DUJMOVIĆ: Narod ide u jednom smjeru, Zoran Milanović u drugom!
I tako od lex Perković, od „šatora“, sve do Vukovara! Najanovijom retorikom da je povratak 30. svibnja kao dana Državnosti, „nasilje“, tezom da će nam „sad uvaliti 30. svibnja kao dan državnosti“, Milanović će možda steći potpunu podršku Anke Mraka Taritaš (koju Gunja nikada neće zaboraviti),ali će zato izazvati bijes najvećeg dijela ove nacije! Koja punih 20 godina čeka tu promjenu jer je posve izbezumljena onim što je Račanova vlada na tu temu napravila, a bila je začuđena da Sanader u čak dva mandata nije ispravljao tu pogrješku.
Radilo se o tzv. Škrabalovom poučku, o Ivi Škrabalu koji je definiran kao otac tih promjena, kojima je ukinut 30. svibanj kao dan Državnosti, zamjenjen je 8. listopadom, a poseban naglasak je trebao dobiti 25. lipanj kao dan Neovisnosti. Komplicirano, nepraktično, nasilno, netaktično i stoga u narodu konzekventno neprihvaćeno. Tako bi se mogao definirati učinak Škrabalovog poučka. Ovdje se ne radi o faktografiji o kojoj možemo danima razgovarati, ovdje se radi o percepciji javnosti. Ali, pogledajte tu ljevičarsku dvoličnost.
Kad je Tuđmanova vlast mijenjala ime Dinamu, oporba je skočila na noge tvrdeći da je točno da je ime Dinama nasilno stavljeno iza drugog rata, da je točno i to da je ime bilo inspirirano tadašnjim ruskim komunističkim utjecajem, ali da je Dinamo vremenom postao pravi mit hrvatstva i da je mimo pameti i života mijenjati to ime obzirom na to što je vremenom postalo. Ali, nesto slično vrijedi i za 30. svibanj!
Ljudi su taj dan prihvatili kao blagdan hrvatstva i nitko ga ne gleda kako ga gleda Milanović, kao dolazak HDZ-a na vlast, već ga tretira kao kraj komunizma, početak višestranačja i ako hoćete početak afirmacije nove hrvatske državnosti. To se slavi 30 svibnja, to i ništa drugo!
Ali Milanović kao da mora ići protiv instinkta svog naroda. Kao što je išao u Vukovaru sa čirilićnim pločama, kao što je išao sa grozničavim inzistiranjem na lex Perković! Kao što je išao protiv vlastitog naroda kad je specijalce poslao na Đuru Glogoškog i njegove prijatelje stopostotne ratne vojne invalide! Stoga jer razumiju bilo naroda i Kolinda Grabar Kitarović i Miroslav Škoro su pozdravili ovu promjenu!
No, kad sam spomenuo Škoru moram reći da me desetak prijatelja nazvalo i pitalo kako tumačim činjenicu da na čak dva jasna i razgovjetna pitanja u njegovom intervjuu
RTL-u, hoće će vratiti Titovu bistu na Pantovčak ako pobjedi, Škoro niti jednom nije odgovorio baš ništa. Znači li to da bi Škoro vratio Titovu bistu pitaju me prijatelji. Ne znam kao niti vi, glasio je moj odgovor i jednako sam začuđen činjenicom da je tu bio nejasan. Škoro je nedavno na pitanje kako gleda na Tita, partizane, drugi svjetski rat i komunizam, rekao, ako sam dobro zapamtio, da podržava Titovu antifašističku borbu do 1945. No taj je odgovor nejasan, odnosno nepotpun. Jer ako podržavate Titovu borbu do 1945 onda podržavate i stvaranje Jugoslavije. Ne možete to odijeliti! Titov antifašizam da, ali ne i rušenje hrvatske države, mislim da je to teza na kojoj stoji domoljubna Hrvatska kojoj se on inače obraća. Ova nacija ne bi imala nikakvih problema sa Titom da je on 1945 preuredio, preustrojo i demokratizirao hrvatsku državu nastalu u ratu.
To su uostalom napravili i Slovačka i Bugarska i Mađarska i čitav niz država koje su u ratu išle sa Hitlerom. Ali nitko nije rušio okvir. Nitko osim Tita. I zato kad se danas paušalno kaže da je Titova borba do 1945 bila ok. valja biti precizan, naročito ako se obraćate desnom biračkom tijelu. Kad bi stvari bile tako jednostavne ne bi 1945 godina i danas bila točka prijepora! I dok za svu tu eksplikaciju ipak treba nešto više vremena i prostora, na pitanje da li bi vratio Titovu bistu na Pantovčak Škoro je morao jednostavno odgovoriti: ne! Ili možda ipak da?
Tihomir Dujmović / kamenjar.com
