Druga strana priče o izolaciji, karanteni i panici: umjesto da svi skupa poludimo, iskoristimo ovu priliku da – poljudimo
– Hej, kako si? Jesi zdrava? – ukucam u messenger poruku prijateljici u Veroni s kojom sam išla u školu, a nismo se čule mjesecima, u nekim razdobljima i godinama.
A kako osobita prisnost s nekim s kim si jednom dijelio klupu nikada ne prestaje, uvijek nastavljamo gdje smo odavno stale. Rekoh, koronavirus je prava prilika da je čujem, jer ionako ovih dana mislim na nju.
– … heej, evo ok sam, ofis mi je doma pa mi je lako, nemrem zabušavat – odvrati mi uz smajlić.
Dakle, zdrava je. Hajd da se čujemo telefonom, ionako više nema roaminga, predložim joj, a ona uzvrati: “Ček da stavim kavu i pripremim votka juice, dezinfekcija plus vitamin C, hahah…”
Dakle, raspoložena je iako je Italija u potpunom kolapsu.
– Alo, evo me, draga!
– Pričaj, kako je?
– Evo kako, sidimo svi doma, izlazi ‘ko mora, nije zabranjeno, ali vani ionako nema društvenog života pa nema potrebe. Restorani i kafići su zatvoreni, u dućan ulaziš jedan po jedan, stojiš udaljen od ljudi na metar. Moj posao je takav da mogu raditi od kuće, a sve sastanke smo odgodili do daljnjega.
– Čujem ti psa kako laje…
– Je, imam psa.
– Onda moraš svaki dan vanka bar dva puta.
– Nije zabranjeno! Bitno je da imaš dobar razlog i dokumente uza se i možeš. Istina, grad je pust, ali zato što su ljudi shvatili da je to pametno. Osim toga, osim osnovnih namirnica za život ništa nam ne treba. Neki dućani su zbog skučenog prostora zatvorili. Shvaćaš. Ne mogu osigurati udaljenost među mušterijama. Zbog toga je, priča mi prijateljica, zatvorila agenciju za nekretnine. U uredu ih je toliko da ne mogu biti udaljeni jedan od druoga dovoljno, a nitko živ ovih dana niti ne gleda stanove za prodaju. Ali vidi, čujem da djeca, otkad ne idu u škole i nastavu imaju preko interneta, na večer iz svojih kuća međusobno komuniciraju preko skypea.
To ti je novo, fali ima razgovora uživo, kužiš? Evo, meni telefon nije prestajao zvoniti za vikend. Zvali su me sa svih strana svijeta, evo i ti zoveš, čule smo se nakon toliko vremena, šta to nije divno?
– Zahvaljujući koroni, da. Inače smo se otuđili i samo šaljemo kratke poruke…
– Daaa. Vidiš kako je svako zlo za neko dobro, hahah… Mi ovdje svi pojačano komuniciramo ovih dana, ali povukli smo se u kuće i baš to nam je razvilo osjećaj jednih za druge. Veselimo se da ćemo kad sve ovo završi odmah proslaviti u restoranu. Inače, jesu ti živi roditelji, kako su ti djeca…?
– A tvoj sin, di je on…
I tako, ispričasmo se nas dvije na dugo i široko i to uživo. Virus se širi brzo, a možda nas, koji ga preživimo, i poljudi.
slobodnadalmacija.hr
