neistinite. Na ulazu u Obiteljski centar, do kojega se dolazi pravim labirintom uskih cesta, nalazi se jedan automobil. Tamo se predstavljamo i pokušavamo ostvariti kontakt s fra Kornelijem Kordićem koji je u središtu navodne afere zlostavljanja djece. Najprije upoznajemo njegovu sestru Korneliju Kordić, alfu i omegu ustanove, koja je do sada, zajedno s drugima, odgojila više od 500 napuštene djece. Taj dom nastaje daleke 1994. godine, a utemeljila ga je njezina pokojna sestra Josipa Kordić, koja je dugi niz godina službovala u Rimu. A tu je ideju prenijela i papi Ivanu Pavlu II. Od improviziranoga centra sa šatorima i kamp-prikolicama nastao je jedan od najvećih takvih centara. U dvorištu vidimo i djecu vrtićke dobi o kojima se skrbi časna sestra iz Italije. Djeca je pozorno prate i slušaju što im govori. Na njima je uredna odjeća. Pozdravlja nas i jedan muškarac srednjih godina, Talijan, koji u centru radi kao volonter. Nakon što smo se predstavili, časna sestra Kornelija s malom nevjericom prema medijima govori kako su tu policijski inspektori koji su odmah pokrenuli istragu nakon što je Hercegovačka franjevačka provincija to službeno zatražila kako bi se rasvijetlile sve činjenice. Prolaze tri djevojčice uzrasta iznad deset godina koje časnoj sestri podnose “izvješće” da su dobile petice u školi, za što pak dobivaju poljubac u glavu. Nastavlja kako je fra Kornelije otišao do “vile”, kako je u medijima predstavljena njihova obiteljska kuća, a koja se nalazi nedaleko od centra. Upućujemo se tamo, a ispred te vile, koja ustvari najviše sliči šupi za alat s lošom nadstrešnicom, sjedio je ovaj 83-godišnjak. Pristaje na razgovor, ali se jedino odbio fotografirati u civilnom odijelu, nego smo to kasnije učinili ispred crkve u Čitluku nakon što je odjenuo habit.

Fra Kornelije, stavljaju se ozbiljne optužbe na vaš račun. Vidio sam i da je policija započela istragu cijelog slučaja koji je uskomešao javnost. Bojite li se rezultata istrage?

– Ne. Ni govora! Ja sam ovdje slučajno došao u mjesto gdje imamo vlastitu kuću, kuću mojih roditelja. Došao sam tu po redovitom, dnevnom rasporedu. A svratio sam i pred centar te sam, kao i vi, shvatio da su tu policajci.

Policija je odmah reagirala na zahtjev Hercegovačke franjevačke provincije. Kako to doživljavate?

– Moguće da oni reagiraju po zahtjevu Provincije. Ne znam je li to tako. Ja iskreno podržavam to što su reagirali jer nemam što skrivati. Ovdje sam više od 30 godina i djelujem u Čitluku kao umirovljenik te pomažem svojoj sestri, još od vremena dok je bila živa sestra Josipa Kordić. Ona je osnovala jednu zajednicu Misionarke ranjene obitelji. To je napravila 1994. godine kada je bila proglašena Godina obitelji. U toj se godini u nekoliko navrata susrela s Ivanom Pavlom II. i on je znao za njezinu nakanu. I istu je blagoslovio. Svrha toga rada bila je pomoći najugroženijima, kojima je to potrebno. Ona je ustvari stvorila centar “Ivan Pavao II.” za nezbrinutu i djecu bez roditelja. Velika većina od više od 500 djece koja su živjela u ovome centru bila je odbačena od roditelja ili su bila pak od rastavljenih roditelja. Mi smo ih primali bez ikakvog upita, a za nas je bilo najvažnije da su ugrožena i bez krova nad glavom. Tu smo imali djece iz čitave BiH, Hrvatske i drugih zemalja.

Vi sada govorite jednu stvar, a u jednome tekstu u kojemu se iznose ružna svjedočanstva pročitao sam da se ovaj centar naziva domom strave?!

– Ne. Neka dođe svatko, tko god hoće, i može vidjeti da je to dar dobrote, pomoći najugroženijima. Sva ta djeca bila su ugrožena. Sada ovdje imamo 50-ak takve djece. Nedavno je jedan dječak, koji je imao pet godina, posvojen. Zbog toga smo svi bili sretni. Zato ponavljam – neka tko god misli da je ovo dom strave, stvarno dođe i neka se stvarno uvjeri.

Imali ste 64 godine kada je navodno stiglo anonimno pismo. Kako ste tada reagirali?

– Anonimno je pismo, koliko mi je poznato, stiglo biskupu. Biskup ga je poslao provincijalu, a provincijal meni. Ja sam odgovorio na to anonimno pismo i vratio sam ga.

Što ste odgovorili na optužbe?

– Ne mogu se sjetiti svih pojedinosti jer je to bilo davno, ali odgovorio sam da nema ni jedne istinite točke. Mi smo pomagali, nikoga nismo maltretirali, nikoga nismo zapostavljali. Tvrdim da smo svima pomagali koliko smo mogli. I savjetima, i molitvom, i ljubavlju. Čak i darovima i novcem. Čak se u tekstu spominje kako smo djecu vodili na more. Na moru su sva djeca ranije provodila mjesec dana, a sada po 15 dana. Sve smo to radili od dobrovoljnih priloga hodočasnika iz Međugorja. Većinom ujutro, kad završe obveze, koje su podrazumijevale i molitvu, koja je bila obvezna, slijedili su doručak, pospremanje, kupanje, slijedio je ručak i nakon toga odlazila bi u šetnju. Mi smo redovito svakom od njih davali nešto novca, koliko smo imali, kako bi mogli sebi nešto kupiti. A sada neki pričaju neke priče koje nemaju veze ni s čim.

Unatoč svemu što govorite, iznesene su vrlo ozbiljne optužbe na vaš račun, da ste dirali djevojčice po intimnim dijelovima, pa čak i da ste lijegali u njihove krevete. Kako to komentirate?

– To je laž. Najobičnija laž. Nikada nisam pipnuo neko dijete na taj način, po intimnim organima.

Jeste li onda grlili tu djecu?

– Naravno da jesam. I ovdje smo jako pazili na napuštenu djecu. Ja sam ih i ljubio po glavi.

A optužbe da ste ulazili u sobe djevojčica u kasnim satima?!

– Kada bi svi gledali televiziju, ja bih dolazio među njih. Tu je bila soba od desetak kreveta i svi smo zajedno gledali televiziju. No, želim isto tako reći kako je bilo određeno vrijeme kad se išlo spavati pa se sve gasilo u 10.30 sati. Neke od djevojaka gledale su televiziju i puno kasnije te su drugima smetale. Ja bih dolazio i gasio televizijski prijamnik.

Je li bilo slučajeva da je štićenike ovoga doma netko tukao, zlostavljao?

– Ne. Ne znam da je bilo tko od starijih tukao tu djecu. Ali bilo je tučnjave među djecom. To su dječje stvari. Ali da je netko od nas to radio – nema ni govora o tome. Znam za jedan slučaj da se jedan dečko, ne mogu se sjetiti imena, svađao se s drugim vršnjakom te je uzeo osti kojima se love ribe i probo drugome stopalo. Jedva smo to izvadili, a dijete je završilo u bolnici. I dan-danas ima takvih stvari.

Znate li tko su djevojčice inicijala V. P., D. B., B. Ć, S. P, M. I. i A. Ć koje sedam djevojaka, što su stale u vašu obranu, sada krive da stoje iza ove afere?

– Ja ih ne znam. Možda sam ih znao nekada kada su bile ovdje, ali definitivno njihov identitet nije mi poznat. Čak i da znam imena, ne bih ih javno govorio. Ove druge djevojke ih sigurno znaju, vjerojatno mogu govoriti kakve su bile i što su radile. Neke od njih su otišle odavde prije dvadeset godina. Brojne imaju obitelji, djecu. Neke su otišle u Njemačku, ima ih i u Zagrebu.

Ako ove djevojke stoj eiza optužbi protiv vas, kakav bi mogle imati motiv da sada svjedoče?

– Pazite, prošlo je tu više od 500 djece koja su bila nezbrinuta, napuštena. Mnoga ta djeca imala su razna iskušenja i probleme, traumatično djetinjstvo. U jednome od navodnih svjedočanstava spominje se kako sam nekima dao više novca. A ja sam davao svima. Moguće da je bilo i zavidnih ako nisu dobile onoliko novca koliko su očekivale. Ja sam davao curama i dječacima. Nisam pravio razliku.

Pa ipak, sedam djevojaka javno je stalo uz vas. Kako to doživljavate?

– Mislim kako će ih biti i više. Meni je zadovoljstvo kada vidim da su te curice izrasle u žene u svakom smislu. Brojne su već supruge i majke. Meni je satisfakcija što su one osjetile kako smo za njih učinili sve što smo mogli. Mi smo osam kuća u Bobanovu Selu napravili za te izbjeglice koje su bile kod nas i stvorile su obitelji. To je samo dio.

Jedna od optužbi koja stoji jest da su franjevci, odnosno mjesni biskup, zataškavali slučaj. Je li to tako?

– Ne vidim da je to tako. Oni nisu ništa zataškali. Kao i većina ljudi, na anonimna pisma nisu reagirali jer im je bilo poznato stanje kod nas.

Mislite li da je ipak trebalo tada provesti policijsku istragu?

– Možda bi bilo bolje da je to policija odmah raščistila, ali isto sada ne znam može li se pridati anonimnom pismu toliko vjere i objaviti ga. To meni ne može u glavu ni kao svećeniku da se iznose takve neistine bez ikakve provjere.

Čuo sam kako navodno jedna od tih djevojčica, koja je izbačena iz doma, a trebala je čak postati časna sestra, stoji iza ove javne afere. Navodno je ustvrdila kako će se osvetiti svima zbog toga. Je li vam što poznato o tome?

– To je moguće jedan od stavova, a čuo sam za takvo ponašanje. No, nije to bio jedini takav slučaj. Ali moram reći da ne znam o kome se radi. Među 500 djece sigurno je bilo i onih koje su željele postati časne sestre. Mi smo tim djevojčicama omogućili školovanje, odlazak u Rim nekoliko puta, gdje su završile talijanski, dobile su vozačke dozvole. Ne znam što je bilo u glavi tih djevojčica, ali imao sam informacije da su krale, čak i milodare. Konkretno, za jednu od djevojaka koja se spominje, govori se da je zlostavljala i druge djevojke. To su mi govorile žene koje vode brigu o djeci, a ja nisam imao veze s tim. Ja sam uglavnom pomagao s duhovne strane.

Održavaju li štićenici kontakte s ovim centrom, pomažu li?

– Da, da. Svakako. Ima ih. Dosta je djece posvojeno odavde. Jedan slučaj je nedavno bio, neću otkriti o kome se radi, ali došli su nam muž i žena i doveli su dijete. Rekli su: “Radite od njega što god hoćete, samo da se ne zna da je naše”. Javio nam se jedan naš iseljenik iz Zadra koji je otišao u Ameriku. Došao je u naš centar, koji je također ranije potpomagao, i želio je posvojiti dijete. Za ovo dijete koje smo doslovno dobili mislili smo da je bolje da dobije obiteljsko ozračje nego da živi ovdje. Otac je vodio bitku šest mjeseci kako bi dobio državljanstvo BiH. Kada ga je dobio, došao je, posvojio dijete i otišao u Ameriku. Nakon dvije-tri godine dolazi s tim djetetom da zahvali. Čim je to dijete vidjelo sestru koja ga je čuvala, potrčalo je prema njoj. Dijete je se sjetilo iako je bilo maleno kada je otišlo. Odavde je posvojeno desetak djece i neka od te djece pomažu, kao i masa onih koji su ovdje ostali cijelo vrijeme. Zovu nas, šalju hranu, novac, odjeću. Ali i često dođu. Nama je najveća satisfakcija kada vidimo da su to ostvareni ljudi. Ima ih sada u Njemačkoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Vojvodini, po cijelom svijetu.

Najavili ste tužbu za klevetu. Koga ćete tužiti?

– Tužit ću najprije novinara Novosti koje izdaje Srpsko narodno vijeće u Hrvatskoj, a zatim i taj medij. Svakako ću iskoristiti mogućnost tužiti i one koji su lansirali priču bez ikakve osnove.

Ne ulazeći u to jeste li krivi ili niste, bojite li se da bi ova “afera” mogla naštetiti ovome centru koji skrbi za djecu, moguće dovesti ga u poziciju da više ne radi?

– Ne. Nisam u to uvjeren. Dapače. Nitko ne voli ovakvu vrstu reklame, ali istina će doći na vidjelo i možda to dodatno može pomoći centru. Nažalost, moram reći da svakim danom postoji zanimanje ljudi da nam daju djecu na skrb. Postoje brojni donatori koji nam žele pomoći. Mi smo imali i probleme s time jer su brojni donatori željeli vidjeti djecu. Oni bi se s njima družili, igrali, a neki bi ih čak i grlili, milovali. Neki su i kumovi toj djeci, od Italije do Francuske ili Amerike. Oni su s njima u kontaktu i ne obaziru se na nacionalnost ili vjeru.•