Dujmović: Hrvati su se sa ustaškom prošlošću suočili, Srbi sa četničkom nisu

Sada je sve jasno! Novi potpredsjednik hrvatske Vlade bit će Boris Milošević, politički klon Milorada Pupovca, najbolji učenik iz  Pupovčeve političke radionice, kojeg je Pupovac svojedobno pripustio čak i na iznimno utjecajno mjesto šefa Srpskog narodnog vijeća, pokazujući da baš na njega računa.

Zadnje četiri godine bio šef kluba zastupnika SDSS-a; dakle izučio je i zanat moćnih saborskih kuloara, a između toga je bio pomoćnik Arsenu Bauku dok je bio ministar uprave u Milanovićevoj Vladi. No, zanimjivo, kao očiti čovjek kontinuiteta, pomoćnik u tom resoru ostaje i za vrijeme Vlade HDZ-a i Mosta! Dakle, verziran, pouzdan, sa svim potrebnim vještinama i alatima opremljen, Pupovac je izbacio svog nasljednika, a on može pomalo prema izlazu nakon 30 godina, premda i dalje važan, utjecajan, moćan, piše Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

Tu se ne radi o političkoj promjeni, tek o goloj biologiji. Milošević je naime samo mlađi. Sve drugo je, po starom.

SDSS će, dakle, dobiti mjesto potpredsjednika Vlade i ako će se negdje sutra zabijati oporbeni klin u vladajuću koaliciju, to će biti točno na tom mjestu. Tim prije što se očekuje da će prvi Miloševićev potez biti stavljanje dvojezičnih ploča gdje god je to zakonski moguće! Nadam se da će ih onda lege atris i skidati po Istri gdje imate dvojezične ploče, a uopće nemate Talijana, jer i takvih primjera ima.

I, da, nije ovo prvi put, već smo imali pripadnika srpske nacionanosti kao potpredsjednika Vlade, bilo je to u doba Sanadera, ali je Ivo tvrdio, a mediji savršeno sakrili punu istinu, da nije smio koalirati sa Đapićevim HSP-om zbog pritiska iz Unije. Dakle da nije imao izbora. Pravu istinu nikad nismo saznali. Kasnije smo mogli naučiti na primjeru iz Srbije da je priča “o pritisku iz Unije” jako relativna.

Utjecajna funkcija

U svakom slučaju, nema dileme – kad nekome ponudite mjesto potpredsjednika Vlade, dali ste mu moćnu i utjecajnu poziciju, to vam je desna ruka, kapitalni koalicijski partner. Ono što on radi u najmanju je ruku do zadnjeg zareza usuglašeno sa Vladom i predsjednikom Vlade. Pozicija potpredsjednika Vlade je naime iznimno utjecajna, potpredsjednik Vlade je formacijski iznad svih ministara u svom djelokrugu rada što znači da će konkretno ovaj SDSS-ov potpredsjednik Vlade zadužen za društvene djelatnosti i ljudska prava, biti nadređen ministrima kulture, znanosti i obrazovanja, zdravstva, informiranja, te mirovinskog sustava! U riječ, drugi čovjek Vlade i vlasti hrvatske države. Potpredsjednik hrvatske Vlade sa 7 posto glasova srpske manjine, od kojih je sve skupa uopće za manjinsku srpsku listu, glasovalo 13 posto hrvatskih Srba!

Od 186 623 Srba koliko ih po popisu iz 2011. u Hrvatskoj živi, za Borisa Miloševića je glasovalo 7 715. Dakle, od gotovo 200 000 Srba koliko ih po popisu iz 2011. živi u Hrvatskoj, njih je tek 13,5 posto glasovalo za povlaštenu listu manjina, dakle tek 7 posto od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj. Od tog broja Milošević je dobio 7 715 glasova. Dakle, od ukupnog broja potencijalnih srpskih glasova u Hrvatskoj, Boris Milošević postaje potpredsjednik hrvatske Vlade dobivši oko 4 posto glasova kompletne srpske manjine u Hrvatskoj!

Vratimo se pitanju iz naslova teksta koje je na prvu loptu neprimjereno, zato žurim odgovoriti: može, dakako! Zašto potpredsjednik hrvatske Vlade ne bi smio biti srpske nacionalnosti?  Niti jedan mentalno uravnotežen Hrvat koji tri puta dnevno nije u Vrapču neće se protiviti da potpredsjednik hrvatske Vlade bude bilo tko tko nije etnički Hrvat. Ne radi se dakle o etnicitetu, problem je u sadržaju! Stariji će se sjetiti Živka Juzbašića, još stariji  Srećka Bijelića, da ne velim da je bilo hrvatskih Srba koji su bili Pavelićevi generali, jedan od njih se ubio na Bleiburgu kad je čuo da se mora predati!

I to predati braći Srbima. Dakle, povijest bilježi brojne, razne, hrvatske Srbe koji su bili dio najuže hrvatske vlasti u raznim političkim situacijama. I povijest dakle uči da nije dakle problem u etnicitetu.

Problem je u šoku nad činjenicom da HDZ ne koalira sa Domovinskim pokretom, jer nema dvojbe da je to ideološki najsrodnija opcija HDZ-u. No,koliko god oni naizgled bili srodni i ideološki bliski, njihova agenda nije agenda Andreja Plenkovića. Svjetlosne godine dijele Andreja Plenkovića i recimo Zlatka Hasanbegovića. Plenković je javno obećao promijeniti Hrvatsku, reformirati HDZ, dovesti jednu posve novu politiku i sad je dobio jasan mandat da radi što hoće.

Velikih, ogromnih 45 posto parlamentarnih mandata.

I od prvih neslužbenih rezultata, brzim koracima grabi prema svom planu: “Koaliranju s partnerima iz prve Vlade” kako je sam definirao željeni smjer Vlade, još u kampanji. Dakle, čuđenju nema mjesta, kad se glasalo, znalo se točno za što se glasuje. Dakle, ako ikako može, Plenković će s SDSS-om i s HNS-om, to nam je jasno rečeno. U sklopu te stare Plenkovićeve agende na visokom mjestu je od početka bila i suradnja s Pupovcem. Suradnja koja ga je koštala Penave, Culejovog bjesa i bar 50 posto Škorinih mandata, obzirom da su baš oni od prvog trenutka ultimativno tražili da se sa Pupovcem ne koalira.

Pa ipak, Plenković je uporan. Uopće ne dvoji.

Ja sam recimo posve siguran da će pronaći novce za obnovu Zagreba i da će u tom smislu, postati novovremeni Iso Kršnjavi. Siguran sam da će se i u Uniji izboriti za financijsku pomoć Hrvatskoj u ovoj epidemiji koju nitko na hrvatskoj parlamentarnoj i diplomatskoj sceni ne bi dobio. Kao što je prošle godine neutralizirao Sloveniju u pritisku na naš turizam što mu medijski i politički nije honorirano. Uopće ne dvojim da ćemo ući u Schengen za njegova „vakta“, dobrim dijelom zahvaljujući njegovim lobističkim sposobnostima u Bruxellesu. Ostvari li ta tri cilja, tu uspješnu Plenkovićevu knjigu hrvatskih političkih uspjeha za njegove vlasti, nećete nikada moći baciti sa povijesnih hrvatskih polica. Objektivno, tamo će joj i biti mjesto. Naime, Hrvati su kroz povijest honorirali i puno manje uspjeha za mjesto u loži hrvatskih povijesnih uspjeha. Ući će dakle u povijest što god to značilo, obnovi li Zagreb nakon potresa, izvuče li Hrvatsku iz financijske korona krize i uvede li hrvatsku državu u Schengen! O tome nema zbora. Ali, bojim se da će ovdje, u ovoj suradnji sa Pupovcem, ne baš slomiti vrat, ali zaraditi bar dvije longete.

Pozadina priče

Naime, priča o SDSS-u u Vladi, o stranci koju je nota bene osnovao haški zločinac Goran Hađić, (zamislite da je neki ustaša osnovao HDZ, ima li djeteta u vrtiću kojem mediji tu informaciju ne bi stavili u glavu!) to nije priča o uključivosti društva i relaksiranju društvenih napetosti čemu Plenković iskreno stremi. Kad bi i ako bi bilo drugačije, to bi bila temeljita promjena Pupovčeve politike, politički salto mortale i u tom smislu to bi bio vrhunac svih pobjeda Andreja Plenkovića. Mi u ovoj epizodu imamo samo jednu dilemu: hoće li SDSS-ov potpredsjednik Vlade zagovarati i provoditi, osmišljavati politiku u svom resoru unutar hrvatskih nacionalnih interesa ili unutar interesa srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj?

To kako znamo, ne moraju biti identični interesi. A odgovor na to pitanje ćemo dobiti već za koji tjedan, već 5.kolovoza u Kninu! Potpredsjednik hrvatske Vlade iz čijih god redova dolazio, ne može ne doći i ne pokloniti se hrvatskoj pobjedi u Kninu! I to pokloniti se hrvatskoj pobjedi, a onda i pobjedničkoj zastavi, bez bilo kakvih preduvjeta. Na crti elemetarnog poštivanja najvećih hrvatskih svetinja, svetinja države i Vlade kojoj ste potpredsjednik. Ako tu postoje preduvjeti, onda smo na terenu hrvatsko-srpske koalicije, nagodbe, relativizacije ratnih relacija i u konačnici difamacije najveće hrvatske vojne i političke pobjede u modernoj povijesti.

Doći u Knin sa preduvjetima, odnosno odbiti doći u Knin kao što Pupovac odbija, bez ispunjavanja njegovih preduvjeta, znači voditi srpsku, a ne hrvatsku politiku! Jer, da Hrvati misle da Knin treba slaviti uz neke preduvjete, sami bi to napravili. Ne misle! Mogu biti samo pritisnuti ucjenom ili na temelju bezglavog idealiziranja pristati na vlastito poniženje. Dakle, nije problem u tome dolazi li nam na mjesto potpredsjednika Vlade Srbin, Mađar ili Kinez. Pitanje je kakvu će politiku zagovarati i sprovoditi. Posve je svejedno koje je nacionalnosti. Obilježavati Srb, i četnički pokolj, to je čak i za Savku bio izraziti protuhrvatski čin, jer  čak i da postoje neke natruhe drugačije povijesne istine, Srb 1941 će ostati označen primarno kao pokolj Hrvata u susjednom Boričevcu i samo tako ga Hrvati mogu obilježavati. Slaviti Srb, nasuprot Brezovice, a baš to radi Pupovac, sasvim sigurno ne pomaže Plenkovićevoj ideji smanjenja napetosti u društvu zar ne?

Ne dolaziti u Knin na obljetnicu Oluje, obilježavati vukovarsku tragediju isključivo iz srpske perspektive, ništa od toga ne smanjuje napetosti u društvu čemu stremi Plenković. Odlaziti redovito u Gradinu gdje se govori o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu bez riječi protimbe, sve je samo ne zaštita hrvatskih interesa. Napokon, šutjeti kad se u Beogradu hrvatska vlast naziva ustaškom i zločinačkom i to točno uoči Oluje, teško da se može registrirati kao zdušno pomaganje hrvatskoj politici. I hrvatskim nacionalnim interesima.

Dakle, nije problem u etnicitetu, negoli o tome što radite? I tu negdje vidim prvu longetu za Plenkovićevu politiku. Drugu bi mu mogao priskrbiti Vukovar i Pupovčeva rješenja za Vukovar.

U tome da pripadnik srpske nacionalnosti bude potpredsjednik hrvatske Vlade ne vidim nužno ništa lošega. Bude li primjerice dotični bio zagovornik hrvatskih nacionalnih interesa kao što je to u Savkino doba bio Srećko Bijelić, bude li stao uz hrvatskih barjak kao što je 1991. stao Živko Juzbašić i Olga Carević, bit će to puni pogodak i izvrstan potez Andreja Plenkovića. Ali, kako će Salijeri novom potpredsjedniku hrvatske Vlade biti Milorad Pupovac, kako smo se osvjedočili njegovoj politici, bojim se da se gips za prvu Plenkovićevu longetu već može spremati.

Hrvati su dva puta u povijesti Srbima pokazali da su spremni odustati od punine svoje nacionalne svijesti i postati nešto drugo: jugoslaveni. Od Ilirskog pokreta traje ta perverzija i ne prestaje do dana današnjega. I po tome smo raritet na kugli zemaljskoj. Pristavši, dapače, incirajući obje Jugoslavije, a da su oba puta mogli tražiti nacionalnu državu, jednom temeljem Vilsonovih točaka 1918., drugi put temeljem najvećeg broja partizanskih korpusa koje su Hrvati imali u Titovoj jugoslavenskoj vojsci, Hrvati su pokazali da u njihovim redovima plamti zamjetna anacionalna snaga, a da te devijacije u punini uopće nisu niti svjesni.

Ovih dana će primjerice Bojan Glavašević reći da će hitno tražiti od Vlade i predsjednika države da blokira put Srbije u Europsku Uniju zbog Vučičevog režima koji konjicom i specijalcima ide na prosvjednike. I ta reakcija je razumljiva. Ali nije razumljivo da Bojan Glavašević od hrvatske Vlade nije tražio da blokira put Srbiji u EU dok se ne kazne srpski zločinci što su harali Hrvatskom 1991.! Bojan Glavašević, sin povijesnog Siniše Glavaševića, ne traži dakle pravdu za Hrvatsku i svoje poklane Vukovarce, nota bene uključujući i pravdu za ubijenog vlastitog oca, na način da traži blokadu srpskog ulaska u Uniju zbog afirmacije opravdanih hrvatskih prigovora, što bi kompletna Hrvatska  prihvatila! Ne,on, na tragu tog istog jugoslavenskog mozga traži pravdu, čast i zaštitu 30 godina kasnije, ali za srbijanske građane zbog njihova interesa! Hrvatsku pomoć ište za te građane tražeći da Hrvatska ustane protiv Vučića! Traži da hrvatska Vlada svojim autoritetom zaštiti srpske građane, ali ne traži niti je ikada tražio da hrvatska Vlada u odnosu prema Beogradu na isti način zaštiti čast, dostojanstvo i potraži pravdu, čak niti za vlastitog oca. E, vidite, tu perverziju može roditi jedino hrvatska jugoslavenska svijest. A u ovom obliku pronaći ćete je jedino kod –Hrvata. I zato u svakoj hrvatsko- srpskoj suradnji mi u pravilu izvučemo deblji kraj.

Nedavno smo čuli da je određeno da će u budućem curiculumu za osnovne i srednje škole biti i film “Dnevnik Diane Budisavljević”. Film je ministarstvo znanosti i obrazovanje u tehničkom mandatu Blaženke Divjak uključilo u nastavni kurikulum za učenike osnovnih i srednjih škola. Ministarstvo je otišlo korak dalje te je i odobrilo stručnu metodičku pripremu nastavne jedinice „Dnevnik Diane Budisavljević i period Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj“ ustvrdivši da je promišljena i s jasno određenim odgojno-obrazovnim ishodima.

Film će se prikazivati učenicima od 13 do 18 godina. U filmu se između ostaloga zagrebačkog nadbiskupa Stepinca prikazuje  kao kukavicu, „ustaškog ispovjednika“ i zapravo pasivnog promatrača ustaških zločina što je povijesni falsifikat. Po knjizi je snimljen film, film je ne samo koprodukcija hrvatsko-srpska, nego na špici filma lijepo piše da ga je poduprla i srbijanska Vlada. Film je u najmanju ruku povijesno kontroverzan, jer sugerira da je jedna osoba uspjela u NDH spasiti deset tisuća srpske kozaračke djece. U arhivima i pozutjelim novinama imate tekstove, zapise, dokaze, o tome da su vlasti NDH organizirano spašavali tu istu djecu, da se katolička Crkva u to temeljito uključila, da je u toj velikoj humanitarnoj akciji sudjelovala i Dijana Budisavljević, ali ni blizu proporcijama koje sugerira film.

Sad se postavlja pitanje obzirom da znamo sve o zlodjelima ustaša, da o tome imamo more filmova, još više knjiga, da je sustav temeljito osuđen, a da zadržimo li se na drugom svjetskom ratu ne znamo gotovo ništa o četničkim relacijama, pogotovo ništa o tome ne znaju mladi,  hoćemo li možda o toj neistraženoj temi od budućeg potpredsjednika Vlade dobiti neki angažman, pravdoljubivi zagovor obrade tih povijesnih  tema, pa onda u tom kontekstu i njegov javni zagovor snimanja fimova i dokumentarnih istraživanja o toj temi. Jer, pričamo o suočavanju sa prošlošću zar ne?

Hrvati su se sa ustaškom prošlošću suočili, Srbi sa četničkom nisu. Zašto hrvatska i srpska kinematografija ne bi snimile film o Draži Mihailoviću, ako je „suočavanje sa prošlošću“  naša glavna agenda?  Zašto snimamo koprodukciju sa Srbijom u krajnje suspektnim povijesnim detaljima, a u čistoj priči o Draži Mihailoviću kao notornom zločincu i vođi četničkog pokreta koji je odgovoran za smrt tisuća i tisuća Hrvata nemamo jednog spota, a ne filma? Ne bi li u kontekstu činjenice da je kontroverzni film o Diani Budisavljević nota bene prepun povijesnih falsifikata, postao dio curiculuma hrvatskog obrazovanja, film o Draži Mihailoviću, bio istinska funkcionalna dopuna istom tom suočavanju sa prošlošću?

Tihomir Dujmović/Dnevno.hr