Foto: Nakon svega Uzdol osta’ – tu je

Po dolasku u ovaj dio  Rame dočekale su nas u crnini i narodnoj nošnji, zajedno sa župnikom vlč. Ivom Tomićem, bake Ivka Stojanović i Kata Marić, obje uvenule od bola te su nam s tugom ispričale njihove životne priče pune nevolje.

O nemilim rujanskim događajima od prije četvrt stoljeća, za koje još nitko nije odgovarao, govorili su nam i župljani Mato Marić i Kazimir Kazo Zelenika čija je 12-godišnja kćerka Jadranka bila najmlađa među uzdolskim žrtvama…

Žive kao kršćani koji su naučili praštati
Iako smo došavši na Uzdol malo izmijenili „ustaljeni“ redoslijed kada snimamo reportaže, pa smo tako, umjesto najprije sa župnikom, prednost iz poštovanja dali onima koji su uistinu dio ovoga mjesta posebnog pijeteta, ipak smo i vlč. Ivu upitali o cjelokupnom poimanju ove tragedije iz perspektive ove župne zajednice koja je pod zaštitom Sv. Ivana Krstitelja.

„Oni svaki dan žive s tom žrtvom, to su njihovi pokojni – očevi, majke, braća i sestre, djedovi i bake, i mala djeca su tu bila žrtve i to je jedna velika bol koja nije morala biti. Žive kao kršćani koji su naučili praštati i oni znaju da im je kršćanska dužnost isto praštati i nije na njima da sude i presuđuju, već na Isusu Kristu – na Bogu, jer taj sud oni su dali njemu. Uvjereni su da ta žrtva nije bila uzaludna i da svaka žrtva ima svoj smisao kako nas naša vjera uči. Oni žive s tim, ali ne očajavaju, ne proklinju i ne mrze, već prepuštaju to konačnom sudu Božjem“, ispričao je župnik.

Uzdolski krž
Ono što zaslužuje duboki naklon popraćen molitvom jest: Uzdolski križ. Na velikom križu koji je simbol Kristova križa ugrađen je 41 manji i na svakom je ime, prezime, godina rođenja, odnosno smrti pokojnika koji su ovdje stradali tog 14. rujna 1993. „Uz Kristov križ to su naši križevi. To je nekako simboličan izraz našeg Uzdolskog križa, naše žrtve koju su naši pokojni podnijeli, vjerujem, i za ovaj naš kraj i cijelu župu. To je naš križ, simbol patnje i stradanja, ali i vjere i nadanja da ta žrtva jest pala za nas, ali vjerujem i za našu budućnost, za naš opstanak ovdje. To je zalog naše vjere i vjerujemo da nas taj Uzdolski križ i čuva i spašava“, objasnio je vlč. Tomić.
Uz Uzdolski križ važan je i Memorijalni centar gdje su sahranjene žrtve uzdolskog pokolja.

Dvije crkve
Od materijalnih zdanja tu su odmah primjetne dvije crkve – stara i nova. Crkva ispred koje se nalazi Memorijalni centar građena je 1925. Znakovita je ta godina jer tada je dosta crkava u nadbiskupiji, ali i u BiH podignuto. Zašto baš te godine – otkrio nam je župnik Ivo.

„Zato što je 1925. bilo 1 000 godina od krunjenja hrvatskog kralja Tomislava i Hrvati katolici su u čast njemu i toj godišnjici baš te godine dosta crkava izgradili. Jedna od njih je i ova naša. Ona je bila u funkciji sve do 1982. kada je postala prilično malena. Tada smo se odlučili tražiti dozvolu od ordinarijata za gradnju nove. I baš te godine, nadbiskup Marko Jozinović izdao je dekret o gradnji ove nove crkve. Prije nje bila je jedna crkvica u obliku naše, malo veće, ramske kuće”, ispričao je svećenik.

Novu župnu crkvu 20. listopada 1985. posvetio je nadbiskup Jozinović i od tada je ona u funkciji. „Sve je to tako bilo do ovoga rata, bilo je puno župljana i živio se život uistinu u punini. S ratom dolaze i promjene, dogodila su se stradanja, progoni, izbjeglištva, ali još nešto – ovdje je život bio težak zbog nepristupačnosti uzrokovane lošim putem. Tek prije 10-ak godina urađen je bolji put. Prije je život bio gotovo nemoguć. Loš, makadamski put nagonio je ljude da odavde idu jer je bilo jako teško živjeti, tako da danas u župi Prozor ima 300 obitelji koje su porijeklom s Uzdola. Ne samo to, ova župa je bila jedna od najvećih u Ramskom dekanatu. Danas je sasvim druga situacija, imamo jednu župnu zajednicu u odnosu na ona vremena, dosta skromniju, manju, ali župljana ima. Ova crkva je stradala i u posljednjem ratu, obnovljena je, imamo novi inventar, skoro sve je novo. Zahvaljujući angažmanu i trudu župnika koji je bio prije mene, vlč. Miljenka – on je ovdje dosta uradio sa župljanima. Treba istaknuti ovaj križ – raspelo, djelo umjetnika iz Livna, poznat pod nadimkom Mito, a urađen je od drveta iz jednog komada. Crkvu krase i postaje križnog puta i vitraji, sve je novo i uređeno tako da imamo jednu lijepu crkvu“, ponosno je dodao župnik.

Ne odseljavanje, nego doseljavanje
Ova župna zajednica sada broji 350 duša u 125 obitelji koje tu žive svaki dan, ali dosta onih spomenutih Uzdoljana u Prozoru, kako se župniku čini, razmišlja o povratku ovdje. Oni dolaze skoro svaki dan ovdje, tako da ni sam vlč. Ivo ne zna treba li ih brojati kao župljane župe Uzdol ili župe Prozor.

„Ovdje sam župnik dvije godine i nisam još zabilježio da se ijedna obitelj odselila. Čak imamo da nam neke obitelji dolaze – mlade obitelji – vraćaju se, prepoznaju ovdje svoje nove životne uvjete i razloge za povratak. Tako da ja vjerujem ovdje u budućnost ove župe i naroda, jer ljudi jako vole svoj kraj i vezani su uz njega. Inače, struktura stanovništva nije baš starija. Rekao bih da je nekako prosjek – realna, imamo i mlađih obitelji i starijih, a ima i djece koja se rađaju“, rado je istaknuo vlč. Tomić.

I učenici dolaze…
Potom smo obišli i Osnovnu školu Veselka Tenžere Uzdol gdje nas je dočekao ravnatelj Domin Crnjac. „Naša škola trenutno broji 29 učenika od I. do IX. razreda s tim da nemamo I. i III. razred – nije nam se ove godine ni jedan učenik upisao, dogodine će biti valjda jedno, dvoje, troje… Ali, ove godine je čak jedna učenica iz prozorske škole prešla u našu. Prije rata škola se zvala Tomo Mendeš po nekom ovdje narodnom heroju, ali je obuhvaćala i područne škole, i brojala je 1960-ih – 1970-ih skoro 1 000 učenika. No poslije rata muslimani imaju posebno svoje škole. Oko 2000. bilo je 40-ak učenika. Nastava je zastupljena 100 %. Imamo nešto svojih nastavnika ovdje, dolaze nam iz prozorske škole, škole Ripci i iz Gračaca iz srednje škole“, podijelio je s nama ravnatelj Crnjac informacije o školi na teritoriju župe Uzdol pod koju, osim samog sela Uzdol potpadaju još i Donja Vas, Ljubunci i Krančići sa svojim zaseocima.

Iz Aničinih ruku Uzdolski križ stigao i do Pape
Iz škole smo se ponovno vratili u župno dvorište gdje smo susreli Anicu Jurić zajedno sa njezinim sinovima vlč. Brankom i Ilijom, koja, iako nije više naseljena na Uzdolu, ne može sakriti svoju povezanost s rodnom župom.

„Sjećam se i gradnje ove crkve, mada sam bila mlada. Inače su ljudi dolazili kao od sebe na dnevnice: radilo se, gradilo i što je god trebalo. Akcije su bile, sve se dobrovoljno, manje-više, radilo, a koji su imali redovite plaće, oni su davali novac“, prisjetila se rođena Uzdoljanka.

Dodajmo da je Anica, zajedno sa suprugom Slavkom i sinom vlč. Brankom 18. travnja, nakon opće audijencije na Trgu Sv. Petra u Vatikanu, papi Franji uručila drvenu minijaturu Uzdolskog križa.

Ljubav, vjera, ufanje
Rastavši se s Anicom, razgovor smo nastavili sa župnikom o svima onima koji čine uzdolsku živu Crkvu. „Uzdolske žrtve nisu uzaludne. Kao i u prvim stoljećima kršćanstva, krv mučenika bila je sjeme novih kršćana. I ovdje ova krv naših mučenika jest sjeme naših duhovnih zvanja. Ovdje je bilo zadnjih godina dosta duhovnih zvanja. Nisam siguran za točan broj, ali mislim da je bilo sedam svećenika, imamo i časnih sestara, misionara i misionarki, imamo i bogoslova. Tako da – imamo zvanja i to je ono što ohrabruje i što nam je drago“, naglasio je župnik Ivo.

Nije krio ni zadovoljstvo sudjelovanjem na nedjeljnim misama otkrivši nam kako je to skoro 90% ukupnoga broja župljana. Njima su, prema njegovim riječima, sveta misa i vjera životna snaga. U toj se vjeri rađaju, u toj vjeri žive – svaki dan, i umiru.

„Zadovoljan sam i primanjem sakramenata. Svi su oni ovdje praktični vjernici. Također, zadovoljan sam i s vjeronaukom i djecom kako se trude, pohađaju, uče, ministriraju, pod svetim misama čitaju, u zboru pjevaju. Ali, to je sve isto tako plod i odraz svećenika koji su bili prije mene ovdje, tako da ne pripisujem sebi neke zasluge“, skromno je priznao uzdolski župnik.

Ovim riječima, zaokruživši sve ono što je Uzdol bio, što jest i što će biti, poslana je poruka ljubavi, a ne mržnje; istine, a ne laži; oprosta, a ne osvete; vjere, a ne očaja. Uzdol, i nakon četvrt stoljeća – tu je.