DUVANJSKI POJMOVNIK: Prtina
Prtina je nogama utrta ili lopatom raščišćena staza u snijegu. I to i puno više od toga.
To je početak svih naših putova koji nas vode u veliki svijet. Mjesto prvog susreta s okolinom, polazna platforma s koje se otiskujemo u život. Ako s tri-četiri godine sami forsirate prtinu, onda ni sve europske auto-ceste, ni plovidba prekooceanskim brodovima ni let nadzvučnim zrakoplovima ne izgledaju posebno dramatično. Na prtini shvatimo da je život, u biti, jedno veliko putovanje. I što dalje i duže putujemo, to nam više nedostaje polazište, to nam više nedostaje prtina. Zato mudre glave kažu da se na kraju zapravo vratimo na početak. Jednostavno.
Prtina je učilište na kojemu također saznamo da sve ostavlja trag: pas valjajući se u snijegu, mačka koja je prtinom skakutala, kokoš tražeći zrno ispod snijega, krave koje su jutrom izišle na pojilo i kumine gumene čizme kad je ranom zorom došla na kavu. Posebno su zanimljivi vrapci čije noge i kandžice iscrtaju apstraktne slikarije oko prtine. Dok ih s prozora gleda, Jozo iz Bukovice se misli: Šta ima vrapcu priletit u Imocki… Ali neće iz Duvna, pa po cili dan traži zrno žita ili mrvu kruva.
Otisci na snježnoj površini su oblik u kojemu nas priroda pamti. Na čistom bijelom duvanjskom snijegu iza svega ostane trag. Zato nam valja paziti što i kako radimo, govorimo i mislimo, a posebno ono što prema drugima činimo jer:
–Ne može se dvaput ući u istu rijeku. (Heraklit iz Efeza)
–Ne može se dvaput pregaziti ista prtina. (Mara iz Mandina Sela)
Kad malo dijete hoda prtinom redovito mu malo snijega upadne u čizmu, netko mu u šali ubaci snježnu grudicu za vrat, a skoro uvijek mu zađe za nokte. Ono se onda rasplače, više od iznenađenja nego od hladnoće, pa mu stariji pomažu, snijeg izbace i utople ga. Tako na prtini, toj velikoj životnoj školi, naučimo da je snijeg hladan, bura oštra i (životna) staza uska, ali i da je prijateljski dodir topao i da uvijek postoji jedna pružena ruka.
Prtiti u širem i prenesenom smislu označava otvaranje novih vidika, pomicanje granica i probijanje novih životnih staza. Lakše je otići u Zagreb ili München ako je stariji brat već tamo proprtio. Duvnjaci su prtili ’92. i ’94. na Kupresu, prvi prolazili, borbene koridore prvi otvarali. Uvijek će među nama biti onih koji se ne plaše, koji hoće i mogu, onih koji prte.
Tekst: M.P. i T.M.
Ilustracija: M.P. / mandino-selo.com
